Zagrebačka nadbiskupija

Dvadeset godina našeg zajedničkog puta pod geslom: Hodimo u novosti života, od početka sinodskih savjetovanja, preko sinodskih zasjedanja te odgovornog sažimanja i usklađivanja zaključaka, rođen je Završni dokument II. sinode Zagrebačke nadbiskupije koji smo željno iščekivali. Ovdje nije ni mjesto, ni vrijeme za iscrpni pregled cijelog Dokumenta, ali, potrebno je makar ukratko naznačiti njegov sadržaj i usmjerenje.

Ovaj završni Dokument razlikuje se od onog dokumenta I. sinode Zagrebačke nadbiskupije iz 1925. godine čije odredbe su u nekim dijelovima vrijedile sve do danas. Onaj je bio mjerodavan s jasnim propisima, čak formularima. U međuvremenu se dogodio II. Vatikanski koncil, novi Zakonik kanonskoga prava, brojne sinode i brojni dokumenti koje su postkoncilski pape objavljivali kako bi Crkva u novonastalim okolnostima mogla odgovoriti na izazove vremena. Uz to brzi razvoj i promjena društvenih okolnosti ne idu u prilog striktnih normi i odredbi koje bi vrijedile za duže vrijeme. Zato je Završni dokument II. sinode manje mjerodavan, a više smjerodavan. Gledajući sadašnjost Dokument usmjerava prema budućnosti i na temelju smjernica koje donosi trasira put Crkve zagrebačke u idućim desetljećima. Dokument ima četiri velika ali, s Uvodom i Pogovorom koji su važni za razumijevanje Sinode i svojim sadržajem cjeline koje se mogu zasebno čitati, ima zapravo šest cjelina međusobno povezanih temama koje se isprepliću, tvoreći mozaik sadržaja i formirajući lice buduće Crkve.

Posebnu vrijednost podužem Uvodu daje i razmatranje o otajstvu Crkve naslovljeno: Slavlje Sinode je slavlje Crkve. To je dragocjeno tumačenje otajstva Crkve bez kojeg bismo teško razumjeli sinodski hod te je ujedno sažetak stanja i tema koje će u četiri osnovna poglavlja Završnog dokumenta II. sinode biti detaljno razrađena. U uvodnom dijelu nalazi se kako i priliči: Molitva za Sinodu i Himan II. sinode koje smo toliko puta pjevali i molili zazivajući prisutnost Duha Svetoga. Tu je i Dekret koji smo upravo čuli, čijom objavom prestaju važiti odluke I. sinode, a počinju važiti odluke II. sinode, te povijesni prikaz Zagrebačke nadbiskupije od I. sinode 1925. do danas. Radi lakšeg razumijevanja teksta donesen je i popis kratica dokumenata Crkve koji se navode u zaključcima II. sinode. Treba napomenuti da su citirani svi važni dokumenti koji su do danas objavljeni.

Završni dokument nosi iste nazive poglavlja kako su bila predstavljena i razmatrana na sinodskim zasjedanjima. Svako od četiri velika poglavlja ima vlastiti uvod u tematiku nakon čega slijedi razrada pojedinih tema.

U prvom poglavlju CRKVA ZAGREBAČKA U DJELU EVANGELIZACIJE obrađuju se teme naviještanja: evangelizacija, župna kateheza i školski vjeronauk s odredbama i smjernicama za evangelizaciju na početku trećeg tisućljeća.

U drugom poglavlju koje nosi naslov CRKVA ZAGREBAČKA U SLAVLJENJU KRISTOVA OTAJSTVA donosi smjernice i odredbe za sakramentalni život vjernika i slavlje pojedinih sakramenata: krštenja, potvrde, euharistije, pomirenja (pokore), i bolesničkoga pomazanja te sakramenta ženidbe. Tu se obrađuju pitanja vezana uz slavlje sprovoda, o liturgijskim službama i slavljenju nedjelje, Dana Gospodnjega. U ovom poglavlju govori se još o liturgijskoj glazbi i arhitekturi, o odgoju za liturgijsku duhovnost te o oblicima pučkih pobožnosti.

Treće poglavlje naslovljeno CRKVA ZAGREBAČKA U ZAJEDNIŠTVU SVOGA POZIVA I POSLANJA u devet podnaslova govori o ustroju Zagrebačke nadbiskupije, pastoralnom djelovanju, karitativnoj zauzetosti, o zaštiti maloljetnika i ranjivih osoba, o župi i župnoj zajednici, obitelji kao kućnoj crkvi. U ovom poglavlju riječ je i o zaređenim službenicima, posvećenom životu, vjernicima laicima te o vremenitim dobrima Crkve.

Posljednje poglavlje CRKVA ZAGREBAČKA U HRVATSKOME DRUŠTVU u šest podnaslova dotiče teme ekumenizma, međureligijskog dijaloga i socijalne dimenzije crkvenog poslanja. Tu je govor o odnosu Crkve i kulture, znanosti i umjetnosti, o katoličkim odgojno-obrazovnim ustanovama te o odnosu Crkve i medija.