Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Bozanić predvodio misu za domovinu

 

U povodu Dana državnosti misu za domovinu u crkvi Sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu u subotu 25. lipnja predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

 

Kardinalova homilija na Misi za Domovinu prigodom Dana državnosti

Zagreb, crkva sv. Marka, 25. lipnja 2011.

Liturgijska čitanja: Rim 12,9-16a; Lk 2,27-35;


Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije,

draga subraćo u svećeništvu,

poštovani gospodine predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskoga sabora,

poštovana gospođo predsjednice Vlade Republike Hrvatske,

cijenjeni predstavnici državnih, gradskih i vojnih vlasti,

hrvatski dragovoljci i branitelji,

draga braćo i sestre! 1. Na današnji dan spomena, koji obuhvaća dvadeset godina hrvatske državne samostalnosti, okupili smo se u drevnoj crkvi sv. Marka na Gornjem gradu da zahvalimo Bogu za dar Domovine. Ovaj je dan ispunjen čestitkama i zahvalnošću. Svima nazočnima u ovoj povijesnoj crkvi i svima koji su povezani s nama putem elektronskih medija čestitam Dan hrvatske državnosti.

Kao vjernici sudjelujemo u misnom slavlju koje nadilazi povijest i koje povijesti daje smisao. Riječi svetoga Pavla iz prvog misnog čitanja sažimlju sadržaj kršćanske čestitke, usmjerujući pogled prema onome što nam je činiti. Ta čestitka na svome početku ima ljubav, iskrenu i nepatvorenu. Zatim nam Apostol kaže: »Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro!« I nastavlja nižući sve ono što na današnji dan želimo Domovini, nutarnje stavove pravih domoljuba i smjerokaz za ostvarivanje života, a to je: služenje Bogu, osjetljivost za bližnje, radost u nadi, strpljenje u nevolji, postojanost u molitvi, zajedništvo, poniznost…

Znamo da te vrijednosti žive u našoj Domovini; da je ona na njima izgrađena i njima obranjena. To je odraz onog istog Svjetla s kojim se susreo starac Šimun i koje ispunja živote onih koji teže k dobru, ali otkriva misli i onih ljudskih srdaca koja se ne žele susresti sa Svjetlom. Krist i njegovo svjetlo uvijek su osporavani znak. Takav je križ, jer otajstvo zla prividno zamućuje pogled prema pobjedi života nad zlom i smrću te ostavlja dojam da je dobro poraženo. Uz riječi svetoga Pavla, moja čestitka za Dan državnosti spojena je sa željom da uočimo ljepotu dobra u našoj Domovini i da ne previdimo Boga na hrvatskome putu tijekom povijesti. To znači imati pred sobom konačni cilj, uporište i suputnika. U tom smislu pozivam katoličke vjernike da se ne boje u svojoj hrvatskoj Domovini ponosno reći da su katolici, pa makar bili i znak osporavan, poput Krista.

2. Mjesec lipanj, godine 2011., u hrvatskome će kalendaru čuvati spomen na pohod pape Benedikta XVI. i vraćati nas na taj događaj koji je postao doživljajem mnoštva pojedinaca i doživljajem hrvatskoga narodnoga bića koje je susrelo Svetog Oca, ali i sebe sama. To je doživljaj susreta koji u sebi ima nemjerljivu vrijednost. On je bio i riječ i pjesma, i pogled i misao, i dodir i šutnja, zahvala i molitva. Osjetili smo da je u Hrvatskoj zatreperilo nešto što vraća radost i ponos; osjetili smo zanos za koji su mnogi mislili da je nestao pod teretom govora o krivnjama, o optužbama, o bespomoćnosti i razočaranosti.

Zahvaljujem za izvrsnu suradnju između Crkve i državnih i gradskih vlasti te služba u organiziranju tog pastoralnog i državnog pohoda. Odajem priznanje medijima, a posebno Hrvatskoj radioteleviziji, što su omogućili građanima pratiti Papin pohod Hrvatskoj. Napominjem da su vjernici bili zaprepašteni načinom i brzinom kojima su neki odmah gušili tu probuđenu ljepotu. Na današnji dan sam odlučio zaviriti u riznicu toga susreta i pokušati pred sebe i pred vas iznijeti sliku koju nam je o Hrvatskoj, o nama, ostavio Sveti Otac.

3. Za Papu je Hrvatska ljubljena, plemenita zemlja, vrijedna zagrljaja, blagoslovljena naviještanjem evanđelja… Koliko god te izričaje netko može pripisivati protokolarnome stilu, njegov stav i izraženi osjećaji, svakoj od tih riječi davali su punu vrijednost i istinitost. Sveti nam je Otac govorio o tome koliko poštuje našu povijest, tisućljetnu katoličku kulturu, duboku povezanost s Petrovim nasljednicima; želju da se služi Bogu služeći čovjeku u kršćanskome humanizmu. Hrvatsku je povijest, davnu i nedavnu, predstavio kao poticaj svim europskim narodima za promišljanje i na obnovu zajedničke baštine ljudskih i kršćanskih vrijednosti.

Benedikt XVI. u hrvatskome je ozračju prepoznao primjere velikih ljudi duha, znanosti i kulture, čiji primjeri ujedno očituju tipičnost katoličke kulture koja u sebi nosi čežnju za cjelinom i jedinstvom. Iz naše je suvremenosti pred nas stavio lik blaženoga Alojzija Stepinca kao čovjeka uzornoga humanizma, suprotstavljenoga diktaturama nacizma, fašizma te komunizma i njihovim lažima. Papa je često spominjao istinski humanizam koji je ovisan o Božjoj prisutnosti. Naglasio je važnost tog humanizma u vremenu koje je obilježeno društvenim raslojavanjima, nestabilnošću, individualizmom; u vremenu u kojemu je čovjek na kušnji živjeti život bez obveza.

4. Dok se radujemo i čestitamo za postignute uspjehe Hrvatske u pregovorima s Europskom unijom, vrijedno je napomenuti kako je Benedikt XVI. nama, ali još više svijetu, rekao da su Hrvati duboko europski narod, u srcu Europe. Što se tiče pripadnosti Hrvatske europskim političkim institucijama, ostavio nam je tri znakovite riječi o toj pripadnosti, rekavši da je ona: logična, pravedna i nužna. S pomoću njih zapravo je spojio prošlost, sadašnjost i budućnost. Naime, logično je, jer je povijesno i kulturološki Hrvatska oduvijek europska; pravedno je u odnosnu na sadašnjost, jer je Hrvatska i u najtežim danima, braneći svoju slobodu, branila europske vrijednosti izrasle iz kršćanskoga čovjekoljublja; nužno je u odnosu na budućnost, jer se ne radi samo o nekoj hrvatskoj želji i traženju blagostanja, nego o uzajamnosti.

On Hrvatsku vidi kao obogaćenje europske zbilje. Sveti Otac je pokazao da razumije i one koji se pribojavaju ne samo europskih birokratskih mehanizama, nego i racionalističke kulture koja se nedovoljno obazire na povijest, na njezina bogatstva i slojevitost. Zbog toga je rekao da je poslanje Hrvata jačanje povijesnosti naših kultura protiv apstraktnoga racionalizma. Upozorio je da europski identitet kulturalnih različitosti u kršćanstvu živi od njegovih početaka i da se na njih ne smije gledati kao na prijetnju zajedništva.

5. U Hrvatskoj je, i nama i svijetu, progovorio o savjesti kao temelju slobodnoga i pravednoga društva. Znamo koliko je sloboda savjesti tijekom komunističkoga režima bila osporavana u našoj Domovini – do mučeništva vjernih svjedoka. No, ta opasnost nije minula niti danas, kada se savjest pokušava ograničiti na subjektivni okvir, što bi za Europu značilo urušavanje u sebičnost i samorazaranje.

Osim toga, odgoj savjesti vodi prema smislu zajednice i zajedništva koje je utemeljeno na daru. Papa nam je kao smjernicu za hrvatsku budućnost na dušu stavio upravo logiku darovanosti. Kršćani bez nje ne mogu vjernički živjeti. Ona je u onima koji se nesebično zalažu i žrtvuju za druge. U odmaku od dvadeset godina ne smijemo prestati čuvati spomen na branitelje, dragovoljce, koji su samo snagom dara mogli činiti velika djela nesebične zaštite tuđih života. Hrvatske ljude i zemlju nije oslobodila snaga građena na interesu ili ideologiji, nego snaga ljubavi i pravednosti koja je pred sobom imala istinu i Boga, najčešće uprisutnjenoga u krunici oko vrata. Bila je to prije svega mladost koja je rodila novi naraštaj mladih, onih koji su na iznimno dojmljiv način susreli Svetoga Oca na Trgu bana Josipa Jelačića.

6. Mladima je Sveti Otac govorio prisno i uvjerljivo, osobito onda kada je u njihovoj šutnji i sam šutio. Nije želio da se u središtu nađe njegova prisutnost, nego Kristova. Koliko god zadivljuje molitvena šutnja mladih, prisutnih na Trgu bana Jelačića, ne smijemo previdjeti Papinu šutnju kojom je još snažnije istaknuo ono što je stavio na srce mladima – da je Krist njihov suvremenik, da Isus nije Učitelj koji zavarava svoje učenike, nego da hod s njime zahtijeva zalaganje i osobnu žrtvu. Nismo li s ponosom mogli čuti Papine riječi da su mladi pokazali svijetlo lice Hrvatske, okrenute prema budućnosti?

Ti su mladi niknuli iz humusa slobodne Hrvatske. To su djeca roditelja koji ih znaju voljeti, usmjeravati i odgajati tako da postojano i vedro žive međusobno i s Bogom. I njima je iz škrinje hrvatske duhovnosti pred oči stavio bl. Ivana Merza, kršćanina uronjenog u društveni život koji je otkrio ljepotu katoličke vjere i nije se bojao svjedočiti tu ljepotu kršćanskoga života, premda su okolnosti često bile nesklone. Papa Benedikt XVI. govorio je to naraštaju koji se suočava s privlačnošću površnih iskustava, s težnjom traženja samo individualnoga dobra preko potrošnje materijalnih dobara, s apsolutiziranjem slobode bez odgovornosti za istinu, s raznim raslojavanjima, a osobito s razjedinjenošću obitelji.

7. Sveti Otac pokazao je da visoko cijeni osjetljivost i zauzetost Crkve za obitelj pridruživši nam se na proslavi prvog Nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Pohvalio je pastire koji svakodnevno rade na odgajanju novih naraštaja i prate obitelji kao »glavni put obnove Crkve, kojim se također oživljava društveno tkivo zemlje«.

Dodao je da »u današnjoj Europi, narodi čvrste kršćanske tradicije imaju posebnu odgovornost u obrani i promicanju vrijednosti obitelji utemeljenoj na ženidbi, koja bez sumnje ima presudnu ulogu kako u odgojnom tako i na društvenom polju«. Kršćanska je obitelj posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi. Da, ona je znak, ali danas često osporavan znak.

8. Draga braćo i sestre, poznate su nam naše ljudske ograničenosti i propusti, ali imamo pouzdanja u Božju blizinu, a naša je sigurnost u njegovoj istini. Tako usmjereni možemo graditi zajednički polis, grad koji ne smije biti prazan i lažno neutralan, kako je rekao Sveti Otac, nego bogat ljudskim sadržajima s etičkim obilježjem.

Uistinu, nakon dvadeset godina samostalnosti osjećamo da se u hrvatski narod usidrila čudna praznina te se duže osjeća malodušnost. Neobično je to da nam dobronamjerni ljudi izvan Hrvatske govore o vrijednostima naših ljudi i ljepoti naše zemlje, dok nam u Hrvatskoj utjecajni pojedinci i skupine iz dana u dan slikaju svoju sliku Hrvatske: kao premreženu zločincima i zločinima, kao nazadnu, nerazborito vezanu uz prošlost, ali ponajviše tužnu. Smatram opravdanim reći da je najveći grijeh protiv Domovine onaj koji u ljude i narod uvlači bezperspektivnost, tugu i strah.

U susretu s drugima kao da smo prihvatili logiku lažne neutralnosti kada je u pitanju naše ime, ponos, identitet. Premda smo znali i znamo prepoznati pravednost i istinu, založiti se za nju, ostaje dojam da smo se umorili braniti istinu. Kad se govori o Domovinskom ratu, dopuštamo da nas uvjeravaju u čudnu pravednost koja vrijeđa istinu. Hrvatska je svojom nesebičnom žrtvom za Domovinu i obranom istinskih vrijednosti tijekom napada na nju ostala za mnoge osporavanim znakom.

9. Sveti Otac nam je očitovao ljepotu i zahtjevnost toga znaka. Svojim dolaskom upozorio je na crte lica naše Domovine i potaknuo nas da se ne bojimo isticati i razvijati svoje vrijednosti. Drugi će cijeniti ono do čega je nama stalo, i važno je ne dopustiti da to što je naše bude obescijenjeno, ne zbog toga što je samo naše, nego zbog toga što je to naš doprinos europskoj zbilji.

Dobro je također reći i to da najčešće nisu drugi koji narušavaju našu ljepotu, nego mi sami. Zato je dovoljno vidjeti dvije slike: onu koju se o Hrvatskoj prečesto predstavlja u nas i onu koju nam je povjerio papa Benedikt XVI., gledajući očima Petrova nasljednika, komu je stalo do dobra Europe i u njoj do svakoga naroda.

U Papinom smo pohodu, riječima i gestama tako neposredno mogli doživjeti ljubav prema Hrvatskoj. Zahvaljujemo Bogu za taj veliki dar i molimo njega da po zagovoru Djevice Marije, Kraljice Hrvata ono što je posijano donese obilne plodove za naše obitelji, za hrvatski narod, za Lijepu našu i sve njezine stanovnike kako bismo bili znak koji privlači istinom, dobrotom i nesebičnošću. Amen.

Foto: I.U.