21. studenoga

Prikazanje Blažene Djevice Marije

 

Povijesni razvoj

O ovom događaju Prikazanja možemo čitati u apokrifnom tekstu Jakovljeva protoevanđelja. Prema ovom izvještaju, djevica Marija, u dobi od tri godine, odvedena je u hram u Jeruzalemu kako bi se posvetila služenju Gospodinu. Ova popularna pripovijest naglašava rašireno uvjerenje da je Bog od djetinjstva imao poseban odnos s onom koja je trebala postati majka Riječi koja je postala tijelom. S obzirom na odgovarajuće razmjere, može se reći kako to vjerovanje na neki način zasjenjuje puno važniji sadržaj koji će se slaviti svetkovinom Marijina bezgrešnog začeća. Današnji spomendan, kao i mnogi drugi marijanski spomendani, vuče korijene od Crkve na Istoku, točnije iz Jeruzalema gdje je 21. studenoga 543. održana posveta crkve Svete Marije i koja više stoljećima ne postoji. Nekoliko godina kasnije, spomen na ovo slavlje mijenja se u spomen na apokrifnu priču o prikazanju Marije u hramu. Slaveći ga još dan danas 21. studenoga, ovaj blagdan predstavlja jedan od najvažnijih marijanskih blagdana u pravoslavnoj Crkvi s naslovom Ulazak Majke Božje u hram. Godine 1373., u kontekstu procvata razvoja marijanske pobožnosti na Zapadu, papa Grgur XI. uveo je ovaj blagdan u kalendar papinske kapele u Avignonu. Papa Siksto IV. (+ 1484.) uvodi slavlje ovog blagdana u grad Rim. Zbog svoje stroge ovisnosti o apokrifnom tekstu Pio V. (+ 1572.) općom reformom rimskog kalendara ispušta iz kalendara ovaj blagdan. Međutim, nekoliko godina kasnije, točnije 1585., papa Siksto V. ne samo da ga je ponovno uvodi, već ga je uvrstio u kalendar za cijelu latinsku crkvu. Radna skupina koja je radila na reformi kalendara prema načelima II. vatikanskog sabora predložila je da se ovaj blagdan ispusti jer svoje utemeljenje nalazi u apokrifnom tekstu. No, sam papa Pavao VI. izričito je tražio da se zadrži „zbog ekumenskih razloga, ali neka se ovom slavlju dâ isti sadržaj kao što je i u istočnim liturgijama, odnosno potpunu posvetu Djevice Bogu. Može se koristiti i neki liturgijski tekst istočne liturgije“ (A. Bugnini, La reforma liturgica 1948-1975, C.L.V. - Ed. Liturgiche, Rim 1997., 311).
 

Likovni prikaz spomendana

U Bizantu je ovaj blagdan imao istu važnost kao i Rođenje Marijino, ali tek u kasnijem razvoju. Jedna homilija patrijarha Germana (715.-730.) u cijelosti je posvećena ovom blagdanu, a i najstarija ikonografija je carigradskog podrijetla, posvjedočena u Menologiu Bazilija I. (10. st.). Prema predaji apokrifnih evanđelja, u dobi od tri godine Mariju su roditelji odveli u hram kako bi ju posvetili Bogu. U ikonografiji se pojavljuje tema procesije djevojaka s upaljenim svjetiljkama, a  podsjeća na obred vjenčanja iz doba antike. Priručnici propisuju: „Hram. Do vrata vode petnaest stepenica, a na vrhu Mariju raširenih ruku čeka svećenik Zaharija, prorok, starac koji nosi štolu. Marija se uspinje sama, jedna ruka joj je ispružena, a u drugoj nosi upaljenu svjetiljku. Iza nje Joakim i Ana se gledaju i pokazuju na Mariju. Iza njih mnoštvo djevica nose svijeće. Iznad se nalazi kupola, a unutra sjedi Presveta Djevica. Anđeo Gospodnji hrani je nebeskom hranom i blagoslivlja je“. Ulazak Majke Božje u hram, kako kaže natpis za ovu sliku, nalazimo u narativnim ciklusima koji se pojavljuju u ukrasu bizantskih crkava počevši od 11. stoljeća. Na Zapadu, gdje se liturgijsko slavlje uvodi nakon križarskih ratova, slika se pojavljuje na portalu katedrale u Chartresu (11. stoljeće) te u ciklusu Giotta u Padovi (početak 14. stoljeća). U renesansi će napustiti propise koje diktiraju apokrifi: Mariji tada u penjanju pomaže njezina majka ili anđeo. Dok u tumačenju blagdana Marijina posveta postaje simbol svećeničkih zvanja (Francuska, XVII. st.), u umjetnosti vjerski karakter događaja blijedi, a kompozicija se obogaćuje slikovitim detaljima i igrom perspektive (16. st.).
 
 

Liturgijsko slavlje

 
Uvod
Današnji marijanski spomendan vezan je uz Jakovljevo protoevanđelje, spis iz 11. stoljeća koji govori o Marijinom rođenju i životu. Liturgijsko slavlje, koje seže u 6. stoljeće na Istoku i u 14. stoljeće na Zapadu, podsjeća nas kako je Marija svu sebe predala Bogu kako bi On u njoj mogao izvršiti svoj naum spasenja. Tako je postala uzor svakom vjerniku koji se posvećuje Gospodinu. Zbog toga danas želimo posebno moliti za sve naše sestre koje su se posvetile Bogu u samostanima. Cijela kršćanska zajednica ponovno otkriva prvenstvo Boga izraženo neprestanom molitvom.
 
Molitva vjernika
Prema pobožnoj predaji, Marija je prikazana u Jeruzalemskom hramu kako bi se u njemu obrazovala i odgajala. Nama, koji sada zazivamo Oca slave i njegova Sina, neka molitva Majke Božje otvori vrata nebeskog hrama, kako bi primili s prijestolja milosti ono što molimo za Crkvu i sav svijet.  
 
R. Gospodine, usliši nas.
 
- Oče, hram koji si obnovio za tri dana tvoj je mrtvi i uskrsnuli Sin: po djevici Mariji, kovčegu novoga saveza, daj da Crkve, posvećene samo tvojoj službi, objavljuju evanđelje uskrsnuća i mira, molimo te.
 
- Oče, kraljevska dvorana je nova žena, ona koja je izabrana za Majku tvoga Sina; po njoj odjekuju pred tobom naše molitve, Gospodaru svijeta: po njoj, zagovornici milosti i majci milosrđa, čuj vapaj poniznih i siromašnih, učini ih sudionicima stola Kralja svega stvorenoga i baštinicima Kraljevstva, molimo te.
 
- Oče, kuća od zlata, prebivalište obavijeno Duhom je blagoslovljena među ženama, ona koja je sva dočekala tvoju živu Riječ: po njoj, Djevici koja se moli, daj da oni koji su tebi posvećeni budu jasni i dosljedni znakovi novog vremena koje si nam pripravio,  molimo te.
 
- Oče, svetište tvoje prisutnosti u povijesti je tijelo Blažene Djevice koje si pripravio kao prebivalište svome Sinu: po vjernoj i blagoslovljenoj službenici, Majci Riječi života, daj da ti se ova zajednica prikaže kao čist i svećenički narod, dostojan i radostan što se nalazi u tvojoj prisutnosti, molimo te.
 
Gospodine Bože naš, koji si Djevicu Mariju učinio uzorom onih koji prihvaćaju tvoju Riječ i provode je u djelo, usliši naše molitve i snagom svoga Duha učini da i mi postanemo sveto mjesto u kojem se danas ispunjava tvoja Riječ spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.