Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre, dobar dan i sretna nova godina!

Početak nove godine povjeren je Presvetoj Mariji, koju danas slavimo kao Bogorodicu. U ovim satima utječemo se njezinu zagovoru posebno za papu emeritusa Benedikta XVI., koji je jučer ujutro napustio ovaj svijet. Svi se zajedno, kao jedno srce i jedna duša, ujedinimo u zahvaljivanju Bogu na daru ovog vjernog službenika evanđelja i Crkve. Gledali smo maloprije u televizijskoj emisiji „A sua immagine“ čitavu aktivnost i život pape Benedikta.

Dok još uvijek promatramo Mariju u špilji u kojoj se Isus rodio, možemo se zapitati: kojim nam jezikom govori Sveta Djevica? Kako govori Marija? Koju nam pouku ona može dati za ovu godinu koja započinje? Možemo reći: „Majko Božja, nauči nas što moramo činiti u ovoj godini“.

Zapravo, ako promatramo prizor koji nam pred oči stavlja današnja liturgija, primjećujemo da Marija ne govori. Ona s divljenjem prihvaća otajstvo koje doživljava, pohranjuje sve u svom srcu i, prije svega, brine se za Djetešce koje – kaže se u Evanđelju – „leži u jaslama“ (Lk 2, 16). Taj glagol „ležati“ znači pažljivo položiti i govori nam da je jezik koji je svojstven Mariji jezik majčinstva: nježno se brinuti za Dijete. To je Marijina veličina: dok anđeli slave, pastiri hite prema štalici, a svi u sav glas veličaju Boga zbog događaja koji se zbio, Marija ne govori, ne druži se s gostima objašnjavajući što joj se dogodilo, ona ne svraća svu pažnju na sebe – mi baš volimo skretati pažnju na sebe! – naprotiv, ona stavlja Dijete u središte, brinući se za njega s ljubavlju. Jedna pjesnikinja je napisala da je Marija „znala utonuti također u svečanu šutnju, […] zato što nije htjela izgubiti iz vida svoga Boga“ (A. MERINI, Corpo d’amore. Un incontro con Gesù, Milano 2001., 114).

To je tipičan jezik majčinstva: skrbiti s nježnošću. Naime, nakon što su devet mjeseci u utrobi nosile dar tajanstvenog čuda, majke svoju djecu ne prestaju stavljati u središte pažnje: hrane ih, drže u naručju, nježno polažu u kolijevku. Brinuti se – to je također jezik Bogorodice, jezik majke: brinuti se.

Braćo i sestre, kao i sve majke, Marija nosi svoj život u svojoj utrobi i na taj nam način govori o našoj budućnosti. No, istodobno nas podsjeća da, ako zaista želimo da nova godina bude dobra, ako želimo ponovno izgraditi nadu, trebamo odbaciti riječi, djela i odluke nadahnute sebičnošću i naučiti jezik ljubavi, a to je posvećivati brigu. Posvećivati brigu je novi jezik, koji se protivi jezicima egoizma. To je obveza: voditi brigu o svome životu – svaki od nas mora voditi brigu o svome životu – voditi brigu o svome vremenu, svojoj duši; brinuti se za stvoreni svijet i okoliš u kojem živimo i, još više, brinuti se za bližnjega, za one koje je Gospodin stavio na našu put, kao i za braću i sestre koji su u potrebi i traže našu pažnju i naše suosjećanje. Gledajući Gospu s Djetetom, dok se brine za Dijete, mi učimo brinuti se za druge, a i za nas same, brinući se za duhovno zdravlje, duhovni život, ljubav.

Slaveći danas Svjetski dan mira, obnovimo svijest o odgovornosti koja nam je povjerena za izgradnju budućnosti: suočeni s osobnim i društvenim krizama koje proživljavamo, suočeni s tragedijom rata, „pozvani smo na izazove našeg svijeta odgovoriti odgovorno i suosjećajno“ (Poruka za LVI. Svjetski dan mira, 5). A to ćemo moći ako se budemo brinuli jedni o drugima i ako se, svi zajedno, budemo brinuli o našem zajedničkom domu.

Molimo Presvetu Mariju Bogorodicu da nas u ovom vremenu zatrovanom nepovjerenjem i ravnodušnošću učini sposobnima za suosjećanje i brigu – sposobnima za suosjećanje i brigu – sposobnima „na druge gledati s bliskošću i suosjećanjem svaki put kada je to potrebno“ (Apost. pob. Evangelii gaudium, 169).

Nakon Angelusa

Svima vama ovdje prisutnima i onima koji ih prate putem medija upućujem najljepše želje u novoj godini. Izražavam svoju duboku zahvalnost predsjedniku Republike Italije, poštovanom Sergiu Mattarelli, moleći za prosperitet talijanskog naroda; iste želje upućujem i Predsjedniku Vlade.

Na današnji dan, koji je sveti Pavao VI. posvetio molitvi i razmišljanju za mir u svijetu, još jače i nepodnošljivije osjećamo kontrast rata koji u Ukrajini i drugim krajevima sije smrt i razaranje. No, ne gubimo nadu, jer vjerujemo u Boga koji nam je u Isusu Kristu otvorio put mira. Iskustvo pandemije nas uči da se nitko ne može spasiti sam, već da zajedno možemo ići putovima mira i razvoja.

U čitavom svijetu, u svim narodima, uzdiže se krik: Ne ratu! Ne ponovnom naoružavanju! Sredstva neka se troše za razvoj: zdravlje, prehranu, obrazovanje, rad. Među bezbrojnim inicijativama koje promiču kršćanske zajednice, želim spomenuti Nacionalnu povorku održanu jučer u Altamuri, nakon četiri karavane koje su donijele solidarnost u Ukrajinu. Pozdravljam i zahvaljujem brojnim prijateljima Zajednice Svetoga Egidija koji su i ove godine došli posvjedočiti svoje zalaganje za „mir u svim zemljama“, ovdje i u mnogim gradovima svijeta. Hvala vam, draga braćo i sestre Svetoga Egidija!

Pozdravljam dva glazbena sastava iz Virginije i Alabame u SAD-u – želimo ih čuti kasnije! Pozdravljam mlade iz pokreta Regnum Christi – hvala! Čuju se itekako! – iz raznih zemalja Amerike i Europe; kao i djeci i obiteljima Zajednice Cenacolo, s blagoslovom Majci Elviri i svim zajednicama.

Svima želim ugodnu nedjelju i sretnu novu godinu. Ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!