Zagrebačka nadbiskupija

I. Opće odredbe.
1. Prethodne nedjelje valja vjernicima u propovijedi objaviti dan klanjanja, razložiti im vanredne duhovne koristi ove Pobožnosti, ter ih pozvati na što veće učešće.
Gdje je shodno neka se objava pribije i na crkvena vrata.
2. U predvečerje, a tako i u samo jutro svetotajstvenoga dana, ima se pobožnost u svim crkvama župe oglasiti nakon Angjeoskoga pozdrava svečanim zvonjenjem.
Tako neka se i početak svake klanjalačke ure navijesti kratkim oglasom jednoga zvona.
3. Klanjanje traje čitavi dan, od 6 sati ujutro do 6 sati na večer.
4. Za svečanu prigodu imadu crkva i svi oltari, ako to crkveno vrijeme dopušta, biti što ljepše iskićeni.
5. Presveto Otajstvo izlaže se na glavnome oltaru (Instr. Clem. § III.), i to u monstranciji, na tronu, nad svetohraništem. Tron ne smije biti tako iskićen, da priječi otvoren Pogled na monstranciju.
Svijeća na oltaru neka što više gori, gdje dopušta crkvena blagajna neka ih bude dvanaest, inače najmanje šest. Dvije svijeće u svakome slučaju moraju biti voštanice (S. R. C. 14. Dec. 1904. in Decr. auth. VI. 4147.)[4]
6. Da se pak klanjanje što većom duhovnom korišću obavi, neka se vjernicima dade prigoda, da pristupe stolu Gospodnjemu, pak za to preporučam, da se u svetotajstvene dane obdržavaju susjedstva, te se svećenici bratski u propovjedaonici i ispovjedaonici pomažu.
Da ne bude u crkvi za vrijeme klečanja nedolična tiskanja, neka se po mogućnosti ispovjedi što više vjernika već dan prije.
Strogo pak zabranjujem obdržavati na svetotajstveni dan godišnju korizmenu ili adventsku ispovijed.
 
II. Liturgične i ceremonijalne odredbe.
A. Opći propisi za obrede coram Expositio.
1. Pod Sv. Otajstvo, bilo postavljeno na mensu oltara, bilo izloženo na tronu, treba uvijek staviti korpolare, ter ga, ako je ikako mjesta, posvema razložiti.
2. I kler i vjernici valja da Presvetome Otajstvu iskazuju dužnu počast i to ili jednostavnom (pokleknuti jednim koljenom) ili potpunom genufleksijom (prostratio, kleknuti na oba koljena, ter se glavom i nješto ramenima pokloniti).
Jednostavnu genufleksiju čini svećenik (djakon) kad otvori svetohranište, kada pohranjuje Presveto u tabernakul, prije nego će vratašca zatvoriti, ter prije i poslije blagoslova sa monstraocijom.
Za tim svaki put, kada se vrati na dolnju stubu, kada od stuba dodje gore k oltaru, na kojemu je Presveto izloženo, i kada sa oltara silazi. U svim tim slučajevima dužni su i službenici učiniti jednostavnu genufleksiju. Nadalje kleknu oni uvijek u sredini oltara, kada s jedne strane prelaze na drugu.
Potpunu genufleksiju (prostratio in plano) obavlja celebrant (sa asistencijom) samo onda, kada prilazi, odlazi ili prolazi krnj oltara, na kojemu je Presveto izloženo. (S. R. C. 16. Febr. 1906. u Decr. auth. VI. 4179. ad I.) Jednako klečeći valja da glavu prikloni, kada će da stavlja tamjan u kadionicu (S. R. C. I. c. ad III.), a tako prije i poslije incenzaciie (S. R. C. 26. Mart. 1859. u Decr. auth. II. 3086. ad III.), ter kod riječi »veneremur cernui«.
3. Izloženom Otajstvu ne smiju se ni u kojem slučaju ledja okrenuti. Celebrant i subdjakon silazeći od oltara valja da se ugnu prema strani evangjelja, a djakon prema strani epistole.
4. Pred izloženim Sv. Otajstvom ne iskazuje se reverencija nikome, pa ni prisutnome nadbiskupu. (S. R. C. 31. Aug. 1793. i 27. febr. 1847. u Decr. auth. II. 2544. i 2928. ad 6.)
5. Pred Sv. Otajstvom ispuštaju se svi reverencijalni cjelovi, koji idu osobu celebrantovu (kod predavanja, primanja kadila, škropila, bireta itd.), ali treba vršiti sve ritualne, t. j. one, koji spadaju na sam liturgijski čin (cjelov misala, patene, kaleža i ruke kod predavanja ovih predmeta). (Caer. Ep. lib. 1. cap. 23. n. 18.)
6. Kod incenzacije sv. Otajstva stavlja se tamjan bez blagoslova, i to uvijek stojeći, ali ako se osim Presvetoga incenzira i oltar, to se imade tamjan uz običajnu formulu blagosloviti. (Caer. ep. I. c. n. 19.)
7. Izlaže li, pohranjuje li presv. Otajstvo samo jedan svećenik, dostaje mu roketa i štola; obavlja li pri tome i blagoslov sa Presvetim, mora povrh toga uzeti pluvijale i velum. (S. R. C. 7. Dec. 1888. u Decr. auth. III. 3697. ad XII.)
Ako se obredi obavljaju sa asistencijom, to mora celebrant u svakom slučaju obući humerale, albu, cingulum, štolu (u križ) i pluvijale. Asistenti su kao kod mise u dalmatikama (S. R C. 12. Mai. 1893. u Decr. auth. III. 3799. ad. I.); nu ako je samo jedan asistenat (djakon), to obuče samo roketu, dok štolu smotanu vrgne na lijevu ruku, te ju samo pri onom obredu postavi oko ramena, kada ima posla sa Presvetim, dakle kada otvara tabernakul i eksponira, kada predaje celebrantu monstranciju, da dade njome blagoslov, kada prima Presveto od celebranta poslije blagoslova i zatvara tabernakul. Inače ima štolu odložiti. (S. R. C. 17. Sept. 1785. u Decr. auth. II. 2528. ad 1.)
I svećenik, a tako i asistencija, polaze k oltaru u svakom slučaju pokrivene glave, a tako se i vraćaju u sakristiju.
Nu razlika je u propisima, kada i kako valja skinuti biret na vidiku Sv. Otajstva. Kada ide celebrant sa asistencijom, te mogu svi slobodno vladati biretom, to ga imadu skinuti odmah, čim ugledaju Sv. Otajstvo (simul ac detegunt expositum Sacramentum), a staviti ga tek kada se odstrane sa vida Sv. Otajstva (postquam e conspectu Sacramenti se subtraxerint). Instr. Clem. § VII. 12.
Kada pak ide svećenik bez asistencije služiti svečanu misu pak radi toga sam nosi kalež, ili kada ide služiti tihu misu, polazi capite detecto i skida biret istom pred oltarom. Tako i vraćajuć se u sakristiju iza mise postavi biret na glavu odmah, iza kako se je poklonio Sv. Otajstvu. Instr. Clem. I. c.
8. Boja presv. Otajstva jest bijela, te imade i sva naprava na oltaru biti te boje. (S. R. C. 9. Jul. 1678. u Decr. auth. I. 1615. ad 7.)
Jednako i sve funkcije coram Exposito imadu se obavljati u bijelome ruhu osim mise, koja se služi u boji od dana. Crna boja nije nigda dozvoljena, pa ni na Dušni dan. (Isp. S. R. C. 9. Jul. 1678. 1. c. 19. Dec. 1829. u Decr. auth. II. 2671.; 27. Jun. 1868. u Decr. auth. II. 3175. ad III; 12. Mart. 1897. u Decr. auth. III. 3949. ad VI. VII.) Je li pako po rubrikama dopušteno na svetotajstveni dan slaviti votivnu misu de Sanctissimo, samo se sobom razumijeva, da se ima rabiti bijelo ruho.
Velum je u svakome slučaju bijele boje (S. R. C. 26. Mart. 1859. u Decr. auth. II. 3086. ad V.).
Jednako i antipendij; on je pače bijel i na duhovsku nedjelju. (S. R. C. 19. Dec. 1829. u Decr. auth. II. 2673.)
 
B. Posebni propisi za sv. bogoslužje coram Exposito
l. Točno u 6 sati u jutro imade se izložiti presv. Otajstvo na glavnome Oltaru. (Instr. CL. § III.)
a) Pri tome obredu propisane su slijedeće ceremonije: svećenik kao obično pristupi k oltaru, odloži biret, poklekne in plano, razloži korporale, otvori svetohranište, poklekne, izvadi monstranciju sa Presvetim, položi na korpolare, zatvori vratašca, te odmah (bez nove genufleksije) pomoću skala postavi sv. Otajstvo na tron, po tom sidje sa skala, poklekne, vrati se na dolnju stubu i pokloni se klečećke Presvetome (S. R. C. 16. Febr. 1906. u Decr. auth. 4179. ad III), stane, te bez ikakvoga blagoslova stavlja tamjan u kadilo, te poklonivši se prije i poslije incenzacije tri puta uz kratke odmorke dvojim udarcem (triplici ductu duplici ictu) okadi Presveto (S. R. C. 26. Mart. 1859. u Decr. auth. II. 3086. ad III.).[5] Narod pri tome ništa ne pjeva. Potom se svećenik vrati u sakristiju.
b) Izlaže li svećenik presv. Otajstvo sa asistencijom, to djakon uzlazi k oltaru, te obavlja propisane obrede. Razloživši korporale, otvori svetohranište, malo odstupi k strani epistole, te poklekne, a podjedno se i celebrant sa ostalom asistencijom pokloni. (S. R. C. 16. Febr. 1906. u Decr. auth. 4179. ad II.) Na to djakon izvadi monstranciju iz svetohraništa, postavi ju na korporale, zatvori vratašca, te (pomoću skala) odmah izloži Presveto na tron te pokleknuvši još jedared pri oltaru, vrati se na najdolnju stubu. Po tom se celebrant sa čitavom asistencijom Presvetome pokloni i uz propisane ceremonije (stojeći) stavlja tamjan u kadilo, pri čem djakon drži navikulu, a turiferarij (ili subdjakon) kadionicu. Nakon običajne incenzaciie vraća se celebrant sa asistencijom u sakristiju. (S. R. C. 11. Jul. 1857. u Decr. auth. II. 3058; S. R. C. 18. Mart. 1874. u Decr. auth. III. 3328. ad I; S. R. C. 5. Jul. 1907. u Decr. auth. VI. 4202.)
c) Ako se Presveto ne izlaže na oltaru, u kome se čuva, tada svećenik u plaštu polazi sa asistencijom do svetohraništa, tamo uz propisane ceremonije okadi Presveto, uzme velo, njegovim rubovima umota podnožje monstrancije, al ne dade blagoslova, nego ravno prenosi sv. Otajstvo na glavni oltar, gdje ga djakon odmah na tron izloži. Nakon običajne incenzacije vraća se celebrant sa asistencijom u sakristiju.
2. Coram Exposito ima se služiti jedna svečana misa. Uru neka sam župnik označi prema prilikama.
Osim ove mise ne smiju se na istom oltaru služiti druge ni pjevane ni tihe mise. (Instr. Clem. § XII. 2. i 4.)
Pripušteno je to ipak činiti na velike svetkovine i nedjelje, ako je svečano boguslužje na pokrajnom oltaru sa poteškoćama skopčano. (Instr. Clem. § XII. 2. i 4.; Schüch: Handbuch der Pastoraltheologie. Innsbruck 1910 p. 529-30.)
Mise de requiem ni u kojem slučaju nije slobodno služiti na oltaru, gdje je Presveto izloženo. (S. R. C. 14. Jun. 1873. u Decr. auth. III. 3302. ad 2; Schüch I. c. p. 530.)
Pričešćivati pako se može, ako nije pokrajnoga oltara, na kojem bi se dostojno pohranio ciborij. (S. R. C. 11. Mai. 1878. u Decr. auth. III. 3448. ad I, 3482;  Schüch I. c.)
3. Pri sv. misi coram Exposito propisani su slijedeći obredi:
 
I. Misa bez asistencije.
a) pri oltaru čini svećenik potpunu genufleksiju (sa obim koljenima) samo dva put: kada prilazi služiti sv. misu i kada po svršetku odlazi od oltara;
b) poslije pristupnih molitava uzlazi svećenik k oltaru, poklekne gore, prije nego moli Oramus te, i prije nego oltar poljubi, a zatim i opet poklekne i podje na stranu poslanice;
c) za vrijeme sv. mise nema nikakove incenzacije (Decr. auth. III. 3328. ad 1.);
d) u opće je glavno pravilo za celebranta kod sv. mise coram Exposito: klekni, čim dodješ u sredinu oltara, i klekni, prije nego od sredine na stranu podješ;
e) kada svećenik veli Dominus vobiscum ili Orate fratres, to se imade na pola okrenuti i ugnuti od sredine oltara, a obrnuvši se opet oltaru, valja da ponovice poklekne, išao na stran epistole ili ostao u sredini kao kod ofertorija.
f) Ako se za vrijeme epistole ili evangjelja mora pokleknuti, to se ima poklon učiniti prema Sv. Otajstvu. (Decr. auth. III. n. 3875. ad 4.)
g) Kod Lavabo stoji celebrant gdje obično, ili, što je bolje, silazi dolje, te obrnut prema puku, pere si ruke. Ručnik predade stojeći još dolje.
h) Jednako mora svećenik pokleknuti prije i poslije ablucije.
i) Poslije communio, a tako i poslije post communio svećenik poklekne prije nego oltar poljubi, a tako i poslije kako je rekao Dominus vobiscum, odnosno Ite missa est.
j) Pri blagoslovu na koncu mise poljubi svećenik oltar, podigne oči i ruke, te zazivljući Benedicat vos omnipotens Dues, poklekne na zadnju riječ, okrene se puku, ali se od sredine još više ugne na stranu, nego kod Dominus vobiscum, podijeli blagoslov, te se k strani evangjelja obrne licem prema sv. Otajstvu.
 
II. Misa sa asistencijom.
a) Incenzacija biva kao obično kod svečanih misa s asistencijom: iza pristupnih molitava i iza ofertorija. Pri tome ponajprije poklekne celebrant sa djakonom i subdjakonom, pak ugnut prema strani evangjelja stavlja tamjan. Nakon toga ne treba ponovno kleknuti, nego svećenik sa asistencijom podje ravno na gornju stubu, kleknu, te obave incenzaciju Presvetoga. Pošto su ustali i pokleknuli u sredini oltara, svećenik okadi oltar.
Raspelo se ne incenzira sve ako je uz Sv. Otajstvo ostalo na oltaru. Kod ofertorija najprije se okade oblata, za tim se sa gornjih stuba obavi incenzacija Presvetoga, a na koncu se incenzira oltar.
Prema općim propisima svećenik i djakon valja da pokleknu prije i poslije incenzacije svakoga pojedinoga predmeta.
Kod vlastite incenzacije celebrant kao kod Lavabo ili ostane gore ili sidje dolje »dummodo terga non vcrtantur Ssmo.« Ostane li gore, to se predavši djakonu kadionicu, obrne na lijevo, te stoji od prilike kao kod evangjelia. Djakon ga incenzira sa podnožja stuba.
b) Ne podje li celebrant s asistencijom na Credo da sjedi, to na riječi kora Et incarnatus est kleče na najgornjoj stubi.
Ipak silazeći od sredine oltara i vraćajuć se u sredinu ne trebaju pokleknuti.
c) Djakon kada nosi knjigu ili bursu na oltar, poklekne samo na dolnjoj stubi, a ne pri oltaru.
d) Kada na gornjoj stubi moli Munda cor, uzme knjigu, a da ne poklekne, pa kleknuvši pred svećenika i dobivši blagoslov, ustane, i sada zajedno s njime pokloni se sv. Otajstvu, te sidje na dolnju stubu na desno od djakona.
e) Djakon ne smije kod incenzacije oblatorum pomaknuti kaleža dalje.
f) Djakon poklekne prije i poslije vlastite incenzacije, a tako prije i poslije Ite missa est.
g) Subdjakon noseći celebrantu evangjelje na poljubac, ne poklekne pred sv. Otajstvom, nu poslije obrnuv se tako, da ne okrene ledja Sv. Otajstvu, poklekne na dolnjoj stubi.
h) Jednako kada nosi subdjakon kalež na oltar, poklekne dolje (na strani epistole), a ne gore; obratno kada ide poslije ofertorija sa patenom na podnožje oltara, klekne gore, a ne dolje. Kada pak na Pater noster uzlazi k oltaru, ne poklekne dolje nego gore.
i) Subdjakon poklekne prije i poslije vlastite incenzacije.
j) Pri postavljanju tamjana u kadionicu subdjakon ni kod mise coram Exposito ne pokliče sa djakonom i subdjakonom; a tako ni ne kleči uz celebranta, kada on incensira Sanctissimum, nego stat immobilis.
4. Kada svećenik ide misiti pokrajnom oltaru, polazi capite detecto kao obično, nu došavši pred glavni oltar skine biret, položi ga otvorenom stranom na prsa, obim se koljenima Presvetome pokloni, potom se i opet pokrije, ustane i ode odredjenom oltaru. (Instr. Clem. § VIII.)[6]
Kod privatnih misa za vrijeme ekspozicije ne daje se na Sanctus, na podizanje i na pričest nikakav znak. Dovoljno je, ako se puk na sv. misu upozori zvonom, kada svećenik izlazi iz sakristije. (Instr. Clem. § XVI.)
Napomenuti je, da i vjernici, ulazeći u crkvu i izlazeći, imadu poklon učiniti Presvetome Otajstvu obim koljenima. (S. R. C. 19. Aug. 1651. u Decr. auth. I. 937. ad 6.)
5. Prema ovlasti danoj mi u otpisu kongregacije sv. Obreda od 25. listopada 1912., odredjujem, da se na dan klanjanja pjeva svečana misa kao votivna de Sanctissimo Sacramento (jedna oracija, Gloria, Gredo). Od ove su povlastice izuzete svetkovine I. et II. classis, privilegovane nedjelje, osmine Bogojavlienja, Uskrsa, Duhova, vigilije Božića i Duhova, čista srijeda (pepelnica) i čitav veliki tjedan.
Na te se dane i pri svečanom bogoslužju uzimlje misa de die, ali se prvoj oraciji imade nadodati oratio de Sanctissimo Sacramento sub unica conclusione. To pravilo vrijedi i za sve mise svetotajstvenoga dana mimo pjevanu votivnu.
Samo na svetkovine S. Crucis, Sanctissimi Cordis i Pretiosissimi Sanguinis, te ine svetkovine Muke Isusove izostaje Commemoratio Sanctissimi Sacramenti.
U osmini tjelovskoj služi se misa festi sa jednom oracijom i sekvencijom.
Padne li svetkovina I. et II. classis na nedjelju, to se imade commemoratio Sanctissimi pripojiti oraciji de festo sub unica conclusione. Nakon toga slijedi commemoratio nedjelje, a sve druge collectae otpadaju.
6. Prije svečane mise neka se puku drži Propovijed o Presvetome Otajstvu. Za vrijeme propovijedi ima se pred Sv. Otajstvo postaviti svilena bijela zastavica (S. R. C. 10. Mai. 1890. u Decr. auth. III. 3728. ad 2; Schüch I. c. 530.), a svećenik ima propovijedati otkrivene glave. (S. R. C. 23. Sept. 1837. u Decr. auth. II. 2769. ad II. i 9. Dec. 1628. u Decr. auth. I. 488. ad 4.)
7. U 6 sati poslije podne je svečana večernja i pohrana (repositio) Presv. Otajstva.
Pri tome se obdržavaju sljedeće ceremonije: Svećenik pristupa k Oltaru, pokloni se Presvetome, ter bez ikakove incenzacije (S. R. C. 5. Julii 1907. u Decr. auth. VI. 4202. ad I.) započne umah moliti na glas koje od pet odobrenih litanija, što se nalaze u izdanju našega dijecezanskoga katekizma od 1909. skupa sa pripadnim molitvama. Litanije mogu se i pjevati. Nakon svršenih molitava svećenik skine Presveto sa trona i postavi na mensu, sidje na najdolnju stubu i klekne. Dotle pjevači sami intoniraju i pjevaju Tantum ergo i Genitori. (S. R. C. 11. Iul. 1857. u Decr. auth. II. 3058. ad III; 15. Apr. 1880. u Decr. auth. III. 3513.) Pri Genitori svećenik stavlja tamjan, okadi Presveto, te zapjeva verzikul Panem de coelo itd. zatim ustane i pjeva in tono feriali molitvu točno, kako je na zadnjoj strani katekizma, naime sa kratkim zaključkom.[7]
Po tom uzevši velum preko ramena uzadje gore k oltaru, obavije velom ruke i podnožje monstrancije, ter daje sa Presvetim blagoslov u obliku križa i to: okrene se k narodu i podigne Otajstvo do očiju, a za tim spusti do prsiju, i opet digne do visine ramena te zakrene na lijevo, a za tim na desno[8], te se obrne k oltaru, postavi Presveto na mensu, vrati se obrne k oltaru postavi Presveto na mensu, i odmah ga prema propisanim obredima pohrani u svetohranište, zatim složi korporale u burzu i vrati se u sakristiju.
Ako se večernja obavlja sa asistencijom, u glavnom se obdržavaju isti obredi, samo što djakon skida Presveto sa trona, držeći se gore pod 1. b) navedenih ceremonija a asistencija pomaže oficijantu propisnim načinom kod incenzacije. Versikul pjeva djakon sa subdjakonom, a oraciju sam celebrant stojećke, dok svi drugi kleče.
Uzlazeći oficijant k oltaru na blagoslov, prati ga djakon, oboijca pokleknu, a potom djakon primi monstranciju, predade ju oficijantu, pomogne mu velom pokriti ruke i podnožje monstrancije, te se vrati na dolnju stubu i za vrijeme blagoslova kleči. Kada se oficijant nakon blagoslova okreće k oltaru, djakon uzadje do njega, primi monstranciju i stavi ju na mensu oltara, te ju odmah bez nove incenzacije pohrane u svetohranište (S. R C. 5. Jul. 1907. D. A. VI. n. 4202.), ali prije nego zatvore vratašca, ugnu se obojica na stranu i pokleknu, a pri tome i čitava asistencija, kako je u nas običaj, učini takodjer reverenciju. (S. R. C. 16. Febr. 1906. u Decr. auth. VI. 4179. ad II.) Savivši korporal u burzu sidju obojica dolje i sa drugima polaze u sakristiju.
 
III. Samo klanjanje.
1. Poskrbiti se valja, da za čitavo vrijeme klanjanja od 6 ura u jutro do 6 ura na večer bude u crkvi sabran što veći broj pobožnih vjernika. Klanjaoce treba razdijeliti na ure. Shodno će biti, ako se pojedini staleži (obrtnici, cehovi), pak pojedina sela ili ulice jednoga mjesta točno razrede, kada imadu doći na klanjanje. Na taj način neka se razvrsta i školska mladež te članovi raznih religioznih društava i bratovština.
2. Za svaku uru neka svećenik izabere jednoga vjernika, koji će na glas moliti ili koje razmatranje čitati. Dosta je, ako glasna molitva ispuni polovinu klanjalačke ure, može se svakoga sata i po jedna krunica izmoliti i ispjevati po jedna pjesma na čast presv. Otajstva ili presv. Srca Isusova.
Samo se sobom razumijeva, da se glasne molitve imadu izabrati iz odobrenih molitvenika. Preporučam u tu svrhu osobito Kanižlićev molitvenik, Isus prijatelj malenih, naš dijecezanski katekizam, a za Medjimurje Jezuš ljubav moja. Za razmatranje su shodna štiva u Valserovoj molitvenoj knjižici: Vječno klanjanje, koju su pohrvatile sestre krvi Isusove u Banjaluci (Krk 1904.), za tim u Babunićevoj knjižici: O čestoj i svagdanjoj sv. pričesti (Zagreb 1910.), pak u molitveniku: Pohodi Isusu Kristu u presv. Oltarskom Sakramentu, od sv. Alfonza Liguorija, što ga je nedavno preveo i izdao Zbor duhovne mladeži zagrebačke (Zagreb 1912.).
Pri javnim molitvama i razmatranjima treba da vlada promjena, ali ipak neki sustav.
3. Od svega srca želim, te časnom kleru preporučam, da uvijek u prezbiteriju adorira po jedan svećenik.
Jednako u glavnoj ladji crkve neka u prvim klecalima klanjaju po dva odrasla vjernika, te se svakoga pola ili čitavoga sata izmjenjuju.
4. Za funkcija, kada vjernici odilaze iz crkve, n. pr. na Markovo, na prosne dane itd., neka ostane nekolicina na klanjanju.
 
IV. Odredbe za posebne slučajeve.
1. Ako dan klanjanja padne u nedjelju, to se običajna večernja prenaša na 6 sati u večer.
2. Na Sviećnicu, na čistu srijedu, na cvjetnu nedjelju obavlja se adoracija kao obično. Crkvene funkcije (blagoslovi itd.) imadu se obaviti na pokrajnom oltaru, ako se u crkvi nalazi i ako je mjesta na njem. Inače neka se obavi na glavnom oltaru, ali se Presveto ne reponira.
3. U tri posljednja dana velikoga tjedna imaju se slijedeće ustanove vršiti: Na veliki četvrtak obdržava se klanjanje nakon sv. mise i to pred onim oltarom, gdje su pohranjene sv. hostije za veliki petak. Pred tim oltarom ima za to gorjeti šest svijeća.
Na veliki petak i veliku subotu imade se klanjanje obavljati pred sv. grobom bez ikakvih posebnih svečanosti, ter nije vezano na vrijeme od šest u jutro do šest na večer. Procesijom uskrsnuća na veliku subotu završuje klanjanje.
4. Na dan sv. Marka i na prosne dane Presveto Otajstvo ostaje izloženo i za vrijeme procesije.
5. Na dušni dan se izlaže sv. Otajstvo kao obično, te se služi i svečana misa coram Exposito.
U prezbiteriju i na oltarima ne smije toga dana biti crnih draperija, zavjesa i antipendija.
Svečani Requiem ima se služiti u ljubičastom odijelu na kojem pokrajnom oltaru, a tako i druge mise. (Decr. gen. S. R. C. 9. Jul. 1895. u Decr. auth. nr. 3864. ad IV.)[9]
6. Bude li kakovih nejasnoća, neka se ravnatelji crkvi pravodobno obrate na ovaj nadb. duhovni stol.
 
V. Raspored klanjanja u župnim i samostanskim crkvama u nadbiskupiji.
 
VI. Zaključne odredbe.
1. Novi raspored obvezatan je za sve crkve; te se imade počevši od 1. siječnja 1913. svuda obdržavati.
U crkvama gdje se je do sada okrom godišnjega klečanja izlagalo Presveto Otajstvo i o drugim zgodama, n. pr. na blagdan Srca Isusova i na pokladne dane, lijepi običaj može i na dalje ostati. Izuzimlje se dakako dan glavne korizmene ispovijedi.
2. Nazočna naredba vrijedi kroz tri godine, od 1. siječnja 1913. do 31. prosinca 1915. Za toga vremena neka ravnatelji crkvi eventualne svoje želje amo izraze. Tečajem 1915. izdat će nadb. duhovni stol definitivnu naredbu.
3. Odredjujem, da se u našem dijecezanskom direktoriju svaki dan naznači, u kojoj je crkvi klečanje, da se časni kler uzmogne u duhu sjediniti sa vjernicima, koji slave svetotajstveni dan.