Zagrebačka nadbiskupija

2.5. Kardinal Alojzije Stepinac

Nadbiskup zagrebački i kardinal Alojzije Stepinac (1937. – 1960.), mučenik i blaženik, nastavlja stopama svojih prethodnika na stolici zagrebačkih nadbiskupa te u svojem pastoralnom radu, ali i životu, osobit naglasak stavlja na sakrament euharistije o čemu svjedoče i mnogobrojni euharistijski kongresi koji su se održavali u vrijeme njegove nadbiskupske službe.[1]

U predgovoru citirane knjige mons. Batelja progovara i o Stepinčevu čašćenju Euharistije izvan Svete Mise te naglašava:

Bit svoje vjere pretočene u slavljenje i pobožnost prema euharistijskom otajstvu nadbiskup Stepinac je očitovao u okružnici upućenoj vjernicima 7. ožujka 1936., kojom je zaželio osnivanje i procvat »Društva Presvetog Oltarskog Sakramenta«, u kojoj je istaknuo sljedeće misli: »Središte naše pobožnosti i glavni predmet naše ljubavi mora biti Isus Krist u Presv. Oltarskom Sakramentu. Pobožnost prema Presv. Euharistiji najmoćnije je i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikada naime neće u Župi procvasti privi kršćanski život, niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi Presv. Srca, što neprestano boravi u našim tabernakulima pod skromnim prilikama kruha. Jedino onaj ima život i ljubav u sebi koji se hrani kruhom Života i koji se grije na vatri božanske ljubavi.«

Ustvrdio je ujedno kako Crkva »zadnjih 20 godina neumorno radi na euharistijskom pokretu: drže se svjetski, nacionalni, pokrajinski i dekanatski euharistijski kongresi, održavaju se noćna i dnevna klanjanja, vode se procesije, potiče se na čestu i svakdanju sv. Pričest, na ure klanjanja, na svakidašnje prisustvovanje Sv. Misi, na pohađanje Presv. Oltarskog Sakramenta i klanjanje duhom u kući, na polju, na radnom mjestu.«

Baš tom vidu čašćenja Euharistije izvan mise, jer je u najdubljoj vezanosti uz slavljenje euharistijske ure, on je pridavao osobitu pozornost. Na to je upućivao svećenike, o tome je neumorno govorio Božjem narodu. Svjestan da Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju nakon svete Mise - prisutnost koja traje sve dok traju prilike kruha i vina« - proizlazi iz slavljenja žrtve i teži zajedništvu. (…)

Svoje duhovne pastirske pohode običavao je započeti klanjanjem pred Presvetim. U vrijeme rata odlazio bi subotom u Karmel-Brezovicu i tu pred izloženim Svetootajstvom molio sa sestrama cijelu krunicu od petnaest otajstava i održao kratku euharistijsku pobožnost s blagoslovom. Kroz mjesec listopad, ratnih godina i prve poratne, svaki dan bi išao u drugu crkvu i s vjernicima pred izloženim Svetootajstvom, klečeći na kamenoj stubi oltara, molio sva hi dijela krunice i podijelio blagoslov. Prije važnih nastupa, povlačio bi se u Karmel-Brezovicu i tu pred Presvetim razmišljao i pisao svoje propovijedi te rješavao pitanja, dok su sestre molile.
 

2.6. Kardinal Franjo Šeper

Kardinala Alojzija Stepinca na stolici zagrebačkih nadbiskupa naslijedio je Franjo Šeper (1960. – 1969.), kasnije kardinal i pročelnik Kongregacije za nauk vjere.

Što se tiče župnih klanjanja nadbiskup Šeper napisao je 1961. dvije okružnice.[2] Tako „Okružnicom“ od 17. travnja ukida slavlja misa coram Sanctissimo, a onom od 14. travnja uređuje misno slavlje na dan klečanja. Također vrijedi i spomenuti kako u Službenom vjesniku nadbiskupije zagrebačke iz 1967. donosi i objašnjenja vezana uz „Instrukciju o kultu Presvete Euharistije“.[3]

Nadbiskupi nakon kardinala Šepera, što se tiče župnih klanjanja, nastavili su stopama i putevima svojih prethodnika. Ta činjenica vidljiva je i po tome što se običaj župnih klanjanja sačuvao sve do naših dana. Klanjanja su još uvijek živo prisutna ne samo u župama Zagrebačke nadbiskupije, već i metropolije, a o čemu će biti govora u posljednjem dijelu rada. 

U nastavku donosimo cjeloviti tekst okružnica redom kako su objavljene i u Službenom vjesniku nadbiskupije zagrebačke te tumačenje gore navedene „Instrukcije“, ali samo onih brojeva koji se odnose na župno klanjanje.
 

2.6.1. Okružnica. Ukidanje Misa coram Sanctissimo

Broj: 1295-1961.
 
Okružnica "Ukidanje misa coram Sanctissimo"
 
Sveta je Kongregacija Obreda već u više navrata zabranjivala služenje Mise coram Ss.mo kao i dijeljenje sv. Pričesti na oltaru gdje je izložen presv. Sakrament, što je bilo uobičajeno u nekim krajevima. Tako na pr. dekret od 11. V. 1878. (Decr. Auth. SRC n. 3448), zatim dekret SRC od 17. IV. 1919. (AAS 1919, 246) i odgovor SRC od 27. VII. 1927. (AAS 1917, 289). Ta se praksa dozvoljavala samo u slučaju nužde (eventualno gdje u crkvi postoji samo jedan oltar) ili uz posebni indult Sv. Stolice. Ordinarijima je bilo naredjeno da se „peculari studio“ brinu da se ovi propisi striktno vrše.

Ovu zabranu pretpostavlja i novi Kodeks rubrika koji na pr. pod br. 355 govori o Misama „quae durante expostione, ex indulto, ad altare expositionis celebrantus“. Za takve je Mise dakle potreban poseban indult Sv. Stolice koji se rijetko daje, i to iz opravdanih razloga.

Zabrana je razumljiva: Crkva ne želi da se dvije liturgijske funkcije istovremeno vrše.

U duhu gore navedenih propisa ovim se ukidaju na području zagrebačke nadbiskupije sve Mise coram Ss.mo, osim dva slučaja koji se niže navode. Ovo vrijedi i za redovničke crkve i kapele na području naše nadbiskupije.

Prema tomu ukidaju se i Mise coram Ss.mo odredjene ili dopuštene po I. Sinodi god. 1925.: trodnevnica o blagdanu presv. Srca Isusova; nedjelja iza blagdana Srca Isusova; prva nedjelja u mjesecu ili „mlada nedjelja“ (cfr. „Prva sinoda zagrebačke nadbiskupije, str. 104-106).

Odsada se Misa pred izloženim presv. Sakramentom može služiti samo u ova dva slučaja:
1. Na blagdan Tijelova (can. 1274 §1), i
2. jedna Misa in cantu na dane „klečanja“, na temelju posebnog indulta koji je Sv. Kongregacija Obreda podijelila za našu nadbiskupiju, o čemu je govor u posebnoj Okružnici br. 49/Pr. od 14. IV. 1961.
 
U Zagrebu, dne 17. travnja 1961.

2.6.2. Okružnica. Missa coram Sanctissimo na dan „klečanja“

 
Broj: 49-Pr.
 
Okružnica Missa coram Sanctissimo na dan „klečanja“
 
I. Na moju molbu podijelila je Sv. Kongregacija Obreda, pod br. Z.4/1961 od 17. ožujka o.g., zagrebačkoj nadbiskupiji, ovlast na pet godina da se na dane „klečanja“, koji se kod nas tradicionalno vrše i koji su propisani na Sinodi god. 1925. (vidi „Prva sinoda nadbiskupije zagrebačke“, str. 103-104), smije služiti pred izloženim presv. Sakramentom jedna votivna misa „in cantu“ o presv. Oltarskom Sakramentu.

Ta se Misa služi kao „Missa votiva II classis“ u smislu novoga Kodeksa rubrika (n. 341-344 i 348-355), te za nju vrijede slijedeći propisi:
1. Misa je dozvoljena na sve liturgijske dane II, III i IV. razreda; zabranjena je dakle samo na liturgijske dane I. razreda.
2. Misa ima „Gloria“, ali nema „Credo“ osim ako pada u nedjelju ili oktavu za koju je propisan „Credo“.
3. U Misi je dopuštena samo jedna komemoracija. Ne uzima se eventualna collecta imperata.
4. Ukoliko je ta votivna Misa zapriječena blagdanom I. reda, dodaje se oraciji blagdana, sub unica conclusione, oracija de Ss.mo Sacramento. – Uzima se Misa prema Direktoriju, bez komemoracije de Ss.mo Sacramento, na ove dane: Božić, Bogojavljenje, Uskrs, Spasovo, Duhovi, Presv. Trojstvo, Tijelovo, Presv. Srce Isusovo, Krist Kralj, Dušni dan.
5. Kod pjevanja se uzima tonus solemnis.
6. Ako „klečanje“ pada na dan kada su dopuštene votivne Mise IV. razreda, preporučuje se da i ostale Mise budu de Ss.mo Sacramento.
7. Padne li „klečanje“ na Svijećnicu, Pepelnicu ili Cvijetnicu, to se za vrijeme funkcije (blagoslov svijeća, blagoslov i stavljanje pepela, blagoslov grančica i procesija) presv. Sakrament može prenijeti na drugi oltar, gdje se nastavlja klanjanje; ili se reponira, a poslije funkcije opet izloži.
8. Padne li „klečanje“ na Dušni dan, sve se Mise za vrijeme klanjanja služe u ljubičastoj boji, a za vrijeme glavne Mise i odrješenja ad tumulum postupa se s presv. Sakramentom kao gore pod 7.

II. Kod „klečanja“ neka se svuda drži ovaj raspored: presv. se Sakramenat izlaže neposredno iza rane Mise. Glavna Misa in cantu služi se coram Ss.mo prema gornjim propisima. Sv. se Pričest dijeli, dok traje klanjanje, na pokrajnjem oltaru. Bude li večernja Misa, to ima biti na pokrajnom oltaru, kao i sve ostale Mise toga dana, jer je indult podijeljen samo za jednu misu coram Ss.mo. – Prije repozicije obavlja se uobičajena pobožnost i pjeva „Divnoj dakle“, te daje blagoslov.

U župama u kojima dan „klečanja“ padne na koji od zadnja tri dana Velikoga tjedna obavlja se klanjanje presv. Sakramentu prilagodjeno obredima tih dana. Na Veliki četvrtak se adorira iza večernje Mise pred oltarom gdje je u tabernakulu pohranjen presv. Sakrament (adoracija može biti do ponoći), a na Veliki petak i Veliku subotu pred „Božjim grobom“. Dušobrižnici neka i za te dane naprave raspored klanjanja prema običaju. Dakako da otpada zaključna pobožnost s blagoslovom.

Upozorava se časni kler da se striktno drži gore iznesenih propisa.
 
U Zagrebu, 14. travnja 1961.

2.6.3. Instrukcija o kultu Presvete Euharistije

(…) 6. Zabranjene su sve Mise coram Sanctissimo (br. 61), i to takodjer bez obzira na eventualne posebne indulte ili tradicije. Prema tomu je zabranjena takodjer Misa coram Sanctissimo na dan klečanja za koju je naša nadbiskupija imala poseban indult Sv. Kongregacije Obreda (vidi „Službeni vjesnik“ br. II/1961 str 11-12). Prema tome se na dan klečanja presv. Sakrament prije Mise koja se služi in altari expositionis ima pohraniti u tabernakul i poslije Mise opet izložiti. – Br. 66. donosi ovu odredbu: Expostio, quae unice fiat ad benedictionem post Missam impertiendam, prohibetur. Time se ukida običaj „kratkog“ blagoslova poslije poldanje ili večernje Mise koji je kod nas postojao u nekim župama ili samostanima.

7. U br. 66-66 govor je o pobožnostima pred izloženim presv. Sakramentom (De Ss.mae Eucharistiae expostione). Naglašuje se da ove pobožnosti imaju svrhu da ad meliorem aestimationem mysteri eucharistici inducant (br. 62). Ističe se da kod tih zgoda mora neko vrijeme posvetiti intimnom, tihom klanjanju: expedit ut aptis momentis sacrum silentium habeatur (br. 62); congruum tempus tribuatur…orationi aliquamdiu in silentio protractae (br. 66). Ova okolnost kao i druge sugestije koje se nalaze u ovom dijelu Instrukcije potiču nas na razmišljanje: da li način kako se kod nas obavljaju „blagoslovi“ odgovara zahtjevima ispravno shvaćene euharistijske pobožnosti? Nije li kod nas izlaganje presv. Sakramenta samo kao neki ukras, ljepši okvir i davanje svečanije note molitvi litanija? – Smatramo da bi bilo korisno da naš kler o tome raspravlja na svojim koronama, u duhu smjernica ove Instrukcije, i podnese svoje prijedloge Nadbiskupskom duhovnom stolu. (…)