Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Bozanić: Sveti Otac za svog je Apostolskog pohoda u Zagrebu očitovao poštovanje i ljubav prema nama, Crkvi u Hrvatskoj i hrvatskom narodu

 

KARDINALOVA HOMILIJA U MISNOM SLAVLJU SVETKOVINE GOSPE OD ANĐELA

Visovac, 2. kolovoza 2011. godine.

Liturgijska čitanja: Sir 24,1-4.16.22-31; Gal 4,3-7; Lk 1,26-33.


1. Na franjevačkom otočiću Visovcu, smještenom usred jezera rijeke Krke, danas na svetkovinu Gospe od Anđela, u nama osobito mjesto pronalaze riječi iz Knjige Sirahove: »Ja sam majka lijepe ljubavi i straha i spoznanja i svetoga ufanja«. To su riječi koje se tiču Božje Mudrosti, a kršćanska ih je predaja vezala uz Blaženu Djevicu Mariju. Te riječi ocrtavaju Marijin duhovni lik koji je nadahnuće za pobožnost i nasljedovanje.

»Ja sam majka lijepe ljubavi i straha i spoznanja i svetoga ufanja«. Iz čiste ljubavi izranja štovanje Boga; iz svetoga straha i ljubavi prema Bogu raste spoznaja, a iz spoznaje o Božjoj ljubavi sigurnost nade. Sveta pak nada nalazi sigurno uporište u Božjoj riječi: »Tko mene sluša, taj se ne stidi, i tko sa mnom radi, taj ne griješi. Koji mene slave imat će život vječni«. Draga braćo i sestre, zahvaljujući na pozivu poštovanog visovačkog gvardijana fra Mate Gverića, kao i svesrdnoj potpori poziva od strane mons. Ante Ivasa, biskupa šibenskog, danas radosno s vama slavim svetkovinu Gospe od Anđela.

Pozdravljam sve vas, predraga braćo i sestre u Kristu, sve vas dragi hodočasnici i gosti. S posebnim raspoloženjem srca pozdravljam mnogopoštovanog provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, fra Željka Tolića, subraću svećenike, dijecezanske i redovničke, časne sestre redovnice, te redovničke kandidate i kandidatice. S dužnim poštovanjem pozdravljam sve predstavnike građanskih i vojnih vlasti. Pozdravljam posebno djecu i mlade, roditelje, očeve i majke, bake i djedove, bolesne i sve starije osobe.

2. Došli smo k tebi, Gospo od milosti, Nazaretska Djevice, Majko lijepe ljubavi. Došli smo k tebi kao hodočasnici osluhnuti nadu, u nju se zagledati i u nju uroniti. Majko od milosti, ovdje na ovom pitomom otočiću, s kojeg se već stoljećima diže Bogu molitva hrvatskih redovnika, pozdravljamo te starodrevnim himnom:

»Zdravo, Majko, svih milosti

Majko nade, oproštenja,

Majko Božja, milosrdna

Svih radosti, Majko, puna!«

(Himan iz Službe čitanja na spomen Prikazanja Blažene Djevice Marije, 21. studenoga).

»Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom!« To su riječi Božje koje je anđeo Gabrijel uputio mladoj Djevici iz Nazareta. Evanđelist Luka bilježi da se Marija smela čuvši taj pozdrav i stala je razmišljati što on znači. Te riječi govore o posebnom Marijinom izabranju. Milost znači ljubav i dar Božji. Dar je to kojim Bog povjerava čovjeku svoje Otajstvo dajući mu istodobno sposobnost svjedočenja istog Otajstva. Marija koja je izabrana za Majku Kristovu, prima Krista te po Kristu i s Kristom sudjeluje u Božanskom životu: Oca, Sina i Duha Svetoga.

Biblijski navještaj anđelova dolaska Mariji slika je Božjega odnosa s čovjekom. Sve što kršćani vjeruju o Isusu iz Nazareta započinje u slici Navještenja: Božji poslanik – navjestitelj i ljudski odgovor. Marija je ponajprije pozorno slušala, a zatim se u njezinu odgovoru susreću Bog i čovjek. Božje traženje izgubljene slike čovjeka pronašlo je svoj cilj – Mariju. Ni naše vrijeme nije drukčije od ondašnjega. Današnje vrijeme brzo proizvodi ljudske drame, ostavlja čovjeka prepuštena samoći, u buci u kojoj se ne čuje Božji glas koji progovara: Ne bojte se! I danas čovjek postaje obeshrabren i nesiguran u svoje sposobnosti, a tada se gubi zanimanje i za drugoga čovjeka.

3. Dragi vjernici, danas nam se valja prisjetiti i štovanja što ga franjevci diljem svijeta, po uzoru na svetoga Franju Asiškoga, iskazuju svetoj Mariji Anđeoskoj. Upravo crkva Gospe od Anđela ili Svete Marije Anđeoske, u dolini podno Asiza, ima posebno značenje za sve franjevačke zajednice te ju se naziva majkom svih franjevačkih crkava.

To je danas jedna od većih crkava u katoličkom svijetu koja poput škrinje u svojoj nutrini čuva neprocjenjivo blago, malu crkvicu koju je sveti Franjo vlastitim rukama obnavljao. U toj se crkvici zbio presudni događaj koji će promijeniti i usmjeriti njegov život. U veljači 1208. godine, na blagdan sv. Mateja, Franjo je sudjelovao na Misi. Posebno ga se dojmio odlomak iz 10. poglavlja Matejevog evanđelja u kojem Isus poručuje svojim učenicima: »Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje!« (Mt 10,9-10). Životopisci kažu da je, čuvši te riječi, uskliknuo: »To je ono što tražim, to je ono što svim srcem želim!«

Sveti Franjo se pobrinuo da upravo na današnji blagdan u toj crkvici, a potom se to proširilo na sve franjevačke crkve i na sve župne crkve, vjernici mogu primiti potpuni oprost od vremenitih kazna za grijehe. »Sve vas želim poslati u raj« – tim je riječima sveti Franjo vjernicima okupljenim u Porcijunkuli, 2. kolovoza 1216. godine, objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovjede se i pokaju.

Od tada pa do danas, svi koji od podneva 1. kolovoza do pola noći 2. kolovoza pohode neku franjevačku ili pak župnu crkvu, ispovjede se te sudjeluju na misi i pričeste se, izmole Vjerovanje, Oče naš i molitvu po nakani Svetoga Oca, mogu za sebe i svoje pokojne dobiti potpuni oprost. Pozivam vas i potičem, braćo i sestre, da iskoristite tu mogućnost koju nam Crkva upravo danas nudi, i neka to svima nama, kao nekoć svetome Franji, bude poticaj na obraćenje i povratak k Bogu. Svatko je od nas grešan i potreban Božjega milosrđa i praštanja.

4. Vratimo se Marijinom navještenju. Evanđeoski dijalog u kojemu se događa izvještaj o navještenju jest šutnja. Šutnja koja rađa riječ. Dobiva se dojam da riječi izranjaju iz ponora tišine. Marijina šutnja je šutnja slušanja, ispunjena pozornošću, poštovanjem i sudjelovanjem u poruci koja dolazi odozgor. Marijina šutnja naglašava udaljenost njezina uobičajenog planiranja, njezinih životnih nacrta i onoga što prodire u njezin svijet kao prekid njezinih dotadašnjih očekivanja. Šutnja Mariji omogućuje da prihvati zahtjev osobitog Božjeg prijedloga i ponude koja je nadilazi. Šutnjom Marija ulazi u drugi svijet, u onaj koji u nju utiskuje korjenitu promjenu. Molitva u šutnji doziva nam u sjećanje nezaboravni prizor susreta hrvatske mladeži s papom Benediktom XVI. na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, 4. lipnja ove godine za njegova pohoda Hrvatskoj.

Sveti Otac je mladima govorio prisno i uvjerljivo, a osobiti je dojam ostavio kada je u njihovoj šutnji i sam šutio. Nije želio da se u središtu nađe njegova prisutnost, nego Kristova. Koliko god zadivljuje molitvena šutnja mladih, prisutnih na Trgu bana Jelačića, ne smijemo previdjeti Papinu šutnju kojom je još snažnije istaknuo ono što je stavio na srce mladima i svima nama – da je Krist naš suvremenik, da Isus nije Učitelj koji zavarava svoje učenike, nego da hod s njime zahtijeva zalaganje i osobnu žrtvu. Papine su riječi da je za njegova pohoda Hrvatskoj »u šutnji naše 'zajedništvo u Kristu' našlo svoju puninu«. Duh Životvorac nam daje snagu i hrabrost u prostoru između šutnje i riječi, u molitvi i poglavito u euharistijskome susretu.

5. Draga braćo i sestre, mjesec lipanj ove godine u hrvatskome će kalendaru čuvati spomen na pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj i vraćati nas na taj događaj koji je postao doživljajem mnoštva pojedinaca i doživljajem hrvatskoga narodnoga bića koje je susrelo svoga pastira, ali i sebe sama. To je doživljaj susreta koji u sebi ima nemjerljivu vrijednost. On je bio i riječ i pjesma, i pogled i misao, i dodir i šutnja, zahvala i molitva.

Za Papu je Hrvatska ljubljena, plemenita zemlja, vrijedna zagrljaja, blagoslovljena naviještanjem Evanđelja… Sveti nam je Otac govorio o tome koliko poštuje našu povijest, tisućljetnu katoličku kulturu, duboku povezanost s Petrovim nasljednicima; želju da se služi Bogu služeći čovjeku u kršćanskome humanizmu. Spomenuo se i svoga rodnoga zavičaja i ozračja odrastanja te ga povezao s našom Domovinom po pučkoj pobožnosti, toj utjelovljenosti vjere koja je življena srcem, gdje »nadnaravno postaje naravnim, a naravno prosvijetljeno nadnaravnim«.

Osjetili smo da je u Hrvatskoj tih dana zatreperilo nešto što je vraćalo radost i ponos; osjetili smo zanos za koji su mnogi mislili da je nestao pod teretom govora o krivnjama, o optužbama, o bespomoćnosti i razočaranosti. Štoviše, vjernici su bili zaprepašteni na koji su način i s kojom brzinom neki ponovno gušili tu probuđenu ljepotu.

6. Braćo i sestre, na ovom slavlju Gospe od Anđela na Visovcu ne možemo ne spomenuti taj događaj koji ima iznimnu važnost i za našu Crkvu i za našu Domovinu i za sav hrvatski narod. Papa Benedikta XVI. pohodio je Hrvatsku 4. i 5. lipnja ove godine, prigodom prvog Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, a sam velebni pohod proslavljen je pod geslom Zajedno u Kristu. Taj je događaj bio osobita prigoda za ponovno isticanje vrijednosti i važnosti obiteljskog života, kao i za oživljavanje kršćanske nade i vjerničkog zajedništva s Bogom.

Naime, obitelj je nenadomjestiva stanica života naroda i Crkve. Obitelj je ne samo izvor novoga života, nego i najidealnija sredina u kojoj ljudska osoba može i fizički i duhovno sazrijevati. Obitelj prenosi baštinu povijesti. Obitelj je i najsnažnija brana protiv naleta kolektivizacije, ali i protulijek protiv raznih izolacija i individualizma. Ponašanje roditelja, duhovno iskustvo svakog člana obitelji, neposrednost sudova i odluka o prilikama što ih svakog dana donosi život, utječu na djecu više nego li mnoge teoretske lekcije.

Znakovito je, draga braćo i sestre, to što je Sveti Otac želio zajedno s nama proslaviti naš prvi Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji. Time je izrazio koliko visoko cijeni osjetljivost i zauzetost za obitelj kao temeljnu ljudsku stvarnost. Sveti Otac je pokazao da visoko cijeni osjetljivost i zauzetost Crkve za obitelj te pohvalio svećenike koji svojim radom svakodnevno pridonose odgoju novih naraštaja i prate obitelji kao »glavni put obnove Crkve, kojim se također oživljava društveno tkivo zemlje«. Dodao je: »Svakomu je dobro poznato kako je kršćanska obitelj posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi«.

7. Drugi vatikanski koncil nazvao je obitelj kućnom Crkvom. Dobro obitelji dobro je i Crkve. Sveti Otac je istaknuo: »Izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta se unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve. Molimo Gospodina da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj!« Pozvao je obitelji da se raduju očinstvu i majčinstvu, jer je otvorenost životu znak otvorenosti prema budućnosti.

Benedikt XVI. naglašava da je u današnjem društvu više no ikad žurno potrebna nazočnost uzornih kršćanskih obitelji te nastavlja kako »moramo na žalost ustanoviti, da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu«.

Sveti Otac hrabri kršćanske obitelji riječima: »Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu!« Papa Benedikt XVI. pozvao je roditelje da uvedu djecu u život Crkve, da ih približe svetim sakramentima, osobito presvetoj Euharistiji, sudjelujući zajedno s djecom na svetoj Misi. A vama, dragi očevi i majke, rekao je: »Dragi roditelji, trajno se obvežite učiti svoju djecu moliti, i molite s njima; (…) u intimi doma nemojte se bojati čitati Sveto pismo, obasjavajući tako obiteljski život svjetlom vjere i hvaleći Boga kao Oca. Budite poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva!« Bile su to očinske riječi Benedikta XVI.

8. Dragi vjernici, dragi hodočasnici, Sveti Otac je u Hrvatskoj i nama i svijetu govorio o savjesti kao temelju slobodnoga i pravednoga društva. Znamo koliko je sloboda savjesti tijekom komunističkoga režima bila osporavana u našoj Domovini – do mučeništva vjernih svjedoka. No, ta opasnost nije minula niti danas, kada se savjest pokušava ograničiti na subjektivni okvir, što bi za Europu značilo urušavanje u sebe i samorazaranje. Odgoj savjesti vodi prema smislu zajednice i zajedništva koje je utemeljeno na daru.

Papa nam je kao smjernicu za hrvatsku budućnost na dušu stavio upravo logiku darovanosti. Ona živi u kršćanima i kršćani bez nje ne mogu živjeti; ona je u onima koji se nesebično zalažu i žrtvuju za druge. Stoga braćo i sestre, potrebno je i ovih dana naglasiti da u odmaku od dvadeset godina ne smijemo prestati čuvati spomen na hrvatske branitelje, dragovoljce, koji su samo snagom dara mogli činiti velika djela nesebične zaštite tuđih života. Hrvatske ljude i zemlju nije oslobodila snaga građena na interesu ili ideologiji, nego snaga iznikla iz ljubavi i pravednosti koja je pred sobom imala istinu i Boga, najčešće uprisutnjenoga u krunici oko vrata. To je bila prije svega mladost koja je rodila novi naraštaj mladih, onih koji su na iznimno dojmljiv način susreli Svetoga Oca u Zagrebu.

9. Draga braćo i sestre, prianjati uz Krista znači čuvati njegovu riječ u svim okolnostima života, naglasio je Sveti Otac te je s tim u vezi pred nas stavio lik blaženog Alojzija Stepinca koji se ovako izrazio: »Jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati… Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života« (Homilija na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1943.).

Papa Benedikt XVI. za svog pohoda Hrvatskoj ispunio nam je dušu svojom blizinom. Vidjeli smo Petra naših dana i on je vidio nas. U njemu smo ljubav prema Hrvatskoj mogli tako neposredno doživjeti. Svjedoci smo, nažalost, da sve veliko u Hrvatskoj nailazi na obescjenjivanje. Sjećamo se što se govorilo mjesecima prije Papinog pohoda i čujemo što se govori ovih dana. Slušamo razna tumačenja, bezobzirne i uvredljive primjedbe na račun Svetog Oca i njegove službe, koje bi u svakoj uljuđenoj zemlji morale naići na negodovanje. Neki to čine iz neznanja i nepoznavanja stvari, a neki pak iz mržnje i drugih nečasnih ciljeva, željni stvarati podjele koristeći se politikantstvom, demagogijom i lažima.

I to je dio našega crkvenog spomena. Važno je čuvati spomen na plemenitost, ali je važno ne previdjeti ono što je razara i zauzimati se za dobro, nedvojbeno ukazujući na zlo. Naime, osigurati drugima dostojanstvo moguće je samo na vlastitim usvojenim vrijednostima koje su drugi dužni poštovati.

Žalosno se suočiti s istinom da je u Hrvatskoj gotovo postalo pravilo da se neke može vrijeđati, bez ikakvih društvenih i inih posljedica. Mi prihvaćamo i takav križ, jer će istina doći na svjetlo dana. Kao Crkvi nam je biti i ostati znakom Krista, a to znači osporavanim znakom. Sveti Otac nam svojom službom i porukama očituje ljepotu i zahtjevnost toga znaka.

10. Dragi vjernici, predragi hodočasnici, papa Benedikt XVI. je i za svog Apostolskog pohoda u Zagrebu očitovao poštovanje i ljubav prema nama, Crkvi u Hrvatskoj i hrvatskom narodu. A mi smo ga primili razdragana srca i s vjerničkom ljubavlju. Stoga molimo Trojednoga Boga da njegove poruke, sve ono što je Papa tih dana posijao donese obilan rod u našem kršćanskom životu.

Neka nam u tome pomogne moćni zagovor Presvete Bogorodice Marije, Gospe od Anđela i svetog Franje Asiškog, čiji je život i djelo trajno nadahnuće mnogim sinovima i kćerima hrvatskoga naroda, te blaženog Alojzija Stepinca na čijem se grobu Benedikt XVI. za nas i Crkvu u Europi pomolio. Amen.