Zagrebačka nadbiskupija

Velika subota

Uvodeći u ovaj dan Crkva u Rimskom misalu napominje kako „na veliku subotu Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući Njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve. Oltar je gô. Tek poslije svečanog bdjenja ili noćnog iščekivanja uskrsnuća vrijeme je vazmenoj radosti koja u svom obilju traje pedeset dana“ (Veliki tjedan, str. 141).

1. Grob Gospodnji

Kao i Veliki četvrtak, tako i Velika subota ima dva dijela: prijepodnevni i onaj večernji. Dok se u našim krajevima zadržao običaj pohoda grobu Gospodnjem, u tradiciji Rimskoga obreda prijepodnevni dio Velike subote bio je obilježen krsnim karakterom.

Pohod grobu Gospodnjem, kao i većina obreda u Velikom tjednu, vjerojatno je običaj koji je preuzet iz Jeruzalema, iz 4. stoljeća. Naime, car Konstantin, a po želji svoje majke svete Jelene (Križarice) naredio je izgradnju monumentalne građevine koja će biti dostojna mjesta koje se najviše časti na svijetu i to zato što čuva grob Gospodnji. Bazilika je posvećena 326. godine i poznata je pod nazivom Anastasis (Uskrsnuće). Pobožnosti koje su se pak kasnije oblikovale i razvijale na Zapadu, svoj okvir dobivaju unutar monaških zajednica te tijekom srednjega vijeka kada se u crkvama i posebno ukrašava mjesto groba Gospodnjega s izloženim Svetotajstvom, ali prekriveno koprenom.

Uz grob Gospodnji danas se veže i novčani dar (kolekta) koji vjernici mogu ostaviti za kršćane u Svetoj Zemlji. Time im se iskazuje solidarnost, ali i iskazuje briga za braću i sestre koji su tamo malobrojni i žive u težim životnim uvjetima. Također, prilika je i to da se prisjetimo kako temelje svih obreda Velikoga tjedna, koje baštinimo danas, nalazimo u liturgiji Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća, a svjedočanstvo o tome prenijela nam je (ne)poznata hodočasnica Egeria.

2. Sakrament krštenja

Korizma, koliko god bila vrijeme koje je obilježeno razmišljanjem o Gospodinovoj muci i smrti te pokorom, vrijeme je koje ima i snažan krsni karakter te su se tijekom korizmenog vremena katekumeni na poseban način pripremali za primanje sakramenta krštenja u noći Velike subote. Tako je i u tradiciji rimske liturgije Velika subota prijepodne, kako nam svjedoči Gelazijev sakramentar (br. 419-423), bila usmjerena prema katekumenima.

Naime, obred Velike subote prije podne imao je pet dijelova: molitvu egzorcizma (grč. exorkizeinne – zaklinjati, otklinjati) s polaganjem ruku, Effeta, mazanje uljem (predkrsnim), odricanje od Sotone, ispovijest vjere (molitva Vjerovanja s polaganjem ruku svećenika), i zaključak: „Vratite se svojim kućama čekajući čas kada će na vas sići krštenje djelovanjem Božje milosti“.

3. Vazmeno bdjenje u Svetoj noći

„Po starodnevnoj predaji ovo je noć bdjenja Gospodinu (usp. Izl 12,42), kad vjernici, prema evanđeoskoj opomeni (Lk 12,35 slj.), drže u rukama zapaljene svjetiljke poput ljudi koji čekaju kad će se vratiti Gospodin da, kada dođe, njih zateče budne i posadi za svoj stol“ (Rimski misal, str. 201).


Čitava ova struktura obreda Velike subote, kako je i rečeno prethodno, svoje temelje nalazi u liturgiji Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća, a razvoj u rimskoj liturgiji pratimo od 6. stoljeća.

3.1. Služba svjetla

Prvi je dio vazmenoga bdjenja. U crkvi su ugašena sva svjetla i svijeće, a narod se svećenikom skupi oko ognja kojeg će svećenik blagosloviti da se „po vazmenom slavlju ražari u nama živa želja za tobom (Gospodinom, op. a.), da čiste duše prispijemo na blagdan vječne slave“.

U razdoblju između 10. i 12. stoljeća, nalazi se običaj da se uskrsna svijeća dodatno ukrašava kako bi se simbolima istaknulo njezino dostojanstvo i značenje. Tako svećenik u svijeću urezuje križ, slova Alfa i Omega (Krist kao Početak i Svršetak), a između krakova križa piše četiri brojke tekuće godine. Dok to urezuje, svećenik govori:


Slijedi ophod prema crkvi u kojem se tri puta zapjeva (obično na ulazu i u sredini crkve te ispred oltara): „Svjetlo Kristovo“ s otpjevom „Bogu hvala“. Dolaskom do svetišta pale se sva svjetla u crkvi i slijedi Hvalospjev uskrsnoj svijeći.

3.1.1. Hvalospjev uskrsnoj svijeći

Porijeklo Hvalospjeva teško je utvrditi. Autorstvo su neki pripisali sv. Augustinu, no po stilu kojim je pisan mogao bi se pripisati i sv. Ambroziju. No, tko god bio autor, korijene ovog Hvalospjeva koji pjeva o Kristovoj pobjedi nad tamom i smrti (grijehom), nalazimo u rimskoj liturgiji već u 5. stoljeću. Također, zgodno je i ovdje napomenuti kako se ovaj Hvalospjev pisao i na jednom rotulu koji je bio oslikan. Kako bi đakon na ambonu pjevao Hvalospjev i odmatao rotul, narod je s druge strane mogao gledati oslikane prizore onoga o čemu đakon pjeva.

3.2. Služba riječi

U ovom bdjenju, koje je majka svih bdjenja, predlaže se devet čitanja i to sedam iz Staroga zavjeta, a dva iz Novog (Poslanica i Evanđelje). Nakon svakog čitanja slijedi otpjevni psalam i molitva. Ovdje donosimo čitanja i njihove teme:
1. čitanje: Stvaranje: Post 1,1 – 2,2:
2. čitanje: Abrahamova žrtva: Post 22, 1-18
3. čitanje: O prijelazu preko Crvenog mora: Izl 14,15 – 15, 1
4. čitanje: O novom Jeruzalemu: Iz 54, 5-14
5. čitanje: Bog svima daruje spasenje: Iz 55, 1-l l
6. čitanje: Vrelo mudrosti: Bar 3, 9-15.32 – 4, 4
7. čitanje: Novo srce i nov duh: Ez 36, 16-17a.18-28

„Nakon posljednjeg čitanja iz Starog zavjeta, njegova responzorija (psalma) i molitve, upale se svijeće na oltaru, a svećenik povede pjesan Slava i svi je prisutni prihvate uz zvonjavu zvona prema mjesnom običaju“. Slijedi zborna molitva, Poslanica (Rim 6,3-11 – „Krist, pošto uskrsnu od mrtvih, više ne umire) i navještaj Evanđelja (ovisno o liturgijskoj godini, A: Mt 28,1-10; B: Mk 16,1-8; C: Lk 24, 1-12). Homilijom završava drugi dio obreda Velike subote i započinje krsna služba.

3.3. Krsna i euharistijska služba

Kako smo i ranije vidjeli, krsna služba drevna je služba u bdjenju Velike subote. Nakon postaje kod ambona, obred se nastavlja kod krsnog studenca. Vrhunac je to čitavog katekumenskog hoda koji se sada kruni primanjem sakramenata kršćanske inicijacije (krštenja, potvrde i kasnije euharistije).

Ovaj dio obreda u sebi krije nekoliko sastavnica: blagoslov vode (litanije i blagoslovna molitva), odricanje od đavla, ispovijest vjere (te dvije sastavnice čine obnovu krsnih obećanja), čin krštenja, dijeljenje potvrde (nju redovito dijeli biskup ili u ovom slučaju može i ovlašteni svećenik), škropljenje naroda blagoslovljenom vodom (prisjećanje na krštenje), vraćanje novokrštenika „na njihova mjesta među vjernike“.

Krsna služba završava sveopćom molitvom u kojoj mogu po prvi puta sudjelovati i novokrštenici, a isto tako „red je da novokrštenici prinesu kruh i vino“ čime započinje i četvrtio dio obreda Velike subote, euharistijska služba u kojoj „u zajedništvu s cijelom Crkvom svetkujemo presvetu noć uskrsnuća po tijelu našega Gospodina Isusa Krista, i častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke istoga Boga i Gospodina našega Isusa Krista“.

Oni koji su preuzeli obvezu redovitog moljenja Časoslova, ako su sudjelovali na obredima Velike subote, ne mole Povečerje, a isto tako napominjemo da Vazmeno bdjenje nadomješta Službu čitanja.