Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je središnje uskrsno misno slavlje u Župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu, u zajedništvu sa župnikom i dekanom preč. Draženom Karačićem i umirovljenim svećenikom mons. Ferdinandom Vražićem.



Na početku misnoga slavlja biskup Šaško istaknuo je: "Kada me pitaju kamo idem na Uskrs proslaviti ovu svetkovinu života s Kristom odgovaram: u Karlovac, u Srce Isusovo. Može se činiti da je to samo oznaka grada i župe, ali volim taj odgovor jer on svjedoči da u Karlovcu postoji Isusovo Srce, da je živo i da kuca najviše po vjeri i vjernicima, po ljubavi prema bližnjima, po ustrajnosti s pouzdanjem punim nade i vječnosti. Sva su naša slavlja u Isusovu Srcu, u Božjoj ljubavi!"

Čestitajući Uskrs kazao je kako "najljepša čestitka ostaje euharistijsko slavlje, naše zajedništvo sa živim Gospodinom, Crkva obnovljena darom Uskrsnuća. U ovome dioništvu spasenja cijela je naša vjernička obitelj, ova karlovačka, ali i nadbiskupijska, osobito po čestitkama i molitvi našega nadbiskupa kardinala Josipa, koji nam je na više načina čestitao Uskrs i koji me zamolio da vam i danas još jedanput prenesem njegovu blizinu."



U homiliji je biskup Šaško naglasio kako sv. Marija Magdalena pokazuje "da je vjera predivan, ali i zahtjevan duhovni put koji očituje nekoliko koraka. Polazište toga puta nije površno; kao polazište vidimo nešto duboko i snažno što zahvaća i prožima cijeloga čovjeka. Polazište je traženje ispunjeno čežnjom i ljubavlju. U Krista zbiljski vjerujemo onda kada njegovu neprisutnost u svome životu osjetimo kao nešto nepodnošljivo."

Istaknuo je da "Mariji Magdaleni mogu Isusa odnijeti iz groba, ali ne i iz njezina života! A nama, u našemu društvu, čini se da i Isusa mogu izbrisati, ne drugi, nego naša površnost, naša samodostatnost, naša traženja zamjena za Boga, naša navezanost na prolazno. Ali, što je ključ, u čemu je tajna koja je Magdaleni dopustila da nastavi tražiti Gospodina, da ne bude obeshrabrena, da u srcu ima nepobjedivu postojanost te da ga na kraju – susretne? Ta žena iz Magdale prihvatila je Božji dar i napravila jasnu odluku: bila je pod križem raspetoga Krista. Toliko puta znamo reći – možda tek kao utjehu u koju nismo uvjereni – da bez Velikoga petka nema Uskrsa. Marija Magdalena svjedokinja je te istine. Razaznajemo tko je prvi vjerom susreo Uskrsloga? Oni koji su bili pod križem: Magdalena i apostol Ivan."

Nadalje, biskup je dodao iz Evanđelja saznajemo da gotovo svi apostoli pobjegli, "tako da je pod samim Isusovim križem ostalo nekoliko osoba, ponajprije žena. Osim apostola Ivana, posebno je čuvan spomen na 'tri Marije': Isusovu Majku Mariju, Mariju udanu za Kleofu, dakle Kleofinu Mariju, i Mariju Magdalenu. U općemu ozračju, s jedne strane natopljenom mržnjom, a s druge strane ravnodušnošću, Isus umire i pronalazi javno očitovanu sućut maloga broja ljudi koji se ne boje vike i grubosti oko sebe, jer su privučene ljubavlju razapetom na križu. Nije teško tu snagu primijetiti u našemu vremenu i u našim životima, u ljudima koji svojim stavom daju do znanja onima koji si umišljaju da imaju moć i vlast nad drugima: možete činiti što god vam je na raspolaganju, ali nas ne možete odvojiti od Kristove ljubavi."

"Nekoliko žena i jedan apostol; čini se premalo, beznačajno, izolirano", podsjetio je biskup Šaško i nastavio: "Ali Crkva je rođena iz malene skupine ljudi koji su hrabro i vjerno stajali pod križem, s pouzdanjem u vječnost ljubavi. U njima ni tada nije ugušeno sjeme života, plodove kojega će prepoznati u uskrsnuću. Nije nam stran osjećaj slutnje koji u nekome kasnijemu vremenu otvori oči; poznajemo iskustvo da nešto djelomično shvaćamo, a tek kasnije vidimo cjelinu."

Govoreći o Petru i Ivanu biskup je naglasio kako oni "zapravo opisuju stavove i raspoloženja svakoga kršćanina i kršćanke: Ivan – dobar i vjeran; Petar – ranjen u svojoj slabosti. Prvi na grob dolazi Ivan, zbog mladosti, zbog znatiželje, ali prije zbog toga što ne treba nositi teret krivnje poput Petra, teret svoje želje da nikada ne pogriješi. Grob je bio tako uređen da se trebalo sagnuti. Ivan je čekao Petra i tu njegovu gestu ulaska. 'Prignuti glavu' za nas znači nešto puno više i dublje: odreći se oholosti, ne slijediti svoje ideje koje često i nisu vlastite, nego tek ponavljanje tuđih nazora, obilato širenih društvenim medijima. Petar vidi komadiće, ostatke jedne drame; vidi krvavo platno i manje dijelove tkanine korištene za ukop. Vidi dijelove, ali ne uspijeva složiti cjelinu. Pred Petrom i Ivanom, ali i pred svakim čovjekom koji susretne kršćanstvo, nalazi se ta najradosnija 'slagalicu' ljudske povijesti."

"Apostol Ivan prvi je složio slagalicu koju će zatim – nošeni svjedočanstvom svojih prijatelja i prijateljica i susretom s Isusom – posložiti i drugi, do dana današnjega. Polazišna matrica, uzorak slike koji je Bog ostavio pred nama i u nama je Božja ljubav i naša sreća. Tu sliku, taj glas, melodiju 'Aleluja' u nama čuva Božji Duh. Možemo pokušati ne slušati ga, zatvoriti oči svoje duše, ali sigurno ćemo biti pred slagalicom života koja se bez ljubavi i Božje prisutnosti ne može do kraja složiti. Bog je u svakome ostavio matricu i nudi nam ključ. Pred nama će biti križ. Njega treba pomaknuti, da bi se ispod vidjela ključanica, pogled apostola Ivana koji u praznome grobu vidi puninu života, uskrsnuće i vječnost", zaključio je biskup Šaško.