Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Uskrsna osmina



Razmišljanja koja smo započeli na Veliki četvrtak zaokružujemo vremenom koje slijedi neposredno nakon Uskrsa – Uskrsnom ili Vazmenom osminom, a u tome će nam pomoći studija Marija Righettija.

Crkva, polazeći od drevnog židovskog običaja (usp. Izl 2, 15.19), produžila je slavlje najveće kršćanske svetkovine za sedam dana i to kao jedan produženi dan Uskrsa. Stoga će i cijeli uskrsni tjedan, baš kao i u božićnoj osmini, odjekivati riječju danas.

O ovom uskrsnom tjednu prva konkretna svjedočanstva nalazimo u drugoj polovici 4. stoljeća, no važnost uskrsnog tjedna nalazimo već kod sv. Augustina. Budući da je svaki dan ovoga tjedna bio na istom stupnju slavlja kao i dan svetkovine Uskrsa, vjernici su tijekom ovoga tjedna bili usmjereni prema odmoru i svakoga dana sudjelovali su na liturgijskim slavljima, što su im omogućavali i civilni i crkveni zakoni. Isti smjer razmišljanja o ovih sedam dana nalazimo i kod cara Valerijana II, ali i u Nauku dvanaestorice apostola (4. stoljeće) te na koncilu u Maçonu (585.).

U doba antike ovaj postuskrsni tjedan bio je posebno usmjeren na novokrštenike, bilo da nadopunjuje ili pak da ih učvršćuje u vjerskoj poduci, uz primanje Svete pričesti. Iz ovoga razdoblja poznate su i mistagoške kateheze sv. Ćirila Jeruzalemskog (347.) te one sv. Ambrozija o sakramentima. Te kateheze bile su izgovorene tijekom misnog slavlja koja se slavila baš za novokrštenike koji u tom tjednu nisu sudjelovali u prinosu darova. Razlog i značenje ostalo je nepoznato.

I u Rimu je vrlo vjerojatno u prva vremena bila slavljena posebna misa za krštenike, kao što je to bio slučaj u Milanu ili pak Španjolskoj. Ono što vrijedi napomenuti je činjenica da u Gelazijevom sakramentaru nalazimo dva misna obrasca za svaki dan u tjednu nakon Uskrsa: jedan za novokrštenike, drugi za vjernike, što je još i vidljivije u Gregorianu, osobito u evanđeoskim navještajima.

Unatoč tome što su se mnogi biskupi i sabori zalagali da zadrže na snazi antičku disciplinu, tijekom devetoga stoljeća uskrsni tjedan sve više gubi na važnosti. Iako u 12. stoljeću u Gracijanovom Dekretu, među popisom liturgijskih slavlja nalazimo i sedam dana nakon svetkovine Uskrsa, u 10. stoljeću kao blagdanski dani, zadržala su se samo dva dana nakon Uskrsa i taj običaj zadržao se sve do 19. stoljeća, osim u liturgiji časova.

Zašto bijela nedjelja nakon Uskrsa?

U Rimu, tijekom postuskrsnog tjedna, sve do 6. stoljeća, svaki dan je imao vlastiti misni obrazac i u Rimskom misalu (do liturgijske reforme nakon II. vatikanskog sabora) možemo naći naslove različitih postaja (crkava), na koje su bili pozivani vjernici, osobito novokrštenici, gdje se svečano slavila misa na kojima bi papa održao prigodni nagovor.

Na Uskrsni ponedjeljak postaja je bila bazilika sv. Petra, na grobu apostolskog prvaka. Na toj misi čitao bi se Petrov govor na dan Pedesetnice (usp. Dj 2, 14-36) te evanđeoski odlomak o Isusovom ukazanju učenicima na putu u Emaus (usp. Lk 24, 13-36: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu). Na uskrsni utorak vjernici bi se okupili u bazilici sv. Pavla; čitala bi se jedna od poslanica s uskrsnim karakterom te Kol 3, 1-5: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore...“. Sv. Lovro izvan zidina bila je postaja u srijedu, a u četvrtak postaja je bila crkva apostola sv. Filipa i Jakova. Čitalo se Dj 8, 26-40 (krštenje dvoranina od strane apostola Filipa). Panteon je bila postaja u petak, a u subotu, u dan odlaganja albi (skidanje bijelih krsnih haljina, op. a.), u Lateranskoj bazilici. Na taj dan završavale bi uskrsne svečanosti; novokrštenici bi, nakon posljednje procesije prema krstionici, odlagali bijele haljine zajedno sa zavojem koji je pokrivao mjesto pomazanja krizmom (na čelu, nakon primljenog krštenja). Čitao se odlomak iz Prve poslanice sv. Petra apostola kako bi ih se potaknulo da čine dobro. Upravo zahvaljujući tome (odlaganju bijelih haljina), prva nedjelja nakon Uskrsa, od reforme pape Grgura, naziva se Bijelom nedjeljom.

Agnus Dei

U ovom kontekstu vrijedi i napomenuti kako bi i papa imao običaj na prvu subotu nakon Uskrsa (in albis), u prvoj godini svoga pontifikata i svake sljedeće sedme godine, slaviti misu u Sikstinskoj kapeli i tada bi dijelio tzv. Agnus Dei koje bi posvetio u srijedu. Nakon što bi kardinal predslavitelj zapjevao tri puta: Pater sancte,isti sunt agni novelli, qui nuntiaverunt vobis, Alleluia! Modo venerunt ad fontes, repleti sunt claritate, Alleluia!, papa bi podijelio Agnus Dei kardinalima, nad(biskupima), pokorničarnima i ostalim dostojanstvenicima stavljajući ih u njihove mitre.

No, što je zapravo Agnus Dei? To su bile okrugle pločice, različitih veličina, koje bi se dobivale od voska. Na jednoj strani otisnuo bi se Jaganjac na knjizi sa sedam pečata i koji jednom nogom pridržava križ, a uokolo njega bi pisalo na latinskom: „Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta“. Na poleđini bi se otisnuo lik jednog ili više svetaca s njegovim imenom te papinskim pečatom. U čitavom srednjem vijeku, Agnus Dei imao je veliku važnost i smatran je dragocjenim darom.

Točno porijeklo nije poznato, ali povezuje se s krštenjem jer su novokrštenici bili smatrani kao „duhovni jaganjci koje dobri Pastir vodi na plodne pašnjake božanske riječi“. Stoga su, nakon krštenja, na zadnji dan kada bi nosili bijele haljine, na dar bi dobili Agnus Dei kao uspomenu na primljeno krštenje. Najstariji sačuvani primjerci sežu u doba pape Ivana XXII. (1316-34), a od pape Pavla II (1470.) blagoslov ovog nabožnog predmeta pridržan je papi.

Zaključne misli

Kao i vrijeme korizme, tako je i ovo vrijeme neposredno nakon Uskrsa ono koje nas vraća na trenutak našega krštenja. Između ta dva vremenâ stoji najveća kršćanska svetkovina sa svojim trodnevljem pomoću čiji obredi pomažu vjerniku da dublje pronikne otajstva koja slavimo na svakom misnom slavlju: odnosno Isusovu muku, smrt i uskrsnuće:

Kad god blagujemo ovaj kruh
i pijemo kalež,
tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Stoga je i važno kako živimo i svjedočimo krštenje kako bismo jednoga dana Gospodinu, Jaganjcu Božjem, mogli predati neokaljanu bijelu haljinu koju smo primili na krštenju. To je naš identitet kojeg se prisjećamo prilikom ulaženja ili izlaženja iz crkve (znak križa blagoslovljenom vodom) i svaki puta kada se negdje škropi blagoslovljenom vodom.

U tom čuvanju našega identiteta i bijele haljine pomoći će nam sudjelovanje na misnim slavljima kao i pozorno slušanje Božje riječi. A „prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! Gostoljubivo primajte jedni druge bez mrmljanja! Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti! Govori li tko? Neka govori kao riječi Božje! Poslužuje li tko? Neka poslužuje kao snagom koju daje Bog da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu, komu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen (1Pt 4, 8-11).

vlč. mr. Tomislav Hačko