Zagrebačka nadbiskupija

 

Naviještena Božja riječ želi nas utvrditi u pravoj vjeri u Boga. On daje kišu i plodonosna vremena, on napunja hranom i radošću ljudska srca. Bog i njegova slava razlog su našega današnjeg zborovanja, današnjeg okupljanja, ovoga euharistijskog slavlja. Uspravljamo se na noge snagom milosti Božje, puni vjere i zahvalni za spasenje koje nam je Bog, koji je stvorio nebu i zemlju, darovao u svome Sinu Isusu Kristu. Po svome Sinu nebeski nam je Otac postao bliži, a o stvarnostima vjere, koje još ne razumijemo, ne poznajemo i ne shvaćamo, poučit će nas Duh Sveti.

Isusove riječi koje je zapisao sv. Ivan: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ« dobro su polazište za poniranje u otajstvo Božje prisutnosti među nama na ovaj 8. dan mjeseca svibnja 2023. Na današnji dan prije 125 godina u ovoj župi rođen je dječak kojega je župnik Stjepan Huzek krstio dan poslije, 9. svibnja 1898., i dao mu na krštenju dva imena: Alojzije Viktor. Zastanimo danas na tom drugom imenu: Viktor – Pobjednik!



U ono vrijeme bio je običaj da se djetetu nadjene ime onoga sveca koji je u kalendaru bio upisan na dan djetetova rođenja. Kad se Josipu Stepincu i Barbari r. Penić rodio sin, slavio se sv. Viktor. Zato mu je župnik dodao i to ime. Tko je bio sv. Viktor?

Prvi njegov životopisac bio je sv. Ambrozije. On je u 4. st. u tumačenju Evanđelja po Luki i himnu ispjevanu u čast sv. Viktoru i njegovim drugovima mučenicima sv. Naboru i sv. Feliciju potanko opisao njihovo mučeništvo podneseno iz ljubavi prema Kristu Gospodinu.

Sv. Viktor potječe iz današnjeg Maroka. Godine 303. bio je u vojničkoj službi u Milanu. Kad je započela hajka na vojnike kršćane, kad su započela njihova uhićenja i progoni, Viktor je dezertirao, otišao iz vojske. Uskoro je uhićen i nakon šest dana izgladnjivanja doveden na hipodrom, na stadion, gdje su kršćani pred razularenom svjetinom bili okrutno mučeni. Bio je prisutan i car Maksimijan. Sv. Viktor i njegovi drugovi, kršćani, bili su podložni zakonima koji uređuju društveni i vojnički život, ali nisu ljudima mogli ni htjeli davali čast koja pripada jedinome Bogu!

Kad je car sv. Viktoru naredio da žrtvuje bogovima, on je to odlučno odbio. Za kaznu bio je podvrgnut okrutnim mučenjima. Započeli su batinanjem, zatim su mu na rane lijevali vruće olovo. Začudo, nije mu nàškodilo! Za nekoliko dana odrubili su mu glavu. Njegovo je tijelo nakon tjedan dana pronašao biskup sv. Materno i dostojno ga pokopao.

Budući da su se na grobu sv. Viktora počela događati čudesna uslišanja, grob je postao mjesto hodočašća brojnih kršćana koji su na njemu nalazili utjehu i Božju pomoć.

Ne čudi nas da je i grob našega Alojzija Viktora postao slavan. Zašto? Sigurno ne zbog neprijatelja Božjih i progonitelja njegovih koji su uhićivali i zatvarali one koji su dolazili na njegov grob u katedrali, donosili cvijeće i palili svijeće. Postao je slavan jer su ljudi u strašnim vremenima progona i neslobode osjećali Božju zaštitu, Božju blizinu i moć Alojzijeva, Viktorova zagovora.

Odakle Alojziju Viktoru ta sposobnost, ta moć da pomaže ljudima u duhovnim i tjelesnim potrebama? Iz žive vjere u Boga stvoritelja neba i zemlje! Iz predane vjere u Isusa Krista Uskrsnuloga, iz pouzdanja u dar jakosti Boga Duha Svetoga koji ražaruje kršćanina da u protivnostima svijeta bude do kraja Bogu vjeran. Dopustio je da se Bog po njemu proslavi!

Kod bl. Alojzija Viktora možemo opipati, možemo provjeriti taj žar vjere u Boga i potpunu vjernost njemu. Prve sačuvane njegove riječi potječu iz 3. ili 4. razreda pučke škole ovdje u Krašiću. Bilo mu je 9 ili 10 godina kad je na jednoj priredbi snažnim glasom recitirao: »Ja sam junak do Boga, ne bojim se nikoga!«

Drugo očitovanje njegove vjere nalazimo zapisano 1916. u pismu stricu, svećeniku Matiji Stepincu. Bilo mu je 18 godina, bio je maturant: »Danas predvečer, po prvi ću puta poći na stavnju [regrutaciju]. Kako to hoće dobri Bog, tako će on i sada bdjeti nada mnom i dopustiti da te dane dobro proživim. Kako on odredi, biti će najbolje…« Stricu Matiji, koji ga je htio osloboditi vojske, piše: »Ako je Božja volja, on će me i iz samoga pakla izbaviti. Neka bude kako Bog hoće!«

Takvu živu i postojanu vjeru u Boga potvrđuju i njegove riječi iz godine 1918. Kao dvadesetogodišnjak pisao je stricu Matiji Stepincu s bojišnice na rijeci Piavi u Italiji: »Nakon što smo napustili poprišta naših prijašnjih ratišta, gdje je rat bio još sasvim podnošljiv, moramo se priviknuti na mnogo teže uvjete ratovanja. Ali, pod zaštitom Presvetog Srca Isusova i s vjerničkim pogledom na Pobjednika smrti i pakla, borit ćemo se i nadalje i pobijediti. Neka bude onako, kako Bog to hoće! Želim se iskreno preporučiti, i u nadolazećem vremenu, u Vaše svećeničke molitve.«

U takvu vjerničkom ozračju jesu i njegove riječi koje kao dvadesetšestogodišnjak piše 1924. u pismu djevojci Mariji Horvat s kojom je bio nakanio sklopiti brak: »Ja se smijem tim modernim nazovi junacima, i muškim i ženskim, koji nemajući čvrste vjere padaju i pod najmanjim neprilikama. A kod nas je dovoljan jedan pogled na raspetog Spasitelja, i mi saviti od nepogode života, opet s krepkim srcem i puni veselja stupamo dalje putem života.«

To je vjera živa i nepokolebljiva kojom Duh Božji ražaruje čovjekovo srce. To je kvasac novoga života kojim je Bog čuvao život Alojzija Viktora i prigrlio ga za sebe, da mu bude posuda izabrana. Da bude pastir Božjega naroda i svjetlo hrvatskom narodu, orijentir i kompas, u teškim vremenima kad su bezbožne ideologije sijale laž, zavodile ljude na stranputice sebičnosti, oholosti, bludnosti, oduzimale im slobodu vjerovanja, činile ih žrtvama bezbožne mržnje, bacajući ih u ponore smrti. Dok su članovi komunističkog pokreta u hrvatskom narodu, prvi sljedbenici Lenjina i Staljina, pokušavali iskorijeniti nacionalnu svijest u hrvatskom narodu i katolički ponos u krilu Katoličke Crkve, Alojzije Viktor je 2. travnja 1924. donio odluku: »I poslijednju kap krvi ako ustreba žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u hrvatskom narodu, koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma.«

To je prorok! To je rodoljub s onu stranu vječnosti! Božji se ljudi ne zanose vremenitim i materijalnim dobrima, nego nebeskim i vječnim. Kako su aktualne njegove riječi: »Opće dobro ide pred pojedinačnim, ako se uopće zločin (ubijanja djece u majčinoj utrobi) može nazvati dobrim!« Reče: »Jake Hrvatske nema bez jakih, fizičkih i moralno zdravih i zadovoljnih obitelji, s brojnom i valjano odgojenom djecom.« Kako je važno podsjetiti na njegov proročki krik: »Kako god se danas viče, da nam nedostaje kruha, vjerujem, da Hrvatska može smoći kruha za svoju djecu, samo ako bude u njoj poštenja i straha Božjega.«

Mi se danas spominjemo rođenja junaka koji se ni u odrasloj dobi nije bojao prijetnji koje su ga htjele ušutkati u nȁvještaju i obrani dobra i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Neumorno je propovijedao. Govorio je i poučavao. Poticao je i glasno kao Isus vikao: »Obratite se i vjerujte evanđelju.« Marljivo je radio baš svaki dan i nije se umorio.

U razdoblju mržnje on je uzdizao ljubav. Kao Isus, kušan od vlasti, govorio je: »Gospodinu, svojemu Bogu, klanjam se i njemu jedinomu služim.« Za istinu i vjeru bio je spreman dati život u svakom trenutku. Bog mu je bio na prvom mjestu, Božje zapovijedi bile su iznad svakog zakona i vlasti. Kao pravi pastir, koji daje svoj život za svoje ovce, brinuo se za svakog vjernika i nije dopustio da ih vukovi grabe, razgone i kolju. Gledao je kako da spasi što više duša, a ne kako da sebi osigura miran život i blagostanje. Zato je istinito njegovo očitovanje: »Moja politika je bila uvijek i bit će ista: spašavati duše.«

Pisao je odavde iz Krašića 12. listopada 1953. isusovcu Miroslavu Vaninu: »Radi se međutim u prvom redu o dušama, koje ostaju i onda, kad nikakvih naroda biti više ne će. A za njih moramo biti spremni položiti i život, ako ne ćemo da budemo najamnici.«

Znao je da ljudskim snagama nije moguće živjeti Božju blizinu i zato ovako piše mons. Ivanu Stipanoviću u Ameriku 23. lipnja 1952.: »Preporučam se u molitve Vama i svim dobrim katolicima da uzmognem do kraja izvršiti svoju dužnost, pa makar to moralo biti i uz cijenu života. Radi se naime o odviše velikim interesima, a da bi čovjek smio ustuknuti pred bilo kakovim materijalnim nedaćama ili patnjama bilo kakve vrste. Po srijedi su najsvetiji interesi kršćanstva i kršćanske civilizacije, s kojima se ne trguje, nego se za njih polazi ako je potrebno i u smrt.«

Predan u volju Božju Alojzije, čist, i Viktor, pobjednik, postao je stijena na kojoj je Crkva u Hrvata učvršćena i ojačana kako je posvjedočio 28. siječnja 1954. u pismu Ivanu Meštroviću: »Mi stojimo spremni na nove nevolje i jade. Drži nas vjera u Boga, koji nikada ne zapušta onih, koji se u Njega uzdaju. Kao da sam slutio što me čeka, kad sam birao svoje biskupsko geslo: In Te Domine speravi!«

Takav junak, Viktor, pobjednik, primio je cjelov Božjeg izabranja i u času smrti. On koji je zemaljski život uredio prema načelu da sve bude »kako Bog hoće« i umro je izgovarajući riječi Očenaša: »Fiat voluntas tua! Oče, budi volja tvoja!«

Isus nas je danas pozvao da budemo poučljivi na poticaje Duha Svetoga. Vidjeli smo kako je on oblikovao vjernički život bl. Alojzija Viktora do kršćanskog savršenstva, do svetosti. Iz spoznaje o važnosti Boga Duha Svetoga u čovjekovu životu naš je Blaženik češće govorio: »Ne bi smjelo biti dana u našem životu da se ne pomolimo Bogu Duhu Svetomu.«

Kao čestitari njegova 125. rođendana budimo i mi pobožni Duhu Svetomu, vjerni vršitelji volje Božje pa ćemo i mi u svetosti života primiti poljubac Gospodnji i postići život vječni. Amen.



Zaključna misao prije blagoslova

Naš Blaženi Alojzije Viktor, oslonjen na Boga, nije se bojao ni poteškoća, ni prijetnji, ni smrti. Štoviše, bio je uvijek spreman za Božji pohod i Božji sud. Tu spremnost opisao je u propovijedi na zaziv iz Litanija sv. Josipa: ‘Sveti Josipe, zaštitniče umirućih, moli za nas’«, ovim riječima: »Istinski kršćanske duše ne strepe pred smrću. Kad je osamdesetdvogodišnja starica, majka zagrebačkog nadbiskupa Stepinca došla prvi put u Lepoglavu posjetiti svoga sina u tamnici, Nadbiskup ju je, u misli da ne bi možda plakala, predusreo riječima kad su se susreli: ‘Majko, samo ne plakati! Ta ionako moramo jednom umrijeti!’ A ona, priprosta seljačka žena i duboko kršćanska duša, samo se blago nasmiješila i odgovorila: ‘A, nećemo tako! Najprije dolazim [na red] ja!’ Kad je Nadbiskup kasnije razmišljao o tim riječima svoje majke, morao je u duši reći: ‘Sretne duše, koje smrt smatraju ne nesrećom, nego svojim svetim pravom, kako ga eto shvaća i Crkva u svom predslovlju mise. A zašto je ta njegova dobra majka bila tako mirna? Zato jer je baš kod rođenja ovoga svoga sina stupila kao mlada žena u Bratovštinu Škapulara Majke Božje Karmelske s nakanom biti dionicom velikih milosti, spojenih s vršenjem pobožnosti Majci Božjoj i isprositi svećeničko zvanje svome sinu. Majka Božja ispunila joj je želju jer joj sin nije postao samo svećenik, nego i nadbiskup. A postigla je i drugu želju: da ona prije umre jer je doista kratko poslije toga susreta umrla. Pedeset je godina vjerno obdržavala post svake srijede, petka i subote za sretnu smrt i svećeničko zvanje svoga sina. Pedeset godina ili bolje, od najranijeg djetinjstva, prebirala je vjerno svoju krunicu, vjerujući nepokolebljivo u moć Marijina zagovora i njezinu vjernost svojim štovateljima.«