Jedanaesti utorak sv. Antunu na Svetom Duhu
U Župi sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu u tijeku je pobožnost „13 utoraka sv. Antunu“. Jedanaestog utorka 23. svibnja misno slavlje predvodio je župnik i rektor manje bazilike Sv. Antuna Padovanskog fra Ivan Marija Lotar, OFMConv.
Uvodeći u misu, fra Ivan je podsjetio na mogućnost dobivanja potpunog oprosta u manjoj bazilici Sv. Antuna, citirajući dio homilije kardinala Josipa Bozanića prigodom proglašenja manje bazilike: „Stoga radujući se što u Zagrebu imamo i drugu manju baziliku, ovime na temelju Dekreta De Titulo Basilicae Minoris i snagom istoga proglašujem i određujem posebne dane potpunog oprosta koji se može dobiti u manjoj bazilici svetog Antuna Padovanskog u Zagrebu uz redovite uobičajene uvjete: na dan posvete ove bazilike, 24. studenoga; na dan slavlja naslovnika ove bazilike, 13. lipnja; na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, 29. lipnja i na godišnjicu udjeljenja naslova manje bazilike, 8. kolovoza. Ova četiri dana određeni su samim Dekretom. Isti Dekret omogućuje da tim danima dodjeli još jedan dan mjesni ordinarij. Zbog toga ovime izabirem i određujem svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca kao dan potpunog oprosta koji se dobiva u ovoj Manjoj bazilici. Ujedno napominjem da svaki vjernik može osobno izabrati za sebe još jedan dan u crkvenoj godini za dobivanje potpunog oprosta.“
Govoreći u propovijedi kako je jedna od najdubljih čovjekovih težnja pripadati, fra Ivan je rekao: „Pripadati osobi, pripadati narodu, mentalitetu, skupini. Čak i oni koji smatraju da nikome i nijednoj skupini ne pripadaju, opet – pripadaju nepripadajućima. Možda baš kada se trudimo svim srcem i silama otrgnuti pripadanju – pripadamo. Zašto se bojimo pripadati? Zato što pripadnost podrazumijeva neki kodeks, pravila ponašanja, govorenja, možda čak i odijevanja. Vrijeme neoliberalizma u kojemu živimo obilježeno je dvostrukim mjerilima: kada mainstreamu (filozofiji, načinu razmišljanja glavne struje, u trenutačnom slučaju: najglasnije manjine) odgovara pripadati i slijediti određena pravila, onda je to samorazumljivo, a kada mainstreamu to ne odgovara, onda je najvažnije srušiti sva pravila jer svi imamo pravo na slobodu izbora i slobodu oblikovanja vlastitoga samostojnoga (i neodrživoga) kodeksa ponašanja.“
Tumačeći misna čitanja, fra Ivan je rekao da u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, jednom od najljepših dijelova Evanđelja po Ivanu, Isus želi istaknuti važnost pripadnosti, koliko je važno pripadati Isusu, biti Božji. „Isus danas govori kako ne smijemo zaboraviti najvažnije, a to je vječni život. Čovjek koji sebe smatra vjernikom, a ne vjeruje i nije integrirao vjersku istinu vječnoga života u svoj svakodnevni život promašio je sve“, uputio je fra Ivan.
U propovijedi je primijetio kako je izazovno pripadati, rasti i oduprijeti se vladavini anarhističkog, bezvlasnog, bezumnog, licemjernog, autokratskog samoupravljanja. „Čovjek je bez Boga ništa. I ta nas istina možda malo i boli, malo nas žulja i donekle smeta“, prokomentirao je fra Ivan i potaknuo na promišljanje: „Može li čovjek biti dobar bez Boga? Naravno. Ali, koliko dugo? Može li čovjek preživjeti životne katastrofe bez Boga? Naravno, ali nakon koliko dugo i s kojim posljedicama? Može li čovjek drugima blažiti boli, liječiti rane i olakšavati teret. Itekako, ali u korist vlastite štete, i to vrlo brze. Može li čovjek spasiti svoju dušu bez Boga? Nikada i nikako. Zato je na nama: povjerovati, prigrliti vjeru, iskoračiti prema Isusu s povjerenjem. On nas uvijek čeka, strpljivo i ustrajno; vjeran je i čeka nas!“
Vjernike je fra Ivan ohrabrio riječima: „Ne bojmo se ponosno pripadati naraštaju ‘stada maloga’, ne bojmo se pripadati manjini koja još uvijek vjeruje u dobro u ljudima, ali bolje u Bogu! Ne bojmo se odreći svega što nas priječi da budemo nekome ljubav, nada, mir, radost, poniznost, blagost, utjeha… S Isusom možemo to – najbolje! Hodimo ovom zemljom pripadajući Kristu, slaveći Oca, osluškujući Duha Svetoga sve do onoga dana kada i mi budemo rekli: ‘Ja idem tebi.’ Taj dan neće za nas biti stresan, neće biti traumatičan, možda pomalo dramatičan; ali će biti lijep, dugo iščekivan i radostan jer – idemo doma, idemo k Ocu, gdje i pripadamo.“
Pobožnost „13 utoraka“ na Svetom Duhu može se pratiti utorkom u 19 sati u programu Hrvatskoga katoličkog radija, na Facebook stranici HKR-a i na Laudato TV.
Govoreći u propovijedi kako je jedna od najdubljih čovjekovih težnja pripadati, fra Ivan je rekao: „Pripadati osobi, pripadati narodu, mentalitetu, skupini. Čak i oni koji smatraju da nikome i nijednoj skupini ne pripadaju, opet – pripadaju nepripadajućima. Možda baš kada se trudimo svim srcem i silama otrgnuti pripadanju – pripadamo. Zašto se bojimo pripadati? Zato što pripadnost podrazumijeva neki kodeks, pravila ponašanja, govorenja, možda čak i odijevanja. Vrijeme neoliberalizma u kojemu živimo obilježeno je dvostrukim mjerilima: kada mainstreamu (filozofiji, načinu razmišljanja glavne struje, u trenutačnom slučaju: najglasnije manjine) odgovara pripadati i slijediti određena pravila, onda je to samorazumljivo, a kada mainstreamu to ne odgovara, onda je najvažnije srušiti sva pravila jer svi imamo pravo na slobodu izbora i slobodu oblikovanja vlastitoga samostojnoga (i neodrživoga) kodeksa ponašanja.“
Tumačeći misna čitanja, fra Ivan je rekao da u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, jednom od najljepših dijelova Evanđelja po Ivanu, Isus želi istaknuti važnost pripadnosti, koliko je važno pripadati Isusu, biti Božji. „Isus danas govori kako ne smijemo zaboraviti najvažnije, a to je vječni život. Čovjek koji sebe smatra vjernikom, a ne vjeruje i nije integrirao vjersku istinu vječnoga života u svoj svakodnevni život promašio je sve“, uputio je fra Ivan.
U propovijedi je primijetio kako je izazovno pripadati, rasti i oduprijeti se vladavini anarhističkog, bezvlasnog, bezumnog, licemjernog, autokratskog samoupravljanja. „Čovjek je bez Boga ništa. I ta nas istina možda malo i boli, malo nas žulja i donekle smeta“, prokomentirao je fra Ivan i potaknuo na promišljanje: „Može li čovjek biti dobar bez Boga? Naravno. Ali, koliko dugo? Može li čovjek preživjeti životne katastrofe bez Boga? Naravno, ali nakon koliko dugo i s kojim posljedicama? Može li čovjek drugima blažiti boli, liječiti rane i olakšavati teret. Itekako, ali u korist vlastite štete, i to vrlo brze. Može li čovjek spasiti svoju dušu bez Boga? Nikada i nikako. Zato je na nama: povjerovati, prigrliti vjeru, iskoračiti prema Isusu s povjerenjem. On nas uvijek čeka, strpljivo i ustrajno; vjeran je i čeka nas!“
Vjernike je fra Ivan ohrabrio riječima: „Ne bojmo se ponosno pripadati naraštaju ‘stada maloga’, ne bojmo se pripadati manjini koja još uvijek vjeruje u dobro u ljudima, ali bolje u Bogu! Ne bojmo se odreći svega što nas priječi da budemo nekome ljubav, nada, mir, radost, poniznost, blagost, utjeha… S Isusom možemo to – najbolje! Hodimo ovom zemljom pripadajući Kristu, slaveći Oca, osluškujući Duha Svetoga sve do onoga dana kada i mi budemo rekli: ‘Ja idem tebi.’ Taj dan neće za nas biti stresan, neće biti traumatičan, možda pomalo dramatičan; ali će biti lijep, dugo iščekivan i radostan jer – idemo doma, idemo k Ocu, gdje i pripadamo.“
IKA/Foto: Vlado Badrov
