Zagrebačka nadbiskupija

Homilija
 

  Draga braćo i sestre,
uistinu mi je velika radost što mogu biti s vama ovdje ispred vaše prvostolnice u slavlju Pohođenja Blažene Djevice Marije koje vi slavite i kao svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata. Liturgija nas danas poziva da, nakon slušanja naviještene Božje riječi, razmatramo o Utjelovljenju kao otajstvu odnosa i susreta koji se šire zemljopisnim prostorima, kao i vremenima koja obuhvaćaju razne naraštaje. Nadilazi se prostor koji dijeli osobe, a prevladava se i raskorak među pokoljenjima, da bi se dalo prostora djelovanju Boga koji uvijek iznenađuje muškarce i žene proširujući njihove planove i njihove nade. U tome smislu susret Marije i Elizabete može postati 'biblijskom slikom' sinodskoga hoda koji Crkva živi ovih godina. I mi živimo 'susrete' radi davanja prostora Božjemu djelovanju i radi širenja prostora našega šatora, kako to kaže prorok Izaija (usp. Iz 54, 2) riječima koje su postale naslovom Radnoga dokumenta za (sinodsku) Kontinentalnu dionicu. Bog svojim utjelovljenjem ulazi u te susrete. Štoviše, mogli bismo reći da ih promiče i u njima se daruje omogućujući nam da upoznamo njegovo lice.

Razmotrimo sada likove te evanđeoske pripovijesti da bismo ušli u razgovornu dinamiku objave i da bismo dopustili da i mi budemo uključeni u taj razgovor u kojemu nam Bog govori kao prijateljima i zadržava se s nama da bi nas učinio dionicima svoga božanskog života (usp. DV, 2).

Prvi je lik Elizabeta, žena u poodmakloj životnoj dobi, pripadnica Aronova plemena i žena Zaharije, svećenika iz Abijina razreda. Za oboje evanđelist Luka kaže da su bili pravedni pred Bogom (usp. Lk 1, 6). Elizabeta je bila nerotkinja. Radi se o vrlo čestome slučaju u Bibliji. Sjetimo se Sare, Abrahamove žene, i puno drugih žena u Starome zavjetu. Tu okolnost neplodnosti Sveto pismo usvaja kao sliku izgnanstva. Izrael, prognan u Babilon, nasilno iščupan iz svoje zemlje, nalik je nerotkinji, to jest nesposoban rađati budućnost. U skladu s time, jedini način da se ima budućnost bio je da se može jamčiti potomstvo.

Elizabeta i Zaharija, par pravednika u svemu poslušan Gospodinovoj riječi, živi tu dramatičnu uvjetovanost: nemaju budućnosti i nisu sposobni rađati život.

No, ta okolnost ne dolazi od nevjernosti, od grijeha, od lošega ponašanja. Zaharija i Elizabeta pripadaju Božjim siromasima, pravednomu ostatku Izraela. Pa ipak, njihova se povijest ne može nastaviti. Poput povijesti prognanika u prošlosti koji se nisu mogli nadati da će imati budućnost, da Bog za njih nije otvorio put u pustinji, tako se sada povijest ovo dvoje Gospodinovih siromaha treba otvoriti Božjoj novosti, vjerovati u ono što je ljudski gledano nemoguće. Sin kojega Elizabeta nosi u svome krilu; onaj koga je anđeo navijestio Zahariji, upravo je ta 'neočekivana budućnost' kojoj Bog daje procvat u življenju dvoje pravednika na završetku njihova života.

Predragi, ne bi li možda Elizabetine životne okolnosti mogle predstavljati određene naše današnje crkvene okolnosti? I mi često osjećamo da nam je 'oduzeta' budućnost, obeshrabreni smo dok gledamo budućnost života naših zajednica; naša je nada nerijetko ranjena. U Radnome dokumentu Kontinentalne dionice (RDKD), osluškujući sažetke biskupskih konferencija, mogli smo – zajedno s nadama i očekivanjima – prikupiti i sve znakove zabrinutosti koje se tiču života naših kršćanskih zajednica, „nade i zabrinutosti Božjega naroda raširenoga po cijelome svijetu“ (RDKD, 7). Crkva, poput Elizabete, ne može gledati s nadom plodnu budućnost punu života, osim ako se pouzdaje jedino u iznenađujuće i nezasluženo Božje djelovanje, u 'neočekivanu budućnost'.

Drugi je lik Marija. Za razliku od Elizabete ona je vrlo mlada žena. I ona očekuje sina. Marija nije nerotkinja, ali sin kojega nosi u sebi također je plod izvanrednoga Božjeg zahvata. Dakle, i u Marijinu slučaju život koji se rađa nije plod ljudske zauzetosti, nego slobodnoga djelovanja Boga koji daje da se povijest nastavlja neočekivanim i nenadanim putovima. Marija nije bila neplodna; bila je Josipova zaručnica i mogla je rađati djecu. Bog svojim zahvatom stvara novim i čudesnim i ono što je Marija mogla živjeti u redovitosti svoga života. Blažena Djevica nije žena bez budućnosti, ali Bog svojim djelovanjem preobražava njezin život. Njezina je plodnost preobražena u stvarnost kakvu ona nije mogla ni zamisliti.

Marija polazi na put; na dugome je putovanju da bi došla do rođakinje Elizabete. Da, u tome je ona, mlada žena, djelatna nositeljica događaja. Premda ostaje zadivljena onime što Bog stvara u njoj, ona se zna s pouzdanjem otvoriti njegovu djelu; zna izgovoriti svoj 'da' (usp. Lk 1, 38); potaknuta „Božjom riječju“ zna poći na put i ići k Elizabeti u šestome mjesecu njezine trudnoće.

I Marija je, braćo i sestre, slika Crkve. Ona nam govori o kršćanskoj zajednici koja je plodna i zadivljena Božjim djelovanjem u njoj, ali se ne zatvara u sebe, ne zadržava taj dar za sebe, nego polazi na put, da bi taj dar podijelila. Marija nam govori o sinodskoj Crkvi: o zajednici svjesnoj Božjega dara; svjesnoj iznenađujuće novosti kojoj Gospodin daje da klija u njoj, ali se ta zajednica ne zatvara u sebe, polazeći na putove svijeta da bi naviještala evanđelje, Radosnu vijest Božjega kraljevstva, i da bi svijetu nosila Isusa Krista. Tumačeći taj tekst Sveti je Otac ustvrdio: „Svojim pohodom [Elizabeti] Blažena Djevica Marija nije joj donijela samo materijalnu pomoć – jest i to –  nego joj je donijela Isusa koji je već živio u njezinu krilu. Nositi Isusa u onaj dom značilo je nositi radost, puninu radosti.“ U tome papa Franjo vidi u Mariji sliku Crkve: „Crkva je poput Marije; – nastavlja Sveti Otac – ona nije neka trgovina; nije neka humanitarna agencija; Crkva nije neka nevladina organizacija; Crkva je poslana svima nositi Krista i njegovo evanđelje. To je Crkva: ona ne nosi sebe, ma kakva bila: bila malena, bila velika, bila jaka ili slaba; Crkva nosi Isusa […] To je središte Crkve: nositi Isusa. Ako bi se dogodilo – uzmimo to hipotetski – da Crkva ne nosi Isusa, ta je Crkva mrtva. Razumijete? Mora nositi Isusa. I mora nositi Isusovu ljubav, Isusovu dobrostivost, Isusovu snagu.“ (Opća audijencija, 23. svibnja 2023.) U Mariji razmatramo 'misionarsku' Crkvu koja se ne zatvara nego polazi na put da bi dosegnula periferije svijeta i svima donijela Isusa Krista. Marija nas poučava pobijediti 'kušnju nepokretnosti' o kojoj je Sveti Otac govorio u svome nagovoru prigodom otvaranja sinodskoga hoda (Rim, 9. listopada 2021.).

Zatim se događa susret. To je susret jedne vremešne nerotkinje kojoj je Bog darovao budućnost i jedne djevojke posvema usmjerene prema svojoj budućnosti u kojoj je Bog učinio velika djela. U tome susretu, koji Luka gradi polazeći od pripovijedanja o ulasku Božjega kovčega u sveti grad (usp. 2Sam 6, 12-17), u prvi plan dolaze sinovi. Ivan još u utrobi majke pleše zbog susreta s Isusom koga Marija nosi u sebi (usp. Lk 1, 44). Kao što je David plesao pred Kovčegom Božjim koji je ulazio u Jeruzalem, tako Ivan Preteča pleše zbog dolaska Marije koja je poput Kovčega Saveza, mjesta na kojemu je u Jeruzalemskome hramu kao na prijestolju bila smještena Božja prisutnost. Na znakovit način evanđelist Luka rabi isti glagol koji se u Drugoj knjizi o Samuelu odnosi na Davida. U tome susretu Elizabeta Mariji upućuje važne riječi. Ona ju zove blaženom jer je vjerovala u ispunjenje Gospodinovih riječi (usp. Lk 1, 45). Za razliku od Zaharije koji je zanijemio jer ne vjeruje u Božju budućnost, Marija je blažena jer je vjerovala i zbog toga može pjevati: Magnificat – Veliča duša moja Gospodina (usp. Lk 1, 46-55).

I u susretu Marije i Elizabete, draga braćo i sestre, možemo razmatrati sliku Crkve. A koja bi nam to ljepša slika o Crkvi mogla govoriti punije od susreta? To je Crkva Drugoga vatikanskog koncila koja se ne boji susresti suvremeni svijet obilježen strahovima i tjeskobama, radostima i trpljenjima. To je Crkva konstitucije Gaudium et spes: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nama ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ (GS, 1) Iz toga susreta rađa se radost i ples. Sveti Otac je, dalje tumačeći taj odlomak, rekao: „Sve je radost, ali mi kršćani nismo baš naviknuti govoriti o radosti, o veselju. Vjerujem da nam se toliko puta više sviđaju jadikovke! A što je radost? Ključ za razumijevanje te radosti nalazi se u onome što govori Evanđelje: 'Elizabeta se napuni Duha Svetoga.' Duh Sveti nam daje radost.“ (Razmatranje, 31 svibnja 2013.) Susret Marije i Elizabete poučava nas da budemo Crkva radosti koja zna prepoznati i s drugima dijeliti Božje darove; koja se zna otvoriti djelovanju Duha Svetoga koji je istinsko vrelo radosti.

Što povezuje staricu nerotkinju i mladu zaručnicu koja u sebi nosi Božju riječ postalu tijelom? Povezuje ih sposobnost vjerovanja u Božju budućnost. Bog rađa budućnost i u onim povijestima koje izgledaju 'ostarjelo'. To je ujedno tajna 'trajne mladosti Crkve' o kojoj je govorio papa sv. Pavao VI. kada je rekao: „Crkva nije stara, ona je drevna (antikna); vrijeme ju ne pogrbljuje, i, ako je vjerna nutarnjim i vanjskim načelima svoga otajstvenog života, ona se pomlađuje. Ona se ne boji novoga; od novoga živi. Ona poput stabla iz sigurnoga i plodnoga korijena u svakome povijesnom ciklusu iz sebe izvlači svoje proljeće.“ (Opća audijencija, 2. srpnja 1969.) Svaka zbilja u Crkvi živi od te mladosti koja joj je darovana, ako zna ući u onaj plodonosan dijalog u kojemu joj Bog govori kao prijatelj i daruje sama sebe, omogućujući tako klijanje svoje vječne novosti.

Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da se danas i mi, s pomoću sinodskoga hoda, znamo otvoriti njegovoj budućnosti. I mi ćemo biti blaženi, ako budemo znali vjerovati u ispunjenje Gospodinovih riječi. I mi ćemo, poput Marije, moći pjevati o velikim djelima koja Bog nastavlja činiti u Crkvi i u svakome od nas. Sinodski hod je u biti čin vjere „u ispunjenje Gospodinovih riječi“, njegova obećanja za život Crkve. To je jedino blaženstvo Crkve: vjerovati, kao Marija, u ispunjenje Gospodinove Riječi. Neka nam Duh Sveti daruje radost da hodimo zajedno, kako bismo bili – poput Marije – nositelji radosti i nade, ne naše, nego samo i jedino radosti i nade Isusa Krista.