Župa Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu proslavila župnu svetkovinu
Zagrebačka Župa Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu proslavila je župnu svetkovinu u subotu 17. lipnja svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja, čiju homiliju prenosimo u cijelosti.
Predragi u Kristu Isusu! Kao sjemeništarac na Šalati naučio sam stihove: „U srcu Majke Marije, sveđ gori ljubav žarom svim, za sebe ona ne mari, za srcem čezne Sinovim! Vez ljubavi vjekovite povezuje ta srca dva, u ljubavi se natječu iz oba isti oganj sja!“ O divne li vatre ljubavi, božanske, vječne, čovjekoljubive. To je romor vječne ljubavi koja život svakog kršćanina čvršće povezuje s Bogom. Taj romor dolazi iz Božjeg stvarateljskog srca, iz Probodenog Srca Isusova pretače se u srce svakog čovjeka dobre volje, a danas se ražaruje prisutnošću djevice i Majke Isusa Krista.
Zato slaveći svetkovinu u čast njezinoga Prečistog Srca želimo ritam svoga srca uskladiti s otkucajima njezina srca. Naime, Marija svojom živom vjerom i poslušnošću Božjoj riječi utjelovljuje ideal vjerničkog odnosa prema Bogu i postaje uzor žene, majke, djevice čiste i svete. Zato smo danas molitelji da se u društvu njeguje žensko stvaralačko srce, dobrostivo srce, čisto srce. A kako doći do takvoga srca?
U pjesmi u čast Majke Božje O, divna Djevice, nebeska Kraljice pred nju dolazimo zazivom: „Ti znadeš najbolje sve naše nevolje, budi uz nas!“
Što mogu biti ti jadi i nevolje? Svatko od nas ima svoje jade, svoje nevolje i danas ih Gospi izručuje. Nikad ne znamo što koga muči, ali se u nevolji svi utječemo Bogu. Utjecala joj se i hrvatska spisateljica Marija Jurić Zagorka čije se 150. obljetnice rođenja ove godine spominjemo. Ona je kao dijete bila žrtva svoje majke koja je ljubomoru prema mužu iskaljivala na njoj, nemoćnoj djevojčici. Primala je udarce namijenjene ocu. Svi su joj ukućani bili mučitelji. Svaka njihova riječ bila je za nju žalac, svaki njihov pogled udarac, svaka riječ bodež. I kuharica i sobarica posipale su je psovkama. Svaki njezin zalogaj umakali su u žuč svoje zlobe. Jela je sa začinom od suza. Osjećala se samotno, zapušteno, nezaštićeno, ostavljena kao kamen na cesti preko kojega idu kotači svih kola što voze svakojako smeće.
Međutim, tko u Boga vjeruje, tko Gospu u pomoć zaziva, ne postaje kamen na cesti, koji svaki prolaznik može pogaziti, šutnuti. On postaje stijena kojoj Bog daje čvrstinu i dostojanstvo ljudskosti, dijete nebeske Majke koja ga tješi i zagovara kod Boga. Ni smrtna pogibelj u mladenačko doba nije prestrašila našu Zagorku. Bila je osvjedočena da ju je Bog vratio u život jer su u crkvi sv. Vinka u Zagrebu „svi za njeno ozdravljenje molili“, a nad njom su molile i „svetačke usne svećenika Langa“ koji je za nju „služio misu“ i podijelio joj „posljednju pomast“.
Štoviše, sveta misa bila je mjesto gdje je oživljavala svoju vjeru. Kao desetogodišnja učenica kod časnih sestara u Frankopanskoj ulici u Zagrebu sudjelovala je na misi koju je slavio đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Njoj je pripala čast da ga u ime svih učenica pozdravi i uruči mu buket cvijeća. Biskup je potom spustio svoju desnicu na njezinu glavu i rekao joj: „Hvala ti, dijete moje. Bog te blagoslovio na čast i korist domovini.“ Te riječi duboko su se ucijepile u njezinu dušu. A sâm događaj ona je opisala sljedećim riječima: „Jest, kod ove mise, to mogu pred nebom i zemljom reći, molila sam prvi put za domovinu, prvi put sa znanjem, da je rodoljublje nešto veliko, sveto.“
U takvom životnom okruženju Marija Jurić Zagorka se poput proroka Izaije uzdala u Gospodina i otkrila joj se ruka Gospodnja (Iz 1,1). Kao dijete shvatila je da je Isus ljubi. On koji je, kako reče prorok Izaija, bio prezren od ljudi, odbačen, vičan patnjama, obescijenjen, ponižen, razapet i proboden (usp. Iz 53,3–5), privukao ju je k sebi. Iz vjere u Boga i ljubavi prirasle ljudskom, posebno ženskom srcu i naravi, ostavila je dvije poruke: Hrvatica sam i katolkinja, kršćanskim načelima stojim u obrani dostojanstva žene.
Svoj nacionalni ponos i prosvjed protiv mađarskog ugnjetavanja hrvatskog naroda otvoreno je, mimo teksta, progovorila u recitaciji banu Khuenu Héderváryju: „Svijetli bane! Narod hrvatski vas moli da budete dobrim ocem našoj domovini, Hrvatskoj, da joj vratite stare hrvatske pravice i slobode!“ Pitam se: Zašto se u hrvatskoj javnosti nastoji prešutjeti vjersku i rodoljubnu baštinu ove hrvatske žene, katoličke vjernice?
Čuli smo odlomak 1 Knjige o Samuelu o Ani, nerotkinji, koja je radi toga bila ponižavana. Zato je vruće molila Boga da digne s nje tu sramotu i udijeli joj porod! Rodila je Samuela, suca, proroka i svećenika preko kojega je Bog upućivao svoje riječi izraelskom narodu. Kako je molila? Svim svojim bićem govorila je: „Gospodine, obraduj srce moje!“ Vjerovala je da je sva sreća njezina u Gospodinu! Da je Gospodin Bog sveznajući, da daje snagu životu, jakost volji, ustrajnost u ljubavi.
Nije se Ana, rekao bi biskup Ratko Perić, postavila zahtjevom neprirodne emancipacije žene koja traži svoja „prava“ mimo i protiv zdrave obitelji i zdrava razuma. Jest, i požuda je pravo, ali može završiti u razvratnosti, bludu, grijehu.
Neki sam dan zastao u Tkalčićevoj ulici slušajući turističkog vodiča koji je strancima tumačio lik Marije Jurić Zagorke. Govorio je da je ta žena predstavnik naprednog hrvatskog društva, emancipirana žena, areligiozna i anacionalna. Na temelju čega je taj vodič donio takav zaključak?
Čuli smo u Evanđelju kako se dječak Isus izgubio u hramu. Brižna majka i poočim Josip nakon mukotrpnog traženja, našli su ga u hramu, gdje mudro raspravlja s učiteljima Zakona. Tu zgodu iz Isusovog života, i tolike druge, ona je brižno pohranjivala u svom srcu! Predana u svetu volju Božju kliktala je od radosti: „U Bogu se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu!“
Marija Jurić Zagorka se kao vjernica, radi obrane dostojanstva žena i djevojaka, obratila nadbiskupu Stepincu. On je za njezinu reviju Hrvatica, časopis za ženski svijet, dao intervju tako aktualan uz promišljanje o prečistom Srcu Majke Božje. On je suočen s činjenicama obezvrjeđivanja dostojanstva žene, zlouporabom ženina tijela, s činjenicama izopačene ženstvenosti ustvrdio da je „kršćanstvo stvorilo prestiž i dostojanstvo žene, a s poganstvom će njezinih prerogativa nestati“.
Zamišljen nad sudbinom izumiranja hrvatskog naroda blaženi Alojzije reče: „Radujem se i s udivljenjem i štovanjem pozdravljam sve one hrvatske žene, koje s najvećim samoprijegorom u ova opaka vremena ustraju na svom mjestu; žene, koje svim žarom ljube lijepu našu domovinu; koje budnim okom brižne majke prate tešku njezinu borbu za slobodu i blagostanje; žene uvijek spremne, da − poput slavnih Hrvatica naše burne prošlosti − bodre i pomažu svoje muževe; da s njima zajedno trpe i s njima zajedno u pradjedovskoj vjeri i u moralnoj čistoći podižu novi, mladi i zdravi rod, koji će dostojno kroz buduće vjekove pronijeti divno bogatstvo hrvatske narodne duše.“
Predragi vjernici! Čuli smo da je Nazaretska Djevica sve događaje iz svog i Isusova života pohranjivala u svom srcu. Pohranjivala ih je radi proslave Boga, radi otkupiteljskog djela Sina Božjega, radi spasenja svijeta. Zato blaženi Alojzije uči: „Kršćanstvo gleda u ženi od Boga blagoslovljenu njivu, na kojoj niče klica života, kojemu je svršetak u vječnosti. Ako se žena odreče dužnosti majčinstva, ona se odrekla najveće časti i najuzvišenijeg dostojanstva: ispustila je iz svoje ruke polugu kojom je pokretala svijetom; od korijena do krune ljudskoga stabla formirala i obnavljala njegov život.“
Dragi štovatelji Prečistog Srca Marijina! Pogled na Marijino srce doziva nam u pamet misao Svetog pisma da je ona „slava Jeruzalema“ i „radost Izraela“, „dika naroda svoga“! Zar je veličina stana prepreka ljubavi i životu? Zar se ekonomskim stanjem smije uvjetovati rađanje čovjeka? U takvom razmišljanju poimanje ljudskog bića gubi ozbiljnost, svrhu opstojnosti, dostojanstvo. U njemu sebičnost ne dopušta da „poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene“ (Iz 53,2) nikne život.
Mi znamo da Marija Jurić Zagorka nije bila svetica, ali je iz onoliko vjere koliko ju je usvojila i sačuvala – sebe i druge tješila da hrabro podnose životne jade i nevolje. Zapisala je u svom životopisu ovaj ispovjednikov savjet: „Kušnju valja podnositi, valja je izdržati. Sve je to zato da Bog iskuša je li tvoje srce dobro, može li uza sve to biti odano, poslušno i vjerno svojem domu. Tko tebe kamenom, ti njega kruhom. Ako ti oni u domu čine život jadnim, valja ih ipak zato ljubiti, vjerno i odano.“
To je svjedočanstvo prosječne kršćanske žene koja je instinkt ženskog osjećaja prožela vjerom u Boga. To je Marija Jurić Zagorka na jednoj priredbi posvjedočila riječima: „Mučeničkim životom ja ću živjeti i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikad neću izdati. Ni za čast ni bogatstvo.“
A blaženi Alojzije nas hrabri govoreći: „Dok god čovjek časti Majku Božju, znak je da živi duhovnim životom“, da nije duhovno mrtav, da nije zaboravio Boga. Zato nas ne čudi da je on i u svojoj oporuci opstanak hrvatskog naroda vidio sudbinski povezan uz čašćenje Majke Božje.
Braćo i sestre! Svetkovina Prečistog Srca Marijina prigoda je da i mi postanemo svjesni da nas po Majci Isusovoj Bog pohađa. Marija Jurić Zagorka toga je bila svjesna i to je govoreći o slici Majke Božje sačuvane na zgarištu požara u Zagrebu 1731. opisala ovim riječima: „Dok su mnogi Zagrepčani plakali i zdvajali odabrane duše su shvatile da je to Božji pohod po Mariji. Da ih majka i u najkritičnijim trenutcima ne ostavlja same.“ Zato je i ona klekla pred sliku Majke Božje od Kamenitih vrata i molila: „Majko Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove! I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji zlotvora svojih! I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!“
No, s pravom si postavljam pitanje: Slave li Gospu oni koji lažno čuvaju spomen na Mariju Jurić Zagorku tvrdeći da je bila anacionalna i areligiozna! Nije li izostanak takvih u proslavi Gospe od Kamenitih vrata pokazatelj da je u njemu sve manje roda hrvatskoga!
Zato slaveći svetkovinu u čast njezinoga Prečistog Srca želimo ritam svoga srca uskladiti s otkucajima njezina srca. Naime, Marija svojom živom vjerom i poslušnošću Božjoj riječi utjelovljuje ideal vjerničkog odnosa prema Bogu i postaje uzor žene, majke, djevice čiste i svete. Zato smo danas molitelji da se u društvu njeguje žensko stvaralačko srce, dobrostivo srce, čisto srce. A kako doći do takvoga srca?
U pjesmi u čast Majke Božje O, divna Djevice, nebeska Kraljice pred nju dolazimo zazivom: „Ti znadeš najbolje sve naše nevolje, budi uz nas!“
Što mogu biti ti jadi i nevolje? Svatko od nas ima svoje jade, svoje nevolje i danas ih Gospi izručuje. Nikad ne znamo što koga muči, ali se u nevolji svi utječemo Bogu. Utjecala joj se i hrvatska spisateljica Marija Jurić Zagorka čije se 150. obljetnice rođenja ove godine spominjemo. Ona je kao dijete bila žrtva svoje majke koja je ljubomoru prema mužu iskaljivala na njoj, nemoćnoj djevojčici. Primala je udarce namijenjene ocu. Svi su joj ukućani bili mučitelji. Svaka njihova riječ bila je za nju žalac, svaki njihov pogled udarac, svaka riječ bodež. I kuharica i sobarica posipale su je psovkama. Svaki njezin zalogaj umakali su u žuč svoje zlobe. Jela je sa začinom od suza. Osjećala se samotno, zapušteno, nezaštićeno, ostavljena kao kamen na cesti preko kojega idu kotači svih kola što voze svakojako smeće.
Međutim, tko u Boga vjeruje, tko Gospu u pomoć zaziva, ne postaje kamen na cesti, koji svaki prolaznik može pogaziti, šutnuti. On postaje stijena kojoj Bog daje čvrstinu i dostojanstvo ljudskosti, dijete nebeske Majke koja ga tješi i zagovara kod Boga. Ni smrtna pogibelj u mladenačko doba nije prestrašila našu Zagorku. Bila je osvjedočena da ju je Bog vratio u život jer su u crkvi sv. Vinka u Zagrebu „svi za njeno ozdravljenje molili“, a nad njom su molile i „svetačke usne svećenika Langa“ koji je za nju „služio misu“ i podijelio joj „posljednju pomast“.
Štoviše, sveta misa bila je mjesto gdje je oživljavala svoju vjeru. Kao desetogodišnja učenica kod časnih sestara u Frankopanskoj ulici u Zagrebu sudjelovala je na misi koju je slavio đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Njoj je pripala čast da ga u ime svih učenica pozdravi i uruči mu buket cvijeća. Biskup je potom spustio svoju desnicu na njezinu glavu i rekao joj: „Hvala ti, dijete moje. Bog te blagoslovio na čast i korist domovini.“ Te riječi duboko su se ucijepile u njezinu dušu. A sâm događaj ona je opisala sljedećim riječima: „Jest, kod ove mise, to mogu pred nebom i zemljom reći, molila sam prvi put za domovinu, prvi put sa znanjem, da je rodoljublje nešto veliko, sveto.“
U takvom životnom okruženju Marija Jurić Zagorka se poput proroka Izaije uzdala u Gospodina i otkrila joj se ruka Gospodnja (Iz 1,1). Kao dijete shvatila je da je Isus ljubi. On koji je, kako reče prorok Izaija, bio prezren od ljudi, odbačen, vičan patnjama, obescijenjen, ponižen, razapet i proboden (usp. Iz 53,3–5), privukao ju je k sebi. Iz vjere u Boga i ljubavi prirasle ljudskom, posebno ženskom srcu i naravi, ostavila je dvije poruke: Hrvatica sam i katolkinja, kršćanskim načelima stojim u obrani dostojanstva žene.
Svoj nacionalni ponos i prosvjed protiv mađarskog ugnjetavanja hrvatskog naroda otvoreno je, mimo teksta, progovorila u recitaciji banu Khuenu Héderváryju: „Svijetli bane! Narod hrvatski vas moli da budete dobrim ocem našoj domovini, Hrvatskoj, da joj vratite stare hrvatske pravice i slobode!“ Pitam se: Zašto se u hrvatskoj javnosti nastoji prešutjeti vjersku i rodoljubnu baštinu ove hrvatske žene, katoličke vjernice?
Čuli smo odlomak 1 Knjige o Samuelu o Ani, nerotkinji, koja je radi toga bila ponižavana. Zato je vruće molila Boga da digne s nje tu sramotu i udijeli joj porod! Rodila je Samuela, suca, proroka i svećenika preko kojega je Bog upućivao svoje riječi izraelskom narodu. Kako je molila? Svim svojim bićem govorila je: „Gospodine, obraduj srce moje!“ Vjerovala je da je sva sreća njezina u Gospodinu! Da je Gospodin Bog sveznajući, da daje snagu životu, jakost volji, ustrajnost u ljubavi.
Nije se Ana, rekao bi biskup Ratko Perić, postavila zahtjevom neprirodne emancipacije žene koja traži svoja „prava“ mimo i protiv zdrave obitelji i zdrava razuma. Jest, i požuda je pravo, ali može završiti u razvratnosti, bludu, grijehu.
Neki sam dan zastao u Tkalčićevoj ulici slušajući turističkog vodiča koji je strancima tumačio lik Marije Jurić Zagorke. Govorio je da je ta žena predstavnik naprednog hrvatskog društva, emancipirana žena, areligiozna i anacionalna. Na temelju čega je taj vodič donio takav zaključak?
Čuli smo u Evanđelju kako se dječak Isus izgubio u hramu. Brižna majka i poočim Josip nakon mukotrpnog traženja, našli su ga u hramu, gdje mudro raspravlja s učiteljima Zakona. Tu zgodu iz Isusovog života, i tolike druge, ona je brižno pohranjivala u svom srcu! Predana u svetu volju Božju kliktala je od radosti: „U Bogu se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu!“
Marija Jurić Zagorka se kao vjernica, radi obrane dostojanstva žena i djevojaka, obratila nadbiskupu Stepincu. On je za njezinu reviju Hrvatica, časopis za ženski svijet, dao intervju tako aktualan uz promišljanje o prečistom Srcu Majke Božje. On je suočen s činjenicama obezvrjeđivanja dostojanstva žene, zlouporabom ženina tijela, s činjenicama izopačene ženstvenosti ustvrdio da je „kršćanstvo stvorilo prestiž i dostojanstvo žene, a s poganstvom će njezinih prerogativa nestati“.
Zamišljen nad sudbinom izumiranja hrvatskog naroda blaženi Alojzije reče: „Radujem se i s udivljenjem i štovanjem pozdravljam sve one hrvatske žene, koje s najvećim samoprijegorom u ova opaka vremena ustraju na svom mjestu; žene, koje svim žarom ljube lijepu našu domovinu; koje budnim okom brižne majke prate tešku njezinu borbu za slobodu i blagostanje; žene uvijek spremne, da − poput slavnih Hrvatica naše burne prošlosti − bodre i pomažu svoje muževe; da s njima zajedno trpe i s njima zajedno u pradjedovskoj vjeri i u moralnoj čistoći podižu novi, mladi i zdravi rod, koji će dostojno kroz buduće vjekove pronijeti divno bogatstvo hrvatske narodne duše.“
Predragi vjernici! Čuli smo da je Nazaretska Djevica sve događaje iz svog i Isusova života pohranjivala u svom srcu. Pohranjivala ih je radi proslave Boga, radi otkupiteljskog djela Sina Božjega, radi spasenja svijeta. Zato blaženi Alojzije uči: „Kršćanstvo gleda u ženi od Boga blagoslovljenu njivu, na kojoj niče klica života, kojemu je svršetak u vječnosti. Ako se žena odreče dužnosti majčinstva, ona se odrekla najveće časti i najuzvišenijeg dostojanstva: ispustila je iz svoje ruke polugu kojom je pokretala svijetom; od korijena do krune ljudskoga stabla formirala i obnavljala njegov život.“
Dragi štovatelji Prečistog Srca Marijina! Pogled na Marijino srce doziva nam u pamet misao Svetog pisma da je ona „slava Jeruzalema“ i „radost Izraela“, „dika naroda svoga“! Zar je veličina stana prepreka ljubavi i životu? Zar se ekonomskim stanjem smije uvjetovati rađanje čovjeka? U takvom razmišljanju poimanje ljudskog bića gubi ozbiljnost, svrhu opstojnosti, dostojanstvo. U njemu sebičnost ne dopušta da „poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene“ (Iz 53,2) nikne život.
Mi znamo da Marija Jurić Zagorka nije bila svetica, ali je iz onoliko vjere koliko ju je usvojila i sačuvala – sebe i druge tješila da hrabro podnose životne jade i nevolje. Zapisala je u svom životopisu ovaj ispovjednikov savjet: „Kušnju valja podnositi, valja je izdržati. Sve je to zato da Bog iskuša je li tvoje srce dobro, može li uza sve to biti odano, poslušno i vjerno svojem domu. Tko tebe kamenom, ti njega kruhom. Ako ti oni u domu čine život jadnim, valja ih ipak zato ljubiti, vjerno i odano.“
To je svjedočanstvo prosječne kršćanske žene koja je instinkt ženskog osjećaja prožela vjerom u Boga. To je Marija Jurić Zagorka na jednoj priredbi posvjedočila riječima: „Mučeničkim životom ja ću živjeti i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikad neću izdati. Ni za čast ni bogatstvo.“
A blaženi Alojzije nas hrabri govoreći: „Dok god čovjek časti Majku Božju, znak je da živi duhovnim životom“, da nije duhovno mrtav, da nije zaboravio Boga. Zato nas ne čudi da je on i u svojoj oporuci opstanak hrvatskog naroda vidio sudbinski povezan uz čašćenje Majke Božje.
Braćo i sestre! Svetkovina Prečistog Srca Marijina prigoda je da i mi postanemo svjesni da nas po Majci Isusovoj Bog pohađa. Marija Jurić Zagorka toga je bila svjesna i to je govoreći o slici Majke Božje sačuvane na zgarištu požara u Zagrebu 1731. opisala ovim riječima: „Dok su mnogi Zagrepčani plakali i zdvajali odabrane duše su shvatile da je to Božji pohod po Mariji. Da ih majka i u najkritičnijim trenutcima ne ostavlja same.“ Zato je i ona klekla pred sliku Majke Božje od Kamenitih vrata i molila: „Majko Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove! I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji zlotvora svojih! I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!“
No, s pravom si postavljam pitanje: Slave li Gospu oni koji lažno čuvaju spomen na Mariju Jurić Zagorku tvrdeći da je bila anacionalna i areligiozna! Nije li izostanak takvih u proslavi Gospe od Kamenitih vrata pokazatelj da je u njemu sve manje roda hrvatskoga!
Neka nas zagovor Majke Božje u ovom svetištu njezina prečistog Srca ojača za život po krsnim obećanjima. Neka nas pogled na njezino prečisto srce osmjeli da je nasljedujemo u vjeri i poslušnosti Božjoj riječi. Povjerimo joj stoga i predajmo joj svoje srce jer će nas po toj posveti ona preporučiti dobrostivom srcu svoga Božanskoga Sina. Zamolimo je da nas majčinskom ljubavlju nadahne da bismo i mi postigli srce čisto, srce istinito, srce iz kojega izbija žar ljubavi za Boga, za Crkvu i domovinu. Amen.