Zagrebačka nadbiskupija

 
Mnogopoštovani oče rovincijale fra Marko (Mrše), Ravnatelju Nacionalnoga ureda za inozemnu pastvu preč. g. Tomislave (Markić), lieber mons. dr. Hoffmann (Alexander; zuständig für die muttersprachlichen Gemeinden in der Erzdiözese München und Freising); gospodine Delegate za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. g. Ivica (Komadina).

Dragi voditelju zajednice, župniče fra Petre (Klapež) i oci dušobrižnici: fra Slavene (Čeko), fra Edvarde (Sokol), fra Ivane (Vuletić), fra Jozo (Župić); župni suradnici i suradnice, draga subraćo svećenici i redovnici, drage sestre Franjevke od Bezgrješne i ostale redovnice, cijenjeni predstavnici države Hrvatske.

Allen in München – herzliche Segenswünsche zum (Sankt) Benofest!

Dragi prijatelji, braćo i sestre u Očevoj ljubavi, u Kristovoj milosti, u zajedništvu i snazi Božjega Duha!
 
Nakon sinoćnje spomen-svečanosti, i u ovo slavlje donosim ponajprije molitvenu blizinu i blagoslovne čestitke kardinala Josipa Bozanića, koji je žarko želio biti s vama u ovome  jubilejskom slavlju, ali su ga zdravstvene poteškoće u tome spriječile, te je poslao mene kao svoga izaslanika, a ja se osjećam i sretno što mogu dijeliti ovo zajedništvo i tako neznatno pred veličinom ovoga slavlja!

Donosim vam i pozdrave zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, mons. Dražena Kutleše, svih biskupa Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zahvaljujući Gospodinu na darovima i plodovima kojima je ova zajednica tijekom sedam i pol desetljeća urodila zalaganjem i žrtvom, radom i ljubavlju, kako franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja, voditelja ove župe, tako i svih vjernika.

Puno vas je došlo zahvaliti Gospodinu; puno nas je u ovoj crkvi, jedva da mi pogled dohvaća vaša lica. Puno nas je koje vidimo, ali nas je još više u otajstvu Kristova dara koji povezuje vremenitost i vječnost. Zahvaljujemo za sve žive i pokojne hrvatske vjernike koji su povezani s ovim gradom i s ovom zajednicom.

A svatko od nas nosi nekoga u mislima i molitvama, u sjećanjima i nakanama.

Zastat ćemo i zaći u dušu; pohoditi nekoga iz zemaljske prošlosti, potražiti bližnje u sadašnjosti, osvježiti Božji dodir u boli i radosti, jer silno bogatstvo raznolikosti životnih putova koji se ovdje susreću može obuhvatiti samo prisutnost i prinos Isusa Krista kojega smo i mi dio.

Pomognuti zagovorom Blažene Djevice Marije, arkanđela Mihaela i svetih, osobito dragoga nam zaštitnika, blaženoga Alojzija (Stepinca), ispovjedimo pouzdanje u Gospodina, predajmo mu svoje grijehe kajući se za njih i molimo milost oproštenja i mira.
   
Braćo i sestre, Božja predraga svojino!

1. Iz čega je rođena ova katolička, ova hrvatska münchenska zajednica? Odakle je potekla, kakav joj je početak? Možemo potražiti i naći ćemo prilično lako izvanjske razloge za to, ali to nije pravo izvorište.

Stvarni je razlog u onome što smo čuli u prvoj rečenici naviještenoga Evanđelja: „Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.“ Svako dobro djelo provire iz ljubavi i Božjega nadahnuća; iz suradnje čovjeka s Božjom milošću.

Ako gledamo cjelinu današnjega Evanđelja, uočit ćemo da ono sadrži sažete naznake nastanka, života i djelovanja djelovanje Hrvatske Katoličke župe München kojoj s ponosom tepate da je najstarija inozemna župa u Europi.

U tome sažetku, osim Isusove ljubavi i sažaljenja – kao temelja – nalazi se govor o velikoj žetvi i radnicima, o povezanosti rada i molitve; o pozivu učenika, o poslanju i o darovima. Pogledajmo taj niz: Božja ljubav – rad i molitva – poziv – poslanje – darovi.

To je obzorje Crkve koja je progovorila svojim otajstvom u susretu njemačkih i hrvatskih vjernika i rodila novi prostor, početno nimalo jednostavan, slojevit i bremenit, ali predivan, jer je građen ljubavlju.
 
Izgovoreno na njemačkom:

2. Liebe Brüder und Schwestern, in dieser Eucharistiefeier danken wir allen deutschen Gläubigen sowie den Trägern verschiedener Aufgaben und Dienste in der Gesellschaft; allen, die in München und Freising, in Bayern und in ganz Deutschland offene Herzen hatten und die in den Anfängen dieser kroatisch-katholischen Gemeinde eine lebendige, konkrete Übersetzung und Verkörperung des Mitgefühls Jesu vom Beginn des heutigen Evangeliums waren: „Als Jesus die Menge sah, hatte er Mitleid mit ihnen ...“ (Mt 9, 36). Und hier wird auf so eindrucksvolle Weise bestätigt, dass die Quelle jeder guten Tat in der Liebe, im Mitgefühl liegt.

„Die Erschöpfung ohne Hirte“ wurde in der Bereitschaft der Franziskaner beantwortet, dem Ruf des Herrn zu folgen und in den großen Nöten der Gläubigen und aller, die Hilfe suchten, eine Stütze zu sein und mit ihnen, mit Hilfe der Kirche in München, die wundersame Stärke und Schönheit der Kirche zu bezeugen.

Denn die Kirche gab dem Leben Räume, in denen das Leben ausgelöscht schien; schützte Freiheit im kommunistischen Totalitarismus; tröstete in den Ungerechtigkeiten und in den Schrecken des Krieges; tröstete, leitete und stärkte Schritte in Unsicherheiten und trug die Prophezeiung eines Neuanfangs durch die Kraft Gottes.

Diese Schönheit und Stärke der Kirche existiert auch heute, sowohl für Kroatien und Deutschland als auch für ganz Europa. Die einzige Frage ist: Vertrauen wir auf den Herrn oder lehnen wir unser eigenes Glück mit Gott ab?

Es tut uns leid, dass so viele Kroaten Kroatien und Bosnien und Herzegowina verlassen haben, aber wir sind froh, dass sie in all ihrem Leid, Akzeptanz und Zusammengehörigkeit gefunden haben, die zum Samen neuer Früchte wurden, die deutsche und kroatische Gläubige so tief verbinden.
 
[Prijevod: U ovoj euharistiji zahvaljujemo svim njemačkim vjernicima, kao i nositeljima raznih dužnosti i služba u društvu; svima koji su imali otvorena srca u Münchenu, u Bavarskoj i diljem Njemačke, koji su u početcima ove hrvatske katoličke zajednice bili živi prijevod i utjelovljenost Isusove sućuti s početka današnjega Evanđelja: „Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim...“(Mt 9, 36) I ovdje je na tako dojmljiv način potvrđeno da je izvorište svakoga dobrog djela u ljubavi, u sućuti.

„Izmučenost bez pastira“ dobila je odgovor u spremnosti franjevaca da odgovore na Gospodinov poziv da budu potpora u velikim potrebama vjernika i svih koji su tražili pomoć, da uz pomoć Crkve u Münchenu svjedoče čudesnu snagu i ljepotu Crkve.

Jer Crkva je davala prostore životu gdje se činilo da se život gasi; čuvala slobodu u komunističkome totalitarizmu; tješila u nepravdama i u ratnim strahotama; tješila, usmjeravala i jačala korake u nesigurnostima te nosila proroštvo novoga početka Božjom snagom.

Ta ljepota i snaga Crkve postoji i danas, kako za Hrvatsku i za Njemačku tako i za cijelu Europu. Pitanje je samo: Imamo li pouzdanja u Gospodina ili odbacujemo vlastitu sreću s Bogom?

Žao nam je što je toliko Hrvata otišlo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali nam je drago da su u svim svojim izmučenostima pronašli prihvaćanje i zajedništvo koje je postalo sjemenom novih plodova koji tako duboko povezuju njemačke i hrvatske vjernike.]
 
3. Dragi vjernici, dolazeći k vama, znao sam da ću ovdje naći ono što Hrvati sa sobom uvijek ponesu – živo srce, možda ranjeno i tužno; ali živo. Otkucaji toga bìla u Njemaökoj uvijek su u prošlosti bili dovoljno snažni, tako da ih se moglo čuti i u Domovini, ako ih je tko imao i želio čuti. I danas to bilo kuca…

Znam koliko ste privrženi kardinalu Stepincu, koji je prije dvadeset i pet godina (1998.) proglašen blaženim; znam da poznajete puno njegovih riječi i djela; njegovu duhovnost i njegovu svetost.

Znam i to da vam nije potrebno posebno isticati njegove misli. Zbog toga ću ponoviti samo jednu njegovu rečenicu, zapravo njezin dio, izrečen 3. listopada 1946., tijekom onoga nakaznog procesa komunističkih nasilnika; dio odgovora koji i danas smeta, a siguran sam da ga znate napamet. On glasi: „Ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bìlo hrvatskoga naroda.“

Zašto bi bio ništarija? Bremenita je ta naša riječ 'ništarija': čovjek nositelj praznine i bezvrijednosti, jer ne prepoznaje Boga u sebi, u drugim ljudima, u svojim bližnjima. Jer mu nije stalo ni do čega. A zašto je nadbiskup Stepinac mogao osjetiti bìlo svoga naroda? Jer je svoje srce uskladio s Božjom ljubavlju, s njegovim Srcem, s njegovom Riječju i sa središtem svoga bića, sa savješću. I nije se povijao ni pred kojim zemaljskim moćnikom…
 
4. Dakle, radi se o srcu. Prije sedamdeset i pet godina, dvije godine nakon osude nadbiskupa Stepinca, Hrvatsku su ovamo donijeli ljudi kojima se stezalo srce, koji su plakali u samoći, s nadama i čežnjama, na izmaku snaga vapeći Bogu i Majci Božjoj za pomoć.

I premda je sve to bilo bolno, jedanput donesena Hrvatska ovamo lako se ponovno nađe tamo gdje je pohranjena, oživljena i obnovljena.

Znaju to svi ljudi koji su morali, koji su bili prisiljeni napustiti domovinu. Dovoljan je jedan pogled u dušu, jedan zvuk i titraj zavoljene pjesme; jedan miris jutra ili sutona; jedan odsjaj površine mora; jedna riječ s usana roditelja; jedan okus masline i smokve; jedan pogled bolesnoga djeteta; jedna kap iz potoka, bunara; jedna vlat ledine ili smilja; dodir sjene na poznatome putu; jedan šapat molitve, nikad dovršene…
 
5. Ovdje su pastiri u brizi za srce njegovali plemenitost, upućujući na Krista i Crkvu, i čuvali bilo naroda. Što su činili? Ono što kao zadaću Isus daje učenicima: Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!

Evanđelje započinje ganućem i sažaljenjem, a završava darom: Primiste kao dar, dajite kao dar!

Liječite – lijekom besmrtnosti, euharistijom; pridižite iz mrtvila – milosrđem i Duhom životvorcem; čistite – Božjom istinom; udaljujte zlo – vlastitim predanjem i nesebičnošću.

Naša nas povijest, braćo i sestre, uči da je važno ne udaljiti se od zajedništva s Bogom. Uči nas da je upravo ono što je izgledalo kao propast – življeno s pouzdanjem u Boga i s ljubavlju prema bližnjima, poput kardinala Stepinca – postalo novom snagom i blagoslovom. I danas je tako; i danas smo pozvani sve teškoće gledati istim pogledom. I ustrajati u dobru.
 
6. U našemu crkvenom životu često je navođena Isusova rečenica, primijenjena na brigu za svećenička i redovnička zvanja te ostale službe u zajednicama vjernika: „Žetva je velika, ali radnika malo.“

U toj rečenici, ne samo zbog toga što je zadnja riječ, težište se stavlja, očito jer ga tako čuju naše uši i naše srce, na riječ 'malo', radnika je malo. Još i više: mi čujemo riječ 'premalo'; osjećamo nedostatak, nemogućnosti: premalo je svećenika, redovnika, redovnica; premalo je katolika, istinskih vjernika, zauzetih laika; premalo studenata, djece, premalo Hrvata, premalo…

No, Isus donosi Radosnu vijest koju, nažalost, prečujemo: Žetva je velika. Velika, neizmjerna. Ne bismo nipošto od Radosne vijesti o velikoj žetvi smjeli napraviti žalosnu vijest o premalo radnika. Isus nam daruje svoj pogled, čistoću oka koje vidi bogatstvo žetve i berbe. Tamo gdje mi vidimo prijetnju nepreglednih prostora nedostataka, pada brojnosti i pustoš, on vidi mogućnosti i plodove.

Odlučujuć je taj obrat. Tamo gdje su ljudi očekivali čupanje i uništavanje korova, on donosi dozrijevanje; tamo gdje se prokazivalo udaljavanje Boga od čovjeka, on je postao čovjekom; tamo gdje mi osjećamo potrebu govoriti o udaljenosti ljudi od vjere, od Boga, Isus nas šalje govoriti: Približilo se kraljevstvo Božje. Štoviše – ono je među nama; ono je u nama, kako nam je rekao naš Gospodin.

Nikada nas nema premalo, ako se radujemo žetvi; nismo preslabi, ako smo slobodni; nećemo biti tjeskobni, ako slijedimo istinu.
 
7. Vjerujemo li da se to odnosi i na našu Crkvu, na naš narod i na hrvatsku domovinu? Koliko se samo puta i sâm pitam osjećam li ja, osjećamo li mi, kao Crkva, bìlo Božjega Srca, bilo vječnosti, da bismo osjetili bilo vremena i naroda? Usudimo li se u onome što nam izgleda kao pustoš vidjeti nove mladice? Imajmo pouzdanja i čuvajmo otkucaje Srca.

Novi su naraštaji stasali. Zahvalni smo za njih. Otkucaji bila ovdje su živi. U 'demografskoj zimi' – kako ju zovu – primjećujemo da je uzrok u duhovnoj zimi, u sebičnosti, u zatvaranju u prolazno, što dovodi do nezadovoljstva i sukoba.

Povijest ove župe pokazuje nam što čini Bog, ako mu se pridružimo u njegovoj sućuti i sebedarju.
 
8. Ovaj jubilej slavimo u ovoj crkvi staroj više od četiri stotine godina kojoj je naslovnik sveti arkanđeo Mihael. Građena je i uređivana tako da se u njoj odražavaju istine vjere Katoličke Crkve, ali su u njoj prepoznatljive sastavnice ljudskoga života i otajstva Radosne vijesti.

Ovaj nas prostor poučava da je Krist u središtu svega što postoji. Na sve četiri strane, na zidovima, odnosno iznad središnjega oltarnoga prikazu (oltar sv. Mihaela), nalazi se Isusovo ime, ispisano početnim slovima njegova imena (IHS) u krugu žarećega, zrakastoga sunca. Ta 'omeđenost' koja otvara beskraju daje sigurnost i čovjeka trajno upućuje na Boga.

Na ulazu u ovu crkvu susrećemo predivnu škropionicu, blagoslovljenu vodu, spominjući se svoga krštenja po kojemu smo preporođeni na vječni život; s braćom i setrama u lađi, u zajednici Crkve, usmjereni smo prema oltaru, sa svime što obilježuje naš život.

Pod ovim lûkom nalazi se namjerno baš sedam stuba, kao slika sedam sakramenata koji vode u prostor oltara i gozbe uskrsnuća. Na tim je stubama Kristova raspetost, na pragu smrti i života.

Tu je i naša vjera u kojoj su sva naša trpljenja koja povezuju Stari zavjet i trajnu prisutnost Uskrsloga, po kojoj smo mi živi na zemlji i preminuli pridruženi zajednici svetih koji nas prate i zagovaraju u svakodnevici, gdje se čuje bìlo našega kršćanskog, katoličkog hrvatskog srca. Pred likom smo arkanđela Mihaela koji pita Tko je kao Bog? I koji daje prostora svjetlu koje nadvladava tamu.
 
9. Draga braćo i sestre! Nažalost, tijekom više od trideset godina hrvatske slobode po posljedicama vidimo da se nije istinski slušalo bìlo hrvatskoga naroda, jer da jest, tada bi se čulo da to bìlo nije usklađeno s našim iseljeništvom.

Zbog toga predugo osjećamo tu aritmiju kucanja srca našega naroda!

Dio hrvatskoga vjerničkog srca koji kuca u iseljeništvu ima snagu čežnje, ljubavi i nade koja je dovoljna za obnavljanje hrvatske domovine i biti proročkim znakom drugima u Europi od koje kao da mnogi odustaju.

Poznajemo kušnju i među nama – kušnju odustajanja od Hrvatske! Neprijateljima je to najdraže… I onda kada ljudi na vlasti upravljaju Hrvatskom, a ne osluškuju bìlo naroda; i onda kada u umoru i razočaranju i sami želite prihvatiti neko drugo životno bìlo, drugo srce, Hrvatsku zaboraviti ne možemo. To najbolje znaju oni koji su se od nje morali rastajati.

A onda taj isti ritam srca, to isto srce zakuca u njihovoj djeci…

Liječimo aritmiju hrvatskoga srca pouzdanjem u Boga, privrženošću Gospi, vjernošću Crkvi, svetošću kardinala Stepinca!

Amen.