Mons. Kožul predvodio misno slavlje o 9. godišnjici smrti mons. Radanovića
Na devetu godišnjicu smrti mons. Marijana Radanovića, u srijedu 16. kolovoza 2023., misu u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Josipa predslavio je kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Stjepan Kožul.
.JPG)
U homiliji, mons. Kožul rekao je da je vrlo važno okupljanje Kristovih vjernika u nacionalnom svetištu, u zajedničkom štovanju svetog Josipa. Po kršćanskoj tradiciji svaki dan u tjednu ima posebnu pobožnost, a svake srijede štuje se baš sv. Josip.
„Čudesno lijepe i sadržajne Litanije svetog Josipa otkrivaju nam njegov životni put, službu, značenje i veličinu, te ga i večeras posebice ističemo kao zaštitnika svete Crvke i kao nebeskog zaštitnika naše domovine Hrvatske. Neka nam bude uzor njegova vjera, njegov put sabrane tišine, njegov rad u Božjoj blizini i njegova vjerodostojnost i vjernost u služenju planovima Božjim za dobro Svete obitelji. Svaki od nas, na svom životnom putu, u svom pozivu i u svojim životnim okolnostima može nasljedovati svetog Josipa upravo u tim vrlinama“, kazao je mons. Kožul.
.JPG)
Nadalje je podsjetio da je mons. Radanović materijalni i duhovni graditelj svetišta svetog Josipa. Pritom je predstavio neke činjenice iz života, kako ga je nazvao tadašnji dekan i župnik u Glini Franc Žužek, „idealnog dušobrižnika, Marijana Radanovića“. Zagrebački nadbiskup koadjutor Franjo Šeper upravo je takvog „idealnog župnika Marijana“ u siječnju 1955. godine premjestio s Banije, odnosno Hrastovice, u Karlovac, u župu koja punih devet godina nije imala svog župnika nego su njome upravljali oci franjevci. Novi župnik Marijan Radanović, znajući sudbinu karlovačkih pobijenih svećenika i trojice osuđenih župnika na Dubovcu smjestio se u prilagođenoj sušionici mesa na tavanu župne kuće i počeo svoje svećeničko služenje i poslanje, otklonivši želju mons. Šepera, da se početno smjesti u jednoj sobi u hotelu. Ponizno se zahvalio, ali nipošto nije prihvatio. S njime počinje nova era poimanja svećeničke i župničke službe, pastira koji okuplja, koji duhovno izgrađuje, koji je na raspolaganju čitav dan, koji će postati prepoznatljiv kao apostol i duhovni služitelj grada Karlovca, podsjetio je propovjednik.
„Kao i na Baniji, tako i u Karlovcu, svjestan svih okolnosti, polazi tiho, s pozicija vjere, evanđelja i duhovnih izvora ‚žive vode‘ u svetim sakramentima. Nošen pastirskom ljubavlju prama Crkvi i narodu, živi skromno, nenametljivo, a služi vjerno i ustrajno. Vjeran idealima svog zatočenog nadbiskupa i tada već kardinala dr. Alojzija Stepinca, svojih nekoć poglavara dr. Šepera, dr. Nežića, tada biskupa u Istri, kao i svog osobnog odgoja u katoličkim organizacijama i u bogosloviji, prvotno svjedoči radom i primjerom, a potom i riječima, te ustrajno okuplja malo stado i izgrađuje živu zajednicu, prenoseći im dar vjere i dar svoje osobne duhovne i crkvene izgrađenosti. Uz pastoral i katehizaciju, redovito je u bolnici kod bolesnika, kasnije promiče tisak, izdaje poučne knjižice, glasilo karlovačkih župa, te obnavlja Glasnik svetog Josipa, koji je prestao izlaziti 1945. godine. Njegovom velikom upornošću dolazi duhovna i materijalna obnova, dolazi i ovo svetište, nova crkva svetog Josipa, koju je posvetio 15. rujna 1974. kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere u Rimu“, kazao je mons. Stjepan Kožul.
.JPG)
Sveta Stolica i kardinal Franjo Šeper htjeli su pomoći zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću 1978. godine s dva nova pomoćna biskupa. U kanonskom postupku bili su izabrani rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu mons. dr. sc. Đuro Kokša i dubovački župnik, prelat Marijan Radanović. Kokša je dao svoj pristanak za biskupsko ređenje, a Radanović se ponizno zahvalio Svetom Ocu, izrazio poslušnost i vjernost, ali i molio za razumijevanje, jer, da bi radije ostao u pastoralnoj službi župnika, a biskupstvo da se povjeri nekom sposobnijem, kako je on to u svojoj skromnosti razmišljao… Tako je odgovorio i nadbiskupu Franji Kuhariću, kojega je apostolski pronucij iz Beograda poslao da pođe u Karlovac i pokuša nagovoriti župnika Marijana da prihvati biskupstvo. Iza ovoga odabira Kokše i Radanovića, očiti je rukopis kardinala Franje Šepera, koji je želio da Kokša bude nadbiskupu Franji Kuhariću pomoć vezano za KBF, tisak i sjemeništa, a prelat Radanović u pastoralu – kazao je propovjednik.
.JPG)
Župnik Marijan očitovao se dopisom na latinskom jeziku, ostao je u svojoj župi kao svećenik, radnik, kao pastir i svjedok Evanđelja na dobro Crkve i naroda. Kasnije je bio duhovnik Križarske organizacije. Konačno, davao je primjer čovjeka, kršćanina i svećenika, kako se treba nositi u visokoj životnoj dobi, dok je još uvijek skrbio za izgradnju župne dvorane, kako se nositi s križem starosti i sve teže bolesti, sve do smrti u karlovačkoj općoj bolnici na dan 16. kolovoza 2014. Preminuo je u 93. godini života i 69. godini svećeništva.
„Evo, braćo i sestre, dok se ove srijede sabiremo oko svetog Josipa kao njegovi štovatelji, dok nas Crkva potiče da spomendanom promatramo primjer svetog Roka, njegovu vjeru i žrtvu, njegovo milosrđe i služenje ljudima u nevolji, služenje Krstu u braći ljudima, ne zaboravimo svoje pastira koji su uzorno i požrtvovno služili u ovoj župi, posebice prelata Marijana Radanovića koji je ugradio svoj život i svoju svećeničku dušu u duhovnu i materijalnu izgradnju dubovačke župe i svetišta svetog Josipa. Neka nam njegova vjernost, radinost i ustrajnost budu poticaj za nasljedovanje. Opće je poznato da ga je pratio ‚glas svetosti‘ za života i u času smrti, što je veoma važno znati, jer ‚glas svetosti‘ treba biti nazočan tijekom života i u času smrti“, kazao je mons. Kožul.
S njime su misu suslavili voditelj Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije preč. Vlado Mikšić, karlovački dekan preč. Dražen Karačić, suvremenik mons. Radanovića umirovljeni svećenik mons. Ferdinand Vražić, župnik na Baniji vlč. Antun Kolić i nasljednik mons. Radanovića dubovački župnik i rektor svetišta mons. Antun Sente.
Pjevanje su predvodili članovi župnog zbora „Sveti Josip“ pod ravnanjem s. Blandine Rakarić, KBLJ, uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića.
„Čudesno lijepe i sadržajne Litanije svetog Josipa otkrivaju nam njegov životni put, službu, značenje i veličinu, te ga i večeras posebice ističemo kao zaštitnika svete Crvke i kao nebeskog zaštitnika naše domovine Hrvatske. Neka nam bude uzor njegova vjera, njegov put sabrane tišine, njegov rad u Božjoj blizini i njegova vjerodostojnost i vjernost u služenju planovima Božjim za dobro Svete obitelji. Svaki od nas, na svom životnom putu, u svom pozivu i u svojim životnim okolnostima može nasljedovati svetog Josipa upravo u tim vrlinama“, kazao je mons. Kožul.
S Marijanom Radanovićem počinje nova era poimanja svećeničke i župničke službe
Nadalje je podsjetio da je mons. Radanović materijalni i duhovni graditelj svetišta svetog Josipa. Pritom je predstavio neke činjenice iz života, kako ga je nazvao tadašnji dekan i župnik u Glini Franc Žužek, „idealnog dušobrižnika, Marijana Radanovića“. Zagrebački nadbiskup koadjutor Franjo Šeper upravo je takvog „idealnog župnika Marijana“ u siječnju 1955. godine premjestio s Banije, odnosno Hrastovice, u Karlovac, u župu koja punih devet godina nije imala svog župnika nego su njome upravljali oci franjevci. Novi župnik Marijan Radanović, znajući sudbinu karlovačkih pobijenih svećenika i trojice osuđenih župnika na Dubovcu smjestio se u prilagođenoj sušionici mesa na tavanu župne kuće i počeo svoje svećeničko služenje i poslanje, otklonivši želju mons. Šepera, da se početno smjesti u jednoj sobi u hotelu. Ponizno se zahvalio, ali nipošto nije prihvatio. S njime počinje nova era poimanja svećeničke i župničke službe, pastira koji okuplja, koji duhovno izgrađuje, koji je na raspolaganju čitav dan, koji će postati prepoznatljiv kao apostol i duhovni služitelj grada Karlovca, podsjetio je propovjednik.„Kao i na Baniji, tako i u Karlovcu, svjestan svih okolnosti, polazi tiho, s pozicija vjere, evanđelja i duhovnih izvora ‚žive vode‘ u svetim sakramentima. Nošen pastirskom ljubavlju prama Crkvi i narodu, živi skromno, nenametljivo, a služi vjerno i ustrajno. Vjeran idealima svog zatočenog nadbiskupa i tada već kardinala dr. Alojzija Stepinca, svojih nekoć poglavara dr. Šepera, dr. Nežića, tada biskupa u Istri, kao i svog osobnog odgoja u katoličkim organizacijama i u bogosloviji, prvotno svjedoči radom i primjerom, a potom i riječima, te ustrajno okuplja malo stado i izgrađuje živu zajednicu, prenoseći im dar vjere i dar svoje osobne duhovne i crkvene izgrađenosti. Uz pastoral i katehizaciju, redovito je u bolnici kod bolesnika, kasnije promiče tisak, izdaje poučne knjižice, glasilo karlovačkih župa, te obnavlja Glasnik svetog Josipa, koji je prestao izlaziti 1945. godine. Njegovom velikom upornošću dolazi duhovna i materijalna obnova, dolazi i ovo svetište, nova crkva svetog Josipa, koju je posvetio 15. rujna 1974. kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere u Rimu“, kazao je mons. Stjepan Kožul.
Svećenik koji je iz poniznosti odbio biskupstvo
Sveta Stolica i kardinal Franjo Šeper htjeli su pomoći zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću 1978. godine s dva nova pomoćna biskupa. U kanonskom postupku bili su izabrani rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu mons. dr. sc. Đuro Kokša i dubovački župnik, prelat Marijan Radanović. Kokša je dao svoj pristanak za biskupsko ređenje, a Radanović se ponizno zahvalio Svetom Ocu, izrazio poslušnost i vjernost, ali i molio za razumijevanje, jer, da bi radije ostao u pastoralnoj službi župnika, a biskupstvo da se povjeri nekom sposobnijem, kako je on to u svojoj skromnosti razmišljao… Tako je odgovorio i nadbiskupu Franji Kuhariću, kojega je apostolski pronucij iz Beograda poslao da pođe u Karlovac i pokuša nagovoriti župnika Marijana da prihvati biskupstvo. Iza ovoga odabira Kokše i Radanovića, očiti je rukopis kardinala Franje Šepera, koji je želio da Kokša bude nadbiskupu Franji Kuhariću pomoć vezano za KBF, tisak i sjemeništa, a prelat Radanović u pastoralu – kazao je propovjednik.
Župnika Marijana pratio je „glas svetosti“ za života i u času smrti
Župnik Marijan očitovao se dopisom na latinskom jeziku, ostao je u svojoj župi kao svećenik, radnik, kao pastir i svjedok Evanđelja na dobro Crkve i naroda. Kasnije je bio duhovnik Križarske organizacije. Konačno, davao je primjer čovjeka, kršćanina i svećenika, kako se treba nositi u visokoj životnoj dobi, dok je još uvijek skrbio za izgradnju župne dvorane, kako se nositi s križem starosti i sve teže bolesti, sve do smrti u karlovačkoj općoj bolnici na dan 16. kolovoza 2014. Preminuo je u 93. godini života i 69. godini svećeništva.„Evo, braćo i sestre, dok se ove srijede sabiremo oko svetog Josipa kao njegovi štovatelji, dok nas Crkva potiče da spomendanom promatramo primjer svetog Roka, njegovu vjeru i žrtvu, njegovo milosrđe i služenje ljudima u nevolji, služenje Krstu u braći ljudima, ne zaboravimo svoje pastira koji su uzorno i požrtvovno služili u ovoj župi, posebice prelata Marijana Radanovića koji je ugradio svoj život i svoju svećeničku dušu u duhovnu i materijalnu izgradnju dubovačke župe i svetišta svetog Josipa. Neka nam njegova vjernost, radinost i ustrajnost budu poticaj za nasljedovanje. Opće je poznato da ga je pratio ‚glas svetosti‘ za života i u času smrti, što je veoma važno znati, jer ‚glas svetosti‘ treba biti nazočan tijekom života i u času smrti“, kazao je mons. Kožul.
S njime su misu suslavili voditelj Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije preč. Vlado Mikšić, karlovački dekan preč. Dražen Karačić, suvremenik mons. Radanovića umirovljeni svećenik mons. Ferdinand Vražić, župnik na Baniji vlč. Antun Kolić i nasljednik mons. Radanovića dubovački župnik i rektor svetišta mons. Antun Sente.
Župa BDM Snježne
Foto: Zlatko Stipković