Zagrebačka nadbiskupija

 
 
Drage sestre!

Čast mi je danas biti među vama u prigodi obilježavanja 25. obljetnice utemeljenja vašeg samostana, ovdje u Mariji Bistrici. Ovaj se Karmel može ponositi dvostrukom milošću. Kamen temeljac ove građevine blagoslovio je sveti papa Ivan Pavao II., a točno prije 25 godina dolazak sestara u samostan upriličen je uz njegov drugi posjet prilikom proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Tako su ovaj rukotvoreni i nerukotvoreni dom na poseban način pod zaštitom svetoga Pape i blaženog Kardinala. Meni je radost danas biti s vama dijelom te milosti i slijediti put mojih časnih prethodnika blaženoga kardinala Alojzija i blagopokojnog kardinala Franje koji su shvatili da nema prave plodnosti njihove biskupske službe ni dobra duša, koje su im povjerene, bez vaše neprestane molitve i žrtve.

Evanđelje danas pred nas stavlja snažnu sliku svjetiljke koja ne može, a i ne smije biti skrivena. U odnosu na tu sliku, Vaš je način života na prvi pogled proturječan. Niste na istaknutu mjestu ni u „žiži“ svjetskih ili crkvenih zbivanja. No, u isto vrijeme, to naizgled proturječje, pruža nam uvid u duboko značenje današnjeg evanđeoskog čitanja. „Skrile“ ste se u klauzuri ovog samostana, kako bi svjetlo vjere bilo vidljivije u nemirima svijeta i ljudskih srdaca. Pogledajmo što nam to točno poručuje riječ Božja.
 
1. Riječju zapaljeno svjetlo vjere

U prvom redu opažamo da današnjem Evanđelju po Luki prethodi Isusova prispodoba o sijaču i sjemenu kao i njezino tumačenje. Slika o svjetiljci ima svrhu pojasniti djelovanje Božje riječi i naš odnos prema njoj. Isus sam pojašnjava da je sjeme riječ Božja i da njegova sudbina ovisi o tlu na koje pada. Razlikuje i četiri vrste slušatelja: usputne, u vjeri nestalne, one u čijim srcima Riječ proklija ali ne urodi plodom te na koncu one koji u dobru srcu Riječ slušaju, zadrže je i donose rod u ustrajnosti. Isus ovu prispodobu o sjemenu pojašnjava učenicima jer je „njima dano znati otajstva kraljevstva Božjega, a ostalima u prispodobama“ (Lk 8, 10). Taj nauk koji učenici primaju je svjetlo kojim trebaju obasjati svijet.

Sposobnost slušanja Riječi nas uvodi u poslanje. To isto svjetlo Božje riječi ne samo da otkriva istinu koju treba slijediti nego i razotkriva grijeh koji smo dužni izbjegavati. Stoga pred istinom Božje riječi nitko ne može ostati neutralan, neopredijeljen. Ili odgovara poslušno i približava se Bogu ili ignorira njegovu Riječ i zavarava se. Papa Franjo u Apostolskoj pobudnici Radost evanđelja jasno ističe da je „svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi i stupnju vjerske izobrazbe, aktivni nositelj evangelizacije i bilo bi neprimjereno zamišljati neki plan evangelizacije koji će provoditi stručnjaci, dok će ostatak vjerničkog puka biti tek puki primatelji“.[1] Isusove riječi nisu izrečene i predane da bi ostale skrivene i da bi prikrile Božju istinu, već zbog njezina očitovanja.

Odnos s Riječju nije statičan. Poslanje za koje smo krštenjem ali i drugim sakramentima osposobljeni „stalan je poticaj da se ne gubimo u glibu osrednjosti“[2], već da rastemo uz neprestani dijalog s Riječju. To je još jedno obilježje riječi Božje: nužnost rasta. Ništa nam, naime, ne garantira da ćemo se spasiti samo zato što smo kršteni, jer smo zaređeni ili položili redovničke zavjete. Dar krštenja je odgovornost. Dar vašeg redovničkog poziva, dar svećeništva jest i odgovornost. Samo ako dar prihvatimo dobrim srcem, ako darovano i živimo, ako smo poslušni u malome daje nam se sve više i više razumjeti otajstva Božje ljubavi te možemo „shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu“ (Ef 3, 19). Tko ima dat će mu se do punine, a tko samo misli da ima, a životom to ne očituje, oduzima se i taj privid spokoja.

Shvatimo to, drage sestre, ne kao prijetnju ili kaznu zbog nedostatka pozornosti pred Božjom riječju već kao logiku koje ponekad nismo svjesni, a na koju nas Isus upozorava: različiti su, naime, načini samoobmane na koju je kadro ljudsko srce ali i utjecaji zla u svijetu, kojemu nije do toga da ljudi povjeruju i spase se (usp. Lk 8, 12). Toga moramo biti svjesni. „Kraljevstvo se nebesko silom probija i siloviti ga grabe!“ (Mt 11, 12 ). Naravno, ne u smislu agresije prema neistomišljenicima nego odlučnog razračunavanja s protivnim silama tijela i svijeta koje se događaju u ljudskome srcu.
 
2. Svrha svjetiljke je svjetlošću razotkriti ono što stoji u tami

Riječ je živa i mijenja život. Riječ je Božja, reći će sveti Pavao u poslanici Hebrejima, poput dvosjekla mača „prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srdaca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun“ (Heb 4, 12-13). Oni koji su iskusili djelovanje riječi Božje u svojim životima znaju da „život nije isti bez njega“, da postoji nešto što olakšava život i daje nadu[3]. Susret s riječju Božjom mijenja živote. No, također zna biti bolan. Osobi koja je dugo boravila u mraku susret sa svjetlošću je izrazito bolan. Stoga je lakše skrivati se, odgađati izlazak.

Sveti nas Augustin u svojim Ispovijestima zadivljuje sposobnošću introspekcije i čitanja najskrivenijih tajni vlastitoga srca, suzama zbog grijeha i zadivljenošću Istinom. No znamo da je jedan takav uvid bio moguć samo pod reflektorom vjere probuđene Riječju. Njegovo obraćenje započinje kada je iznenada čuo glas koji mu je ponavljao: „Tolle lege!“ Uzmi čitaj! Odlomak koji je pročitao bio je iz poslanice Rimljanima u kojoj Pavao potiče kršćane da odbace djela tame i zaodjenu se Kristom (usp. Rim 13). Augustin piše: „Obratio si me k sebi.“[4] Augustin je bio gorljivi tražitelj istine te nije uzmakao pred njezinim svjetlom. Možemo se zapitati kako s nama stoje stvari? Plaši li nas susret s riječju Božjom? Dopuštamo li joj da nam, kao u ogledalu, pokaže nas same, privuče nas k sebi?

Svjetlo Riječi nas uvodi u spasonosnu istinu. Živimo u vremenu vrtoglavih znanstvenih dostignuća, umjetne inteligencije, tehnoloških poboljšanja ljudskih sposobnosti. No, ljudska svijest o samome sebi nezamjenjiva je i ne može se proizvesti. Istina koja nam je upisana u srce i odnos prema njoj uvijek će tražiti nezamjenjiv osobni odgovor razumnog ljudskoga stvorenja njegovu Stvoritelju. Istina o nama nadilazi nas! Svaka misao i svaki pokret srca utisnuti su duboko u našoj svijesti i satkani smo i od njih. Usudio bih se reći da samo iz odnosa s riječju Božjom crpimo spoznaje o sebi koje su spasonosne, koje ne ranjavaju i ne vode u očaj jer „Bog je veći od našega srca i znade sve“ (Iv 3, 20), a to je ono što nam daje mir i oslobađa od svakoga straha.

Dobro vam je poznato koliko je sveta Terezija Avilska cijenila važnost samospoznaje pred Božjim licem. Takva spoznaja sebe, naučava ona, vodi istinskoj poniznosti te veli: „Nikad ne uspijevamo upoznati same sebe ako ne nastojimo upoznati Boga.“[5]

Ovaj se spasonosni sjaj Istine ne odnosi samo na našu nutrinu već i na svjetska zbivanja. Samo iz odnosa prema Istini možemo biti kadri čitati znakove vremena. U svojoj enciklici Veritatis Splendor sveti Ivan Pavao II. ističe da je svijest o tome „uvijek živa u Crkvi“ koja kao „Božji narod među narodima, dok pomno prati nove izazove povijesti i napore što ih ljudi ulažu u istraživanje smisla života, svima nudi odgovor koji proizlazi iz istine Isusa Krista i njegova evanđelja.“[6]

Bogata duhovna baština vašega Reda diči se sinovima i kćerima  koji su, kao neumorni tražitelji istine i dobra, pronašli Boga u jasnoći Istine koju objavljuje. Sjetimo se ovdje samo svete Benedikte od Križa, Edith Stein, koja je pročitavši životopis svete Terezije Avilske rekla sama sebi: „To je istina!“.
 
3. Kako slušamo?

Na koncu, pitati nam se kako slušamo?  Jer čitamo Gospodinovo upozorenje: „Pazite kako slušate!“. Stoga: „Kako slušamo?“. Slušamo li kao Marija koja je u srcu prebirala sve što se zbivalo s Isusom i u vezi njega? (usp. Lk 2, 19). Ili kao učenici na putu u Emaus, kojima je gorjelo srce dok su slušali riječi Uskrsloga, premda ga još nisu prepoznavali (usp. Lk 23, 32). Govorimo li čeznutljivo i s ljubavlju sa Samuelom od davnina: "Govori, Gospodine, jer tvoj sluga sluša (1 Sam 3, 10)."

Nadalje, iz svakodnevnog života znamo da slušanje nije puka sposobnost jednog tjelesnog organa već je složen proces svijesti i percepcije. Riječ koja nam je upućena može se slušati i čuti na razne načine. Plodonosno je samo pažljivo slušanje. Slušanje nas uvlači u dijalog, pa čak i kada ne izgovorimo niti jednu riječ.

Pažljivo slušati znači uvijek nastojati primijeniti Riječ na vlastito srce i život. Dva pitanja koja je Pavao postavio Gospodinu na putu u Damask dobar su primjer pitanja koja bismo mogli postaviti sebi kada čitamo Riječ: "Tko si, Gospodine?" (Dj 22,8) i: "Što mi je činiti, Gospodine?" (Dj 22 10). Ta su dva pitanja povezana: Ako je on uskrsli Gospodin i Spasitelj, koji se dao za moje grijehe, onda bi to uvelike trebalo utjecati na način mojega života.

Drage sestre, ovaj Karmel je grad na gori, a svaka od vas svojim tihim i predanim služenjem u samozatajnosti, pokori i neprestanoj molitvi, svjetiljka je koja ga osvjetljava i daje da se nadaleko vidi kao znak Božjemu narodu, a onda i svima drugima.

Sveta Mala Terezija veli da nije došla na svijet kako bi činila velika djela, već da bude ljubav u srcu Crkve. Drage sestre, vi niste ovdje da biste bile u centru pažnje, već da svojom molitvom i prisutnošću budete snažno središte ljubavi, pomažući svojim primjerom da se približimo Kristu našem Spasitelju.

Neka ova proslava ne bude samo prigoda za sjećanje, već i za obnavljanje vaših duhovnih snaga. Nastavite s vjerom i ustrajnošću hodati Božjim putevima, znajte da vaše služenje nije samo obveza, već i velika privilegija i pred Bogom i ljudima.

Molim Gospodina, koji je izvor svake Mudrosti i učitelj poniznosti, da vas na tom putu krijepi u upravlja njemu na slavi i na spasenje i dobro duša. Amen. 
[6] Ivan Pavao ii., Veritatis splendor 2.