Zagrebačka nadbiskupija

Pozdravnu riječ uputio je predsjednik HRK fr. Slavko Slišković, OP. U ime domaćina, riječ dobrodošlice uputio je provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Sebastian Šujević. Okupljenima se kao izaslanik zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleša obratio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.



Prvo predavanje „Pustinjaštvo na kršćanskom Istoku“ održao je križevački vladika Milan Stipić. Predavač je uvodno naglasio da je kršćansko monaštvo radikalni način življenja evanđelja. Ono se počelo razvijati od samih početaka Crkve. Na Istoku nema podjele na apostolski i kontemplativni život. Kršćansko monaštvo na Istoku je laički stalež. Đakoni i svećenici zaređuju se kako bi u zajednici moglo biti vršeno bogoslužje. No, Crkva među monasima traži kandidate za biskupe. U istočnim pravoslavnim crkvama došlo je i do kanonskog pravila da jedino monah može postati biskup. Sve što monah čini i čemu treba težiti je usmjereno na sjedinjenje s Bogom. Cilj monaha je osobno posvećenje i preobraženje unutarnjeg sebe, rekao je između ostaloga.



Drugo predavanje „Značenje i uloga pustinje u Svetom pismu“ održala je doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato koja je uvodno istaknula da je pustinja važna biblijska tema od Knjige Postanka do Otkrivenja. Pustinja je u Svetom pismu nešto drugo od onoga što se danas poima: pustinja je mjesto kušnje, obećanja života, obraćenja, ljubavi i promjene zbog ispunjenja poslanja. Na kraju predavanja, s. Silvana je upozorila na nedostatak šutnje u današnje vrijeme.



Monah Ćokovca br. Jozo Milanović je u predavanju „Vrijeme pustinje u monaškom i redovničkom životu“ ukazao na dva pojma kad se govori o pustinji: vrijeme i prostor. U tom je kontekstu podsjetio na biblijska izvješća u kojima piše koliko je vremena trajala pustinja. „To je važno da shvatimo, jer vremena pustinje svi možemo imati. Štoviše, moramo imati“, naglasio je. Iz biblijskih tekstova predavač je posebno istaknuo Isusov boravak u pustinji te ukazao na riječi: „Đavao se udaljio od Isusa do druge prilike. To je ključ da razumijemo pustinju i cijeli naš život. Druga prilika je glavna kušnja Isusa na Golgoti. Ondje je Isus bio u pustinji, toliko je sam, a oko njega mnoštvo – u mnoštvu sam. Žeđ u pustinji i glad koju je imao na početku javnog djelovanja je priprava i najava prave žeđi koju je imao na križu, glavna pustinjska žeđ je na Golgoti“, rekao je.

Nakon trećeg predavanja, euharistijsko slavlje u crkvi Bezgrješnoga Srca Marijina na Jordanovcu u zajedništvu s križevačkim vladikom Milanom Stipićem, provincijalima i desetak svećenika, predvodio je biskup Šaško. U prigodnoj homiliji je, uz blagdan svetih arkanđela, podsjetio na tri Isusove kušnje u pustinji. „Nije teško povezati Isusove odgovore Napasniku i imena triju arkanđela, premda – bez današnje tematske prigode – zasigurno ne bih tako izravno povezivao Arkanđele i pustinju. Na sve tri kušnje može sasvim dobro odgovoriti ime Mihael: ‘Tko je kao Bog’. No, odgovori su potpuniji, ako se Mihaelu pridruže imena Gabriela: ‘Božja snaga’ i Rafaela: ‘Bog je izliječio’. Vrijedi primijetiti da se Arkanđeli pojavljuju u raznim ‘vremenima pustinje’“, rekao je, između ostaloga, mons. Šaško.



„Pustinja i nutarnja molitva u karmelskoj tradiciji“ naslov je predavanja koje je održao mr. sc. o. Dominik Magdalenić, OCD. U prvom dijelu predavanja o. Dominik je govorio o  razumijevanju pustinje u karmelskome redu. Podsjetio je da je karmelski red usko povezan s pustinjom i s duhovnošću pustinje. Karmelićani su živjeli kao pustinjaci sve do dolaska u Europu gdje su morali prihvatiti prosjački način redovničkoga života. No, unatoč toj promjeni života, duhovnost pustinje, naglasak na unutarnjoj molitvi i povučenosti uvijek su ostali znakovi karmela. Karmelski učitelji duhovnosti u svojim djelima pozivaju ljude da njihov život u Kristu prepoznaju kao putovanje prema pustinji. Putovanje koje sa sobom nosi odricanje i svlačenje staroga čovjeka da bi se obukao u novoga. Tako pustinja nije više materijalna samoća, nego postaje mjesto u srcu koje je usmjereno na hod prema sjedinjenju s Bogom.

S. Katarina Zrno, OSB, govorila je o temi „Mudrost pustinjskih otaca za posvećeni život u današnjem vremenu“. Poručila je da pustinja uči čovjeka klanjati se Bogu, živom i istinitom. „Svatko tko se naziva kršćaninom pozvan je ljubiti vrijednosti koje simbolizira pustinja, jer ona je sastavni dio Kristova ovozemaljskog života kojega želimo dosljedno slijediti. Pustinjski oci stvaraju novi stil života koji nastaje sasvim spontano iz čežnje i gladi za Bogom. I postupno se razvija: biti s Bogom, u Njegovoj prisutnosti, s Njim živjeti, to je srce monaškog života. Pustinjski nas oci i majke uče važnosti duhovnog iskustva koji je kao neki otisak koji Bog ostavlja u dubini duše. Neka vrsta spoznaje koja zahvaća čitavog čovjeka“, rekla je s. Katarina.

Svjesno prihvaćati trpljenja koja život nosi također je jedan vid ulaska i prolaska kroz pustinju. Ne tražiti patnju, ali i ne bježati od nje, jer ona je sastavni dio učeništva Isusa Krista, naglasila je te podsjetila da potraga za pravom pustinjom nije zemljopisno pitanje, nego ona znači dopustiti Božjoj riječi da vodi. „Jer ne radi se o zemlji, nego o osobi, nije riječ o mjestu, nego o glasu, niti o nekom posebnom uvjetu, već o jednoj prisutnosti“, kazala je.

Posljednje predavanje na ovogodišnjim Redovničkim danima, „Teologija samoće i njezin značaj za Crkvu i društvo danas“ održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž. Predavač je ukazao da u današnje vrijeme svjedočimo kraju samoće. „Ne postoji, čini se, dostatan razlog da se čovjek povuče u samoću. Nekoć je to bio Isus Krist, potom sveci, a čini se da danas to nije moguće ili vrlo rijetko moguće. Nadalje, kraj samoće se očituje u tome što živimo u vremenu gubitka smisla i svrhovitosti“, rekao je.

Zaključio je da se kršćanin prepoznaje po šutnji, a nju prekida u klicanju, pjevanju psalma, pohvali. „Šutnja nas treba osloboditi da nam usta ne budu ‘septičke jame’ i da konačno dobijemo riječ. Šutnja nije samo radionica, već je ona ljekarna“, kazao je.

IKA/Foto: HRK