Proslavljena 80. obljetnica trajnog euharistijskog klanjanja u kapeli Corpus Domini
U kapeli Corpus Domini u Zagrebu u nedjelju 1. listopada svečano je proslavljena 80. obljetnica trajnog euharistijskog klanjanja. Klanjanje je na prvi petak 1. listopada 1943. godine započeo blaženi Alojzije Stepinac, pa je večer uoči slavlja u kapeli izložen relikvijar s Blaženikovom relikvijom koji je istoga dana prijepodne bio izložen u Mariji Bistrici tijekom euharistijskog slavlja o 25. obljetnici proglašenja blaženim. Slavlje je započelo večernjom misom koju je predvodio rektor kapele preč. Vlado Razum, nakon kojega je uslijedilo cjelonoćno klanjanje.
Na sam dan obljetnice svečanu euharistiju predvodio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Na početku je sve prisutne pozdravio rektor preč. Razum, pozvavši sve da ovo misno slavlje bude zahvala Gospodinu za mnoge milosti primljene tijekom ovih 80 godina.
U uvodnim riječima biskup Šaško rekao je kako je „ovo slavlje višestruke prisutnosti, ponajprije Božje prisutnosti, prisutnosti ostvarene Kristovom Žrtvom. Prisutnosti Duha Svetoga po kojemu je pobijeđena smrt i rođena Crkva, prisutnosti Blažene Djevice Marije, anđela i svetih; prisutnosti bl. Alojzija Stepinca, prisutnosti naših samozatajnih sestara, prisutnosti crkvenih pastira koji su slijedili nadahnuća i osjetili znak vremena i potrebu za gradnju ove kapele; prisutnosti vas klanjatelja i klanjateljica, ali i svih onih tijekom 80 godina u ovoj kapeli, svih prisutnosti koje sažima Euharistija. Nju smo došli proslaviti kao dionici Kristova otajstvenog Tijela koje živi od hrane besmrtnosti, osobito onda kada smo suočeni s kušnjama. Ovdje smo, braćo i sestre, sjedinjeni u Božjemu Srcu koje je probodeno za spas svijeta, u Srcu koje obnavlja nas i Crkvu, zahvalni za osam desetljeća molitvenoga žara, za primljene milosti i poticaje Duha, puni pouzdanja molimo za Crkvu, molimo za Zagreb i za našu domovinu. Vjerni početnoj nakanu koju je tada, na kraju svoje prigodne okružnice iznio blaženi Alojzije Stepinac.“
Tumačeći u homiliji evanđeosku poruku o dvojici sinova koji daju različit odgovor na Očevu volju, biskup je rekao kako se mi, koji se zovemo kršćanima, često možemo prepoznati u sinu koji je ocu spremno odgovorio s 'da', ali nije izvršio Očevu volju. Tako i naš 'da' zbog olakosti i prebrzih obećanja na kraju ostaje bez dobrih plodova. „Bog nikada ne zatvara u njegove doživotne osude iz prošlosti; nada se i daje svakomu povjerenje bez obzira na naše pogreške i na naša kašnjenja. Bog ima povjerenja u naše srce, u konačnici, on nas je stvorio. Sveti Bernard piše: Svoje ću usne približiti izvorištu srca objedinjenoga, iscijeljenoga, da bi iz njega provreo Život. Bog nije dužnost, nego je divljenje i sloboda, prisutnost za novi svijet. Cijeli je naš život pitanje prisutnosti ili odsutnosti, one stvarne prisutnosti kakvoj nas uči i kakvu nam je darovao Gospodin. Ta je prisutnost odgovor na Božje prisutnosti i ova Kapela odgovor je jedne odgovornosti, odgovornosti Crkve, njezinih pastira i vjernika koji su izvana gledali strahote, a iznutra nosili pouzdanje u Gospodina. Tako je bilo na početku kada je sagrađena, i tako ostaje do danas. U ovoj kapeli dopuštamo da nas Bog oblikuje euharistijski. Ovamo ne dolazimo niti se klanjamo ovdje zbog toga jer bismo mislili da smo bolji, pobožniji od drugih; nego jer nas nosi ljubav koju želimo izreći glasom, ili šutnjom. Pred Boga dolazimo kada nas preplavljuje obilje radosti i zahvale, kada nas boli neki nedostatak, kada smo umorni i ogorčeni, zdvojni i bespomoćni, kada tražimo putove i savjet, kada preporučujemo Božjoj snazi svoje bližnje. Ipak u svemu ostaje onaj najdublji istinski razlog a to je ljubav.“
Biskup Šaško dodao je: „Da bismo bili euharistijski ljudi nije dovoljno doći ovamo i kleknuti pred Presveto. Nije dovoljno vjerovati u njegovu stvarnu Prisutnost. I nije dovoljno pričestiti se. Euharistijski ljudi su prisutnost Kristove riječi, njegovih susreta, njegova milosrđa i njegovih razlučivanja, njegovih opomena, njegovih dijela onkraj ovih zidova. Koliko su nam zapravo velike Crkve? Koliko je velika ova Kapela? Onoliko koliko mi postajemo Kristova prisutnost svakoga dana.“
Na kraju homilije biskup je pozvao: „Zahvalimo Gospodinu što toliko puta naš 'ne' preobražava i mijenja u 'da' i molimo da uvijek vidimo svaki trag Duha koji nas vodi da ovdje pronađemo snagu za naše susrete i da imamo pouzdanja u njega, ne u svoje planove, nego u njega. I ova prisutnost Blaženikova relikvijara koja je prije 25 godina bila u slavlju beatifikacije na Mariji Bistrici, koja je jučer tako snažno progovorila u zajedništvu Crkve drag je predmet koja nas povezuje dublje kao što nas povezuju i neke zemaljske privrženosti i ljubavi. Potreban nam je taj dodir; zato je Bog postao čovjekom, da bi po našem tijelu očitovao svoju vječnu ljubav.“
preč. Vlado Razum
Na sam dan obljetnice svečanu euharistiju predvodio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Na početku je sve prisutne pozdravio rektor preč. Razum, pozvavši sve da ovo misno slavlje bude zahvala Gospodinu za mnoge milosti primljene tijekom ovih 80 godina.
U uvodnim riječima biskup Šaško rekao je kako je „ovo slavlje višestruke prisutnosti, ponajprije Božje prisutnosti, prisutnosti ostvarene Kristovom Žrtvom. Prisutnosti Duha Svetoga po kojemu je pobijeđena smrt i rođena Crkva, prisutnosti Blažene Djevice Marije, anđela i svetih; prisutnosti bl. Alojzija Stepinca, prisutnosti naših samozatajnih sestara, prisutnosti crkvenih pastira koji su slijedili nadahnuća i osjetili znak vremena i potrebu za gradnju ove kapele; prisutnosti vas klanjatelja i klanjateljica, ali i svih onih tijekom 80 godina u ovoj kapeli, svih prisutnosti koje sažima Euharistija. Nju smo došli proslaviti kao dionici Kristova otajstvenog Tijela koje živi od hrane besmrtnosti, osobito onda kada smo suočeni s kušnjama. Ovdje smo, braćo i sestre, sjedinjeni u Božjemu Srcu koje je probodeno za spas svijeta, u Srcu koje obnavlja nas i Crkvu, zahvalni za osam desetljeća molitvenoga žara, za primljene milosti i poticaje Duha, puni pouzdanja molimo za Crkvu, molimo za Zagreb i za našu domovinu. Vjerni početnoj nakanu koju je tada, na kraju svoje prigodne okružnice iznio blaženi Alojzije Stepinac.“
Tumačeći u homiliji evanđeosku poruku o dvojici sinova koji daju različit odgovor na Očevu volju, biskup je rekao kako se mi, koji se zovemo kršćanima, često možemo prepoznati u sinu koji je ocu spremno odgovorio s 'da', ali nije izvršio Očevu volju. Tako i naš 'da' zbog olakosti i prebrzih obećanja na kraju ostaje bez dobrih plodova. „Bog nikada ne zatvara u njegove doživotne osude iz prošlosti; nada se i daje svakomu povjerenje bez obzira na naše pogreške i na naša kašnjenja. Bog ima povjerenja u naše srce, u konačnici, on nas je stvorio. Sveti Bernard piše: Svoje ću usne približiti izvorištu srca objedinjenoga, iscijeljenoga, da bi iz njega provreo Život. Bog nije dužnost, nego je divljenje i sloboda, prisutnost za novi svijet. Cijeli je naš život pitanje prisutnosti ili odsutnosti, one stvarne prisutnosti kakvoj nas uči i kakvu nam je darovao Gospodin. Ta je prisutnost odgovor na Božje prisutnosti i ova Kapela odgovor je jedne odgovornosti, odgovornosti Crkve, njezinih pastira i vjernika koji su izvana gledali strahote, a iznutra nosili pouzdanje u Gospodina. Tako je bilo na početku kada je sagrađena, i tako ostaje do danas. U ovoj kapeli dopuštamo da nas Bog oblikuje euharistijski. Ovamo ne dolazimo niti se klanjamo ovdje zbog toga jer bismo mislili da smo bolji, pobožniji od drugih; nego jer nas nosi ljubav koju želimo izreći glasom, ili šutnjom. Pred Boga dolazimo kada nas preplavljuje obilje radosti i zahvale, kada nas boli neki nedostatak, kada smo umorni i ogorčeni, zdvojni i bespomoćni, kada tražimo putove i savjet, kada preporučujemo Božjoj snazi svoje bližnje. Ipak u svemu ostaje onaj najdublji istinski razlog a to je ljubav.“
Biskup Šaško dodao je: „Da bismo bili euharistijski ljudi nije dovoljno doći ovamo i kleknuti pred Presveto. Nije dovoljno vjerovati u njegovu stvarnu Prisutnost. I nije dovoljno pričestiti se. Euharistijski ljudi su prisutnost Kristove riječi, njegovih susreta, njegova milosrđa i njegovih razlučivanja, njegovih opomena, njegovih dijela onkraj ovih zidova. Koliko su nam zapravo velike Crkve? Koliko je velika ova Kapela? Onoliko koliko mi postajemo Kristova prisutnost svakoga dana.“
Na kraju homilije biskup je pozvao: „Zahvalimo Gospodinu što toliko puta naš 'ne' preobražava i mijenja u 'da' i molimo da uvijek vidimo svaki trag Duha koji nas vodi da ovdje pronađemo snagu za naše susrete i da imamo pouzdanja u njega, ne u svoje planove, nego u njega. I ova prisutnost Blaženikova relikvijara koja je prije 25 godina bila u slavlju beatifikacije na Mariji Bistrici, koja je jučer tako snažno progovorila u zajedništvu Crkve drag je predmet koja nas povezuje dublje kao što nas povezuju i neke zemaljske privrženosti i ljubavi. Potreban nam je taj dodir; zato je Bog postao čovjekom, da bi po našem tijelu očitovao svoju vječnu ljubav.“
preč. Vlado Razum