Svetkovina sv. Terezije Avilske proslavljena u Stepinčevom Karmelu u Brezovici
.jpg)
Uz o. Živkovića suslavio je vlč. mr. Mijo Matošević, supsidijar u Župi Stupnik – Lučko.
U uvodnim mislima predvoditelj je zahvalio Bogu na daru velike svetice Terezije Avilske i rekao da nas je „ona poučila gdje se nalazi Bog. Bog nije daleko, On se nalazi u našem srcu, samo trebamo njegovati taj nutarnji odnos s Bogom i svjedočiti njegovu ljubav ovome svijetu.“
U propovijedi se osvrnuo na zlatno doba Španjolske, vrijeme u kojemu je Terezija živjela, kao i na sve nedaće toga vremena, osobito one u Crkvi. U želji da pomogne Crkvi i svijetu Terezija je odlučila njegovati dublji odnos s Bogom. „Što je mene dotaklo kod Terezije? Dama koja osvaja Isusa je poniznost. Biti ponizan je priznanje da smo ovisni o Bogu; da bez njega ne možemo ništa, da smo sve darove i talente koje imamo primili od Boga. Ponizan čovjek zna živjeti u Istini, u Kristu; spreman je svjedočiti za Krista“, naglasio je.
.jpg)
Zatim je rekao da ponizan čovjek ne mrmlja, ne osuđuje druge, već ih blagoslivlja i moli za njih. Nasuprot te poniznosti stoji oholost i slava svijeta koja je puna užitaka. Zbog takvog svjetovnog duha gubimo snagu za prijateljstvo s Bogom, odnosno gubimo snagu za ‘unutarnju molitvu koja je prijateljski susret s Onim za koga znamo da nas voli’, kako uči sv. Terezija Avilska. Jednako tako poručio je „da nas Bog želi za svoje prijatelje i ako se dajemo čitavi Njemu, On se čitav daje nama. Iz tog prijateljstva s Gospodinom mi postajemo drugačiji. Gospodin nas mijenja i mi mu postajemo slični.“
U nastavku propovijedi o. Živković rekao je da sv. Terezija govoreći o kontemplaciji kaže da to znači sve činiti i razmišljati s Isusom, sve svoje želje s Njim provjeravati i filtrirati. Isto tako potaknuo je okupljene da budu poput Isusa Krista da bi i po njima potekle žive vode na svijet kako bi njihova patnja i bol imale posve drugu duhovnu dimenziju… To je put svjedočenja Boga i njegove prisutnosti po nama ovome svijetu, poručio je.
.jpg)
Misno slavlje animirale su pjevanjem karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a završilo je svečanim blagoslovom i pjesmom Kraljice svete Krunice.
Večernju misu predslavio je vlč. dr. Andrija Miličević uz koncelebraciju vlč. Vjekoslava Pavlovića, župnika u Blaškovcu. U uvodnim mislima predslavitelj je pozvao sve okupljene da dopuste Gospodinu da ih iznenadi i da dopuste sebi da susretnu Isusa.
Misao vodilja meditativne propovijedi bila je rečenica iz Evanđelja svetkovine, koje je pročitao vlč. Pavlović, a koja glasi: „Gospodine, daj mi te vode“ (Iv 4,15a). Naime, sv. Terezija od Isusa nadahnjivala se cijeli život na tim riječima koje su joj bile kao nepresušni zdenac, donoseći joj uvijek nešto novo; da gleda prema Gospodinu, prema životu vječnomu. Simbol vode bio je jako važan za njezin duhovni rast, za duhovni put koji je ostavila svojim susestrama. Isus je došao u samarijanski grad Sihar. Kaže se da je Isus morao doći u taj grad da bi susreo Samarijanku i dao joj život. Želio ju je susresti. Sihar je simbol Božjeg spasenja, mjesto koje je sveto od početka. Međutim, u jednom trenutku, to mjesto postaje mjestom zaobilaženja. I to je čovjekov put. Na početku smo svi kršteni, a onda se malo po malo udaljujemo od Gospodina, te ga susrećemo na zanimljivim mjestima; tamo gdje nikad ne bismo rekli da ćemo ga susresti, misli su propovjednikove.
„Ova žena susrela ga je u mjestu gdje ga nije očekivala i u vremenu u kojemu ga nije očekivala jer u podne na zdenac ide samo onaj tko želi biti skriven, tko ne želi da se priča o njemu. Ova žena ide na taj zdenac jer je žedna. Na tom zdencu susreće Isusa koji nije trebao biti tamo i kaže joj: ‘Daj mi piti!’ Tri su stvari tu bitne: žena, podne i žeđ za vodom. Isus samo na par mjesta u Evanđelju nekoga oslovljava s riječju ‘žena’. Svoju majku na svadbi u Kani i pod križem, te Mariju Magdalenu na grobu. Susreću se oko šeste ure kada je Isus umro na križu. Isto joj govori kao na križu: ‘Žedan sam!’ Isus susreće ovu ženu kako bi odgovorio na njezinu potrebu. Govoreći o toj njezinoj čežnji, spušta se još dublje“, rekao je vlč. Miličević.
Nadalje je spomenuo kako Isus uvijek upućuje svoj pogled prema svakom čovjeku. Njegov pogled je pun ljubavi. To je ponizan pogled. O tome piše i sv. Terezija u svojim djelima kada kaže: „Gledaj, On te gleda… Kada ne znate kako moliti, dođite pred Isusa i samo ga gledajte.“ Potrebno je samo doći, pojaviti se u nezgodno vrijeme, možda onda kad nam se ne da. Njegov pogled će nam dati puno više negoli smo sposobni moliti. Ne smijemo se bojati stati na Terezijin put i hodati njezinim koracima i stalno žeđati: „Gospodine, daj mi te vode!“, poručio je.
Na kraju mise čestitao je karmelićankama svetkovinu te im zaželio da budu hrabre poput sv. Terezije od Isusa, da se dnevno napajaju na tom živom vrelu Božje ljubavi i da tu ljubav daruju drugima.
U uvodnim mislima predvoditelj je zahvalio Bogu na daru velike svetice Terezije Avilske i rekao da nas je „ona poučila gdje se nalazi Bog. Bog nije daleko, On se nalazi u našem srcu, samo trebamo njegovati taj nutarnji odnos s Bogom i svjedočiti njegovu ljubav ovome svijetu.“
U propovijedi se osvrnuo na zlatno doba Španjolske, vrijeme u kojemu je Terezija živjela, kao i na sve nedaće toga vremena, osobito one u Crkvi. U želji da pomogne Crkvi i svijetu Terezija je odlučila njegovati dublji odnos s Bogom. „Što je mene dotaklo kod Terezije? Dama koja osvaja Isusa je poniznost. Biti ponizan je priznanje da smo ovisni o Bogu; da bez njega ne možemo ništa, da smo sve darove i talente koje imamo primili od Boga. Ponizan čovjek zna živjeti u Istini, u Kristu; spreman je svjedočiti za Krista“, naglasio je.
Zatim je rekao da ponizan čovjek ne mrmlja, ne osuđuje druge, već ih blagoslivlja i moli za njih. Nasuprot te poniznosti stoji oholost i slava svijeta koja je puna užitaka. Zbog takvog svjetovnog duha gubimo snagu za prijateljstvo s Bogom, odnosno gubimo snagu za ‘unutarnju molitvu koja je prijateljski susret s Onim za koga znamo da nas voli’, kako uči sv. Terezija Avilska. Jednako tako poručio je „da nas Bog želi za svoje prijatelje i ako se dajemo čitavi Njemu, On se čitav daje nama. Iz tog prijateljstva s Gospodinom mi postajemo drugačiji. Gospodin nas mijenja i mi mu postajemo slični.“
U nastavku propovijedi o. Živković rekao je da sv. Terezija govoreći o kontemplaciji kaže da to znači sve činiti i razmišljati s Isusom, sve svoje želje s Njim provjeravati i filtrirati. Isto tako potaknuo je okupljene da budu poput Isusa Krista da bi i po njima potekle žive vode na svijet kako bi njihova patnja i bol imale posve drugu duhovnu dimenziju… To je put svjedočenja Boga i njegove prisutnosti po nama ovome svijetu, poručio je.
Misno slavlje animirale su pjevanjem karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a završilo je svečanim blagoslovom i pjesmom Kraljice svete Krunice.
Večernju misu predslavio je vlč. dr. Andrija Miličević uz koncelebraciju vlč. Vjekoslava Pavlovića, župnika u Blaškovcu. U uvodnim mislima predslavitelj je pozvao sve okupljene da dopuste Gospodinu da ih iznenadi i da dopuste sebi da susretnu Isusa.
Misao vodilja meditativne propovijedi bila je rečenica iz Evanđelja svetkovine, koje je pročitao vlč. Pavlović, a koja glasi: „Gospodine, daj mi te vode“ (Iv 4,15a). Naime, sv. Terezija od Isusa nadahnjivala se cijeli život na tim riječima koje su joj bile kao nepresušni zdenac, donoseći joj uvijek nešto novo; da gleda prema Gospodinu, prema životu vječnomu. Simbol vode bio je jako važan za njezin duhovni rast, za duhovni put koji je ostavila svojim susestrama. Isus je došao u samarijanski grad Sihar. Kaže se da je Isus morao doći u taj grad da bi susreo Samarijanku i dao joj život. Želio ju je susresti. Sihar je simbol Božjeg spasenja, mjesto koje je sveto od početka. Međutim, u jednom trenutku, to mjesto postaje mjestom zaobilaženja. I to je čovjekov put. Na početku smo svi kršteni, a onda se malo po malo udaljujemo od Gospodina, te ga susrećemo na zanimljivim mjestima; tamo gdje nikad ne bismo rekli da ćemo ga susresti, misli su propovjednikove.
„Ova žena susrela ga je u mjestu gdje ga nije očekivala i u vremenu u kojemu ga nije očekivala jer u podne na zdenac ide samo onaj tko želi biti skriven, tko ne želi da se priča o njemu. Ova žena ide na taj zdenac jer je žedna. Na tom zdencu susreće Isusa koji nije trebao biti tamo i kaže joj: ‘Daj mi piti!’ Tri su stvari tu bitne: žena, podne i žeđ za vodom. Isus samo na par mjesta u Evanđelju nekoga oslovljava s riječju ‘žena’. Svoju majku na svadbi u Kani i pod križem, te Mariju Magdalenu na grobu. Susreću se oko šeste ure kada je Isus umro na križu. Isto joj govori kao na križu: ‘Žedan sam!’ Isus susreće ovu ženu kako bi odgovorio na njezinu potrebu. Govoreći o toj njezinoj čežnji, spušta se još dublje“, rekao je vlč. Miličević.
Nadalje je spomenuo kako Isus uvijek upućuje svoj pogled prema svakom čovjeku. Njegov pogled je pun ljubavi. To je ponizan pogled. O tome piše i sv. Terezija u svojim djelima kada kaže: „Gledaj, On te gleda… Kada ne znate kako moliti, dođite pred Isusa i samo ga gledajte.“ Potrebno je samo doći, pojaviti se u nezgodno vrijeme, možda onda kad nam se ne da. Njegov pogled će nam dati puno više negoli smo sposobni moliti. Ne smijemo se bojati stati na Terezijin put i hodati njezinim koracima i stalno žeđati: „Gospodine, daj mi te vode!“, poručio je.
Na kraju mise čestitao je karmelićankama svetkovinu te im zaželio da budu hrabre poput sv. Terezije od Isusa, da se dnevno napajaju na tom živom vrelu Božje ljubavi i da tu ljubav daruju drugima.
Misu su pjevanjem pratile čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Kristine Jadanić, OCD. Misnim slavljima prethodila je molitva krunice i svečana Večernja svetkovine.
IKA/Karmel Brezovica