Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U evanđelju današnje liturgije slušamo neke Isusove riječi o pismoznancima i farizejima, odnosno vjerskim vođama naroda. U pogledu tih autoriteta Isus koristi vrlo teške riječi, „jer govore, a ne čine“ (Mt 23,3) i „sva svoja djela čine da im se ljudi dive“ (r. 5).

Zadržimo se na ta dva vida: razlika između govorenja i činjenja i prvenstvo vanjštine nad nutrinom.

Razlika između govorenja i činjenja. Tim učiteljima u Izraelu, koji hoće poučavati druge Božjoj riječi i traže da ih se poštuje kao hramske autoritete, Isus predbacuje dvoličnost njihova života: propovijedaju jedno, a onda žive drugo. Te Isusove riječi podsjećaju na riječi prorokâ, posebno Izaije: „Ovaj mi narod samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene“ (Iz 29, 13). To je opasnost na koju treba budno paziti: dvoličnost srca. I nama prijeti ta opasnost: ta dvoličnost srca koja dovodi u opasnost autentičnost našeg svjedočanstva i našu vjerodostojnost kao ljudi i kao kršćana.

Zbog naše krhkosti, svi mi doživljavamo stanovitu nepodudarnost između onoga što govorimo i onoga što činimo; ali nešto je sasvim drugo imati dvostruko srce, živjeti s „jednom nogom u dvije cipele“, i u tome ne vidjeti ništa sporno. Osobito kad smo pozvani – u životu, društvu ili Crkvi – imati odgovornu ulogu, zapamtimo ovo: „ne“ dvoličnosti! Za svećenika, pastoralnog djelatnika, političara, učitelja ili roditelja uvijek vrijedi ovo pravilo: ono što govoriš, ono što drugima propovijedaš, moraš prvo ti sam predano živjeti. Da bismo bili autoritativni učitelji, najprije moramo biti vjerodostojni svjedoci.

Drugi vid dolazi kao posljedica: prvenstvo vanjštine nad nutrinom. Živeći u dvoličnosti, pismoznanci i farizeji se brinu oko tako kako sakriti svoju nedosljednost ne bi li spasili svoj izvanjski ugled. Naime, kad bi ljudi znali što im je doista u srcu, ovi bi ostali posramljeni, izgubili bi svu svoju vjerodostojnost. I tako rade stvari kako bi ispali pravedni, kako bi, štono se kaže, „sačuvali obraz“. Uljepšavanje vanjštine je vrlo česta pojava: uljepšava se lice, uljepšava život, uljepšava srce. Ti „šminkeri“ ne znaju živjeti istinu. I mnogo puta i mi imamo tu napast dvoličnosti.

Braćo i sestre, prihvaćajući tu Isusovu opomenu, zapitajmo se i mi: nastojimo li provoditi u djelo ono što propovijedamo ili živimo u dvoličnosti: jedno govorimo a drugo činimo? Brinemo li se samo o tome da izvana izgledamo besprijekorno ili se brinemo o svom unutarnjem životu u iskrenosti srca?

Obratimo se Svetoj Djevici: neka nam Ona, koja je živjela čestito i ponizno u srcu po volji Božjoj, pomogne da postanemo vjerodostojni svjedoci Evanđelja.
Stalno razmišljam o ozbiljnoj situaciji u Palestini i Izraelu, gdje je toliko ljudi izgubilo živote. Molim vas, u Božje ime, zaustavite se: prekinite paljbu! Nadam se da će se pokušati na sve načine izbjeći širenje sukoba i da će se učiniti sve da se pruži pomoć ranjenima i da pomoć stigne do stanovništva Gaze, gdje je humanitarna situacija vrlo ozbiljna. Neka se taoce odmah pusti na slobodu! Među njima je mnogo djece, neka ih se vrati njihovim obiteljima! Dà, mislimo na djecu, na svu djecu koja su uključena u ovaj rat, kao i u Ukrajini i u drugim sukobima: tako im se ubija budućnost. Molimo se da se smogne snagu da se kaže „dosta“!

Izražavam svoju blizinu stanovništvu Nepala koje trpi zbog potresa; kao i izbjeglicama iz Afganistana koje su utočište pronašle u Pakistanu, ali sada više ne znaju kamo otići. Molim također za žrtve oluja i poplava, u Italiji i u drugim zemljama.

Srdačno pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike iz raznih zemalja. Posebno pozdravljam vjernike iz Beča i Valencije, župnu skupinu iz Cagliarija, glazbeni sastav i zbor iz Longomosa, u Alto Adigeu. Pozdravljam mlade iz Rodengo Saiana, Omea i Padergnonea; vjeroučitelje iz Cassina de’ Pecchija i vjernike iz Župe svetog Ivana don Bosca u Trstu; i pozdravljam Odbor „Fermare la guerra“.

Svima želim ugodnu nedjelju. Ne zaboravite, molim vas, moliti za mene. Dobar tek i vidimo se.