Zagrebačka nadbiskupija

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra
Srijeda, 8. studenoga 2023.

Strast za evangelizacijom: vjernikov apostolski žar.

25. Madeleine Delbrêl. Radost vjere među nevjernicima

 
Biblijsko čitanje: Mt 5, 13-16

[Isus reče svojim učenicima:] Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Među mnogim svjedocima strasti prema naviještanju evanđelja, tim oduševljenim vjerovjesnicima, danas predstavljam lik Francuskinje iz dvadesetog stoljeća, časne službenice Božje Madeleine Delbrêl. Rođena 1904. i umrla 1964., bila je socijalna radnica, spisateljica i mističarka te je više od trideset godina živjela u siromašnoj i radničkoj periferiji Pariza. Očarana susretom s Gospodinom, napisala je: „Jednom kad smo upoznali Božju riječ, nemamo je pravo ne primiti; jednom primljenu, nemamo pravo ne dopustiti da se uosobi u nama; jednom uosobljenu u nama nemamo je pravo zadržati za sebe: od tog trenutka pripadamo onima koji je čekaju“ (La santità della gente comune [Svetost običnih ljudi], Milano, 2020., 71). Baš je lijepo to što je napisala…

Nakon mladosti proživljene u agnosticizmu – nije vjerovala ni u što – Madeleine je negdje u dvadesetoj godini života susrela Gospodina, zadivljena svjedočanstvom nekih prijatelja vjernika. Zatim kreće tražiti Boga, dajući glas dubokoj žeđi koju je osjećala u sebi, i dolazi do spoznaje da je ta „praznina koja je izvikivala njezinu tjeskobu u njoj“ bio Bog koji ju je tražio (Abbagliata da Dio. Corrispondenza 1910-1941 [Zaslijepljena Bogom. Korespondencija 1910.-1941.], Milano, 2007., 96). Radost vjere vodi je do toga da je u njoj sazrio izbor života potpuno darovana Bogu, u srcu Crkve i u srcu svijeta, jednostavno dijeleći u bratstvu život „ljudi s ulice“. Ovako se pjesnički obraćala Isusu: „Da bismo bili s tobom na tvome putu, trebamo ići, čak i kad nas lijenost moli da ostanemo. Ti si nas izabrao da budemo u čudnoj ravnoteži, ravnoteži koja se može uspostaviti i održati samo u pokretu, samo u poletu. To je pomalo poput bicikla, koji ne može stajati uspravno ako se ne pedali […] Možemo ostati uspravni samo napredujući, krećući se, u ljubavi“. To je ono što ona naziva „duhovnošću bicikla“ (Umorismo nell’Amore. Meditazioni e poesie [Humor u ljubavi. Meditacije i pjesme], Milano, 2011., 56). Samo u kretanju, u hodu, možemo živjeti u ravnoteži vjere, što je zapravo neka neravnoteža, ali to je kao kod bicikla. Ako staneš, padaš.

Madeleine je imala srce koje je neprestano bilo u izlasku, vapaj siromaha je doživljavala kao izazov na koji mora odgovoriti. Osjećala je da živi Bog iz Evanđelja treba gorjeti u nama sve dok njegovo ime ne pronesemo onima koji ga još nisu pronašli. U tom duhu, okrenuta prema nemirima svijeta i vapaju siromaha, Madeleine se osjeća pozvanom „živjeti Isusovu ljubav u punini i doslovce, od ulja milosrdnog Samarijanca do octa Kalvarije, dajući mu tako ljubav za ljubav […] da se, ljubeći ga bespridržajno i dopuštajući da budemo ljubljeni do kraja, dvije velike zapovijedi ljubavi uosobe u nama i ne čine ništa drugo doli jednu jedinu“ (La vocation de la charité, 1, Œuvres complètes XIII, Bruyères-le-Châtel, 138-139).

Konačno, Madeleine nas uči još nešto: da evangelizirajući, mi bivamo evangelizirani. Stoga je rekla, i u tim se njezinim riječima čuje odjek riječi svetog Pavla: „Jao meni ako evangeliziranje ne evangelizira mene!“. Evangeliziranjem evangeliziraš samog sebe, i to je lijepo učenje.

Promatrajući tu svjedokinju evanđelja, i mi učimo da je u svakoj osobnoj ili društvenoj situaciji i okolnostima našeg života prisutan Gospodin i poziva nas da živimo u svom vremenu, da dijelimo živote drugih, združujući se s radostima i tugama svijeta. Uči nas, napose, da nam čak i sekularizirana sredina pomaže u obraćenju, jer kontakti s nevjernicima potiču vjernika da neprestano preispituje svoj način vjerovanja i ponovno otkriva vjeru u njezinoj suštini (usp. Noi delle strade [Mi s ulice], Milano 1988, 268 sl.).

Neka nas Madeleine Delbrêl nauči živjeti tu vjeru – nazovimo je tako – „u pokretu“, tu vjeru koja svaki čin vjere pretvara u čin ljubavi i navještaj evanđelja. Hvala!

U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima

Mislimo i molimo za narode koji trpe rat. Ne zaboravimo mučeničku Ukrajinu i mislimo na palestinski i izraelski narod: neka nam Gospodin donese pravedan mir. Mnogo se trpi: trpe djeca, trpe bolesni, starije osobe i mnogi umiru. Rat je uvijek poraz: ne zaboravimo. Uvijek je poraz.