Zagrebačka nadbiskupija

ANGELUS

Trg svetog Petra
Blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca 2023.

 
Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas, odmah nakon Božića, slavimo svetoga Stjepana prvomučenika. Pripovijest o njegovom mučeništvu nalazimo u Djelima apostolskim (usp. poglavlja 6-7), koja ga opisuju kao čovjeka na dobru glasu, koji je služio za stolovima i upravljao caritasom (usp. 6,3). Upravo zbog tog velikodušnog integriteta on ne može a da ne svjedoči ono što mu je najdragocjenije: svjedoči svoju vjeru u Isusa, a to oslobađa gnjev njegovih protivnika, koji ga ubijaju kamenovanjem bez milosti. Sve se događa pred očima mladića Savla, gorljivog progonitelja kršćana, koji djeluje kao „garant“ pogubljenja (usp. 7,58).

Razmislimo na trenutak o ovom prizoru: Savao i Stjepan, progonitelj i progonjeni. Čini se da između njih postoji neprobojan zid, tvrd poput fundamentalizma mladog farizeja i poput kamenja bačenog na čovjeka osuđenog na smrt. Ipak, izvan privida, postoji nešto jače što ih spaja: kroz Stjepanovo svjedočanstvo, zapravo, Gospodin već u Savlovu srcu, bez njegova znanja, priprema obraćenje koje će ga dovesti da postane veliki Apostol. Stjepan, njegova služba, njegova molitva i vjera koju naviješta, njegova hrabrost, a osobito njegovo oproštenje na samrti, nisu uzaludni. Rečeno je u vrijeme progona, a i danas je ispravno reći: „Krv mučenika sjeme je kršćana“. Čini se da ne završavaju ničim, ali u stvarnosti njegova žrtva pokreće sjeme koje, jureći u suprotnom smjeru od kamenja, na skriven način biva posađeno u njedrima njegovog najgoreg suparnika.

Danas, dvije tisuće godina kasnije, nažalost vidimo da se progon nastavlja: postoji progon kršćana… Još uvijek ima – a ima ih mnogo – onih koji pate i umiru kako bi svjedočili za Isusa, kao što postoje i oni koji su kažnjeni na raznim razinama zbog ponašanja u skladu s evanđeljem, i oni koji se svaki dan trude, bez pompe, ostati vjerni svojim dobrim dužnostima, dok se svijet tome smije i propovijeda nešto drugo. I ova braća i sestre mogu se učiniti neuspješnima, ali danas vidimo da to nije tako. Sada kao i onda, zapravo, sjeme njihovih žrtava, koje izgleda kao da umire, klije da bi donijelo plod, jer Bog kroz njih nastavlja činiti čuda (usp. Djela 18,9-10), mijenjati srca i spašavati ljude.

Zapitajmo se dakle: zanimam li se i molim li za one koji i danas u raznim dijelovima svijeta trpe i umiru za svoju vjeru? Mnogi su koji su ubijeni zbog svoje vjere. A sa svoje strane, nastojim li svjedočiti evanđelje s dosljednošću, blagošću i povjerenjem? Vjerujem li da će sjeme dobra uroditi plodom čak i ako ne vidim trenutne rezultate?

Neka nam Marija, Kraljica mučenika, pomogne svjedočiti Isusa.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,
obnavljam svima vama želju mira i dobra koja izvire iz Rođenja Gospodinovog. I koristim ovu priliku da zahvalim onima koji su mi poslali poruke čestitki iz Rima i iz mnogih dijelova svijeta. Hvala vam, posebno za vaše molitve! I nastavite moliti za Papu! Potrebno je.

U znaku svjedočanstva svetoga Stjepana blizak sam kršćanskim zajednicama koje trpe diskriminaciju i potičem ih da ustraju u ljubavi prema svima, boreći se na miran način za pravdu i vjersku slobodu.

Zagovoru Prvomučenika povjeravam također zaziv za mir za ratom razdvojene narode. Mediji nam pokazuju što proizvodi rat: vidjeli smo Siriju, vidimo Gazu. Mislimo na napaćenu Ukrajinu. Pustinja smrti. Je li to ono što se želi? Narod želi mir. Molimo za mir. Borimo se za mir.

Upućujem svoje pozdrave vama, Rimljani i hodočasnici, obitelji, župne skupine, redovničke zajednice, udruge. Pozivam vas da se zaustavite ispred velikih jaslica na Trgu svetog Petra, nadahnutih onima što ih je sveti Franjo načinio u Grecciu prije osamsto godina. Promatrajući kipove, vidjet ćete zajedničku crtu na njihovim licima i stavovima: divljenje. Vidjet ćete divljenje koje postaje adoracija. Zadivimo se pred rođenjem Gospodinovim. Želim da ovo sačuvate u sebi: divljenje koje postaje klanjanje.

I hvala svima vama, mladima Bezgrješne, i mnogima koji su ovdje ispred!