Zagrebačka nadbiskupija

U prigodnoj homiliji dr. Kopjar postavio je pitanje: "što je to u čovjeku da ne razmišlja o svom srcu, nego razmišlja o pojedinim problemima o zlu koje se događa o opravdanju svojih krivih koraka? Čovjek se često nađe u situaciji u kojoj pomisli da se ne može boriti protiv zla, odnosno protiv sotone, kao da je netko zatrovao i ograničio srce, odnosno ono plemenito i dobro u čovjeku. Sve nas to zbunjuje i odvaja od Božjeg puta, kao i od dobrog odnosa s čovjekom.

Zašto zatvaramo srce pred tolikim ljudima koji su nam potrebni, te se uvijek opravdavamo? Pozvani smo molitvom prositi Boga da nam udijeli potrebnu milost biti s čovjekom, pomagati čovjeku te biti nada čovjeku. Očistimo se, draga braćo i sestre, od svih nečistoća. Očistimo naša srca od nečistoća, osnažimo ih za ljubav, odstranimo grijeh koji tako zorno otkriva Isus u odlomku evanđelja koje smo upravo čuli. Stoga neka nam ne završi današnji dan bez nade, bez truda i bez ljubavi, jer Bog je dao čitavog sebe za nas, da nas u toj ljubavi hrani, da naša srca svojim srce ispunja svakog dana. Potrebno je čistiti srce da bi čovjek djelovao u skladu s Božjom voljom. Bog nas poziva na obraćenje po kojem postajemo novi ljudi čisti u svojim djelima, mislima, u svome vremenu i prostoru kojemu smo poslani", kazao je u svojoj homiliji dr. Kopjar. 


 

Pri kraju misnog slavlje svoju su vjeru posvjedočili bračni par Dragutin i Dragica Pavlek iz župe svete Barbare iz Vrapča, koji ove godine navršavaju 60 godina bračnog zajedništva. Obnovu bračnih zavjeta ostvarili su pred nekoliko dana u svoj župi svete Barbare, a ovom prilikom su kratko prezentirali svojih 60 godina zajedništva. 
 

"Svetu katoličku vjeru naslijedili smo ja i moja žena od svojih predaka, od svojih roditelja, a ja osobito od svog djeda koji je uvijek molio pozdravljenje ujutro u podne i navečer i pjevao rodoljubne pjesme.", rekao je Dragutin Pavlek. Obitelj Dragutina i Dragice bila je usko vezana uz svoju župu i njene svećenike kojima su uvijek pomagali. Dragutin je u više navrata bio član pastoralnog i ekonomskog vijeća župe Svete Barbare.

S obzirom na to da im je stric, odnosno Dragutinov brat vlč. Milan Pavlek bio svećenik, svećenici su bili česti gosti u kući obitelji Pavlek, a Pavleki su na više načina pomagali svoju župnu zajednicu, što su prenijeli na svoju djecu i unuke. Dragutin je kao soboslikar često uređivao župne prostorije, Dragica je uređivala crkveno ruho, sin Radovan kao restaurator obnavljao stare crkvene umjetnine, kćerka Ljiljana ispisivala crkvene matice i parice, a unuka Veronika bila glavna animatorica mladih. 


 

Dragutin Pavlek tom je prigodom još posvjedočio kako je njegov život započeo dosta teško jer je u prvim godinama života obolio od teške bolesti i obitelj je već mislila da će uskoro umrijeti, tim više što je Dragutinov stariji brat preminuo kao malo dijete. Dragutinova majka tada je svoje drugo dijete Dragutina zagovorila kod Majke Božje Bistričke da ga održi i sačuva na životu. Ubrzo nakon toga obitelj je posjetio čovjek iz susjednog sela koji im je dao dobre savjete pomoću kojih su skinuli temperaturu i Dragutin je ostao na životu. Mnogi su tada kazali da je sam Bog poslao spomenutog čovjeka. "Nakon toga nadošle su nove bolesti i opet je smrt prijetila, ali me je i moja majka uvije nanovo zagovarala kod Majke Božje na Trškom Vrhu i na Majke Božje Gorske u Loboru.

Kao što vidite, živ sam, a živo se sjećam, još od rane mladosti kako me majka vodila u spomenuta svetišta ponavljajući mi: idemo Dragec na hodočašće, ti imaš zagovore, ti si bio jako bolestan, Majka te Božja održala i sačuvala na životu", posvjedočio je Dragutin Pavlek, te nastavio: "Ovih 60 godina zajedništva ustrajali smo zajedno jer nas je držala naša sveta katolička vjera. Kao i naši roditelji, tako smo i mi išli u crkvu, i mi smo nastavili svake nedjelje sudjelovati na misnom slavlju. Tako smo odgojili i našu djecu. Različite životne izazove izdržali smo jer nas je hrabrila vjera u Boga i zagovor Majke Božje u kojoj smo osjećali veliku pomoćnicu. A tu je i sveti Josip. Zanimljivo je da su moji djedovi i po maminoj i po tatinoj liniji nosili ime Josip, moj brat je Josip i moj unuk je Josip. U užoj obitelji osmorica ih nosi ime Josip. Josipovo se uvijek slavilo i održavalo, a još više svetom se Josipu molilo da nas zagovora i preporučuje dobrom Bogu, što smo i često osjetili", zaključio je Dragutin Pavlek.