„Rosa aurea - Zlatna ruža“ i rimski prvosvećenici
Tijekom proteklih dana čitali smo kako će činu čašćenja kipa Bezgrješne na Španjolskom trgu u Rimu, koji će papa Franjo predvoditi 8. prosinca u 16 sati, prethoditi jedna manja svečanost u Bazilici Svete Marije Velike, u koju će Papa doći položiti zlatnu ružu ikoni Majke Božje Salus Populi Romani (Spas rimskoga puka). Što bi to bila „zlatna ruža“ i gdje se nalaze korijeni ovoga običaja objašnjava Mario Righetti u svom djelu „Storia liturgica“.
Sredoposni tjedan
Nakon Velikoga tjedna, ovaj tzv. sredoposni tjedan (u sredini korizmenog posta) ubraja se među najvažnije korizmene dane. U kasnijim razdobljima ovaj naziv proširen je i na sljedeći, četvrti, korizmeni tjedan koji je bio predviđen za ređenja. Osim ove specifičnosti, uz ovaj sredoposni tjedan vežemo i jednu posebnost, a to je zlatna ruža.
Nedjelja Laetare i zlatna ruža
Nakon toliko pokorničkih dana, četvrta korizmena nedjelja, koja je označavala i još uvijek označava sredinu korizmene pokore, po prvim riječima ulazne pjesme naziva se Nedjeljom Laetare ili Domenica in medio XL – Nedjelja u sredini četrdesetnice. Tako ova nedjelja sa sobom nosi obilježja svete radosti, ali i mira. Oltar bi se prekrivao ružičastim ruhom (roza boja simbol je radosti), a đakoni bi bili obučeni u dalmatike jucunditatis. Na ovu nedjelju postaja bi bila u bazilici Svetoga Križa, koja je poznata i pod imenom Sancta Jerusalem; otuda i česte aluzije u misnim obrascima na Jeruzalem kao sliku Crkve koja se raduje mnoštvu katekumena koji će uskoro postati djeca Božja.
I dok se ta radost očitovala u misnim čitanjima, ponegdje i van crkve, papinska liturgija nakon 10. stoljeća uspostavlja i jedinstveno liturgijsko slavlje – blagoslov zlatne ruže.
Porijeklo ovoga običaja nije do kraja istraženo. Pretpostavlja se kako se na području Bizantskog carstva, na 3. korizmenu nedjelju, cvijećem odavala počast Drvu Križa. Od Bizanta i Rim preuzima ovaj običaj te je papa na tu nedjelju misu slavio u bazilici Svetoga Križa u kojoj se i čuvala jedna relikvija križa. Papa bi tada počast križu iskazao tako da je u procesiji nosio mirisavu zlatnu ružu „in signum passionis et resurrectionis D. N. J. C – kao znak muke i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista“. Tom ružom papa je htio iskazati relikviji Svetoga Križa istu onu počast koju je Spasitelju iskazala i Marija Magdalena prigodom večere u Betaniji (usp. Iv 11,2).
Papa Leon IX., u prvom poznatom dokumentu koji se odnosi na običaj blagoslova zlatne ruže (1049.), izričito piše da je ona znak poštovanja prema križu: „Quia eo tempore victoria recensetur D. N. J. C. qui in te passus est, o Crux sacratissima, tunc timenda, nunc appetenda et colenda - O presveti Križu, u ono vrijeme pobjede Gospodina našega Isusa Krista, koji je na tebi trpio, smo te se bojali, a sada te želimo i klanjamo ti se“.
U vrijeme pape Leona IX., ova počast koja se iskazivala u obliku ruže, već je bila poznata. Prvotno je ruža imala oblik vaze u obliku kaleža, a zatim se postupno stilizirala i dobila je oblik ružinog cvijeta preko kojega bi se izlijevao balzam.
U počecima zlatna ruža dolazila bi svake godine iz Alsacea (Francuska). No, prethodno spomenuti tekst iz bule pape Leona IX. iz 1049., a koja je bila upućen časnim sestrama Svetog Križa u Bambergu i kojom ih se stavlja pod neposrednu nadležnost Svete Stolice, obvezuje ove redovnice da papi svake godine pošalju jednu ružu od zlata ili kojeg drugog dragocjenog metala, kako bi ju mogao nositi u procesiji prema bazilici Svetoga Križa. Kasnije se uz ovaj običaj slanja zlatne ruže razvio i obred: ruža se blagoslivljala, mazala bi se krizmom i onda bi se darovala nekoj uglednoj osobi (u Rimu ili izvan Rima) ili bi se pak darovala nekom zaslužnom gradu ili crkvi.
Prvi takav primjer datira još od pape Urbana II. koji je 1096. godine poslao zlatnu ružu Fulku od Anjoua, i to za zasluge u prvom križarskom ratu.
U 12. stoljeću, kako nam to i svjedoči Ordines Romani, nakon što bi papa u procesiji sa zlatnom ružom došao do bazilike Svetoga Križa, papa bi ju pokazao narodu i objasnio njezino značenje: cvijet, crvenilo i miris ruže. Papa Inocent III. ovako to sažima u svom govoru tom prigodom: „Današnje slavlje puno je radosti, pun veselja... Također, to se očituje i u vanjštini ove ruže koju vam pokazujemo: ljubav u boji, milina u mirisu, obilje u ukusu. Jer ruža, više od drugog cvijeća, razveseljava bojom, osvježava mirisom, jača okusom“.
Rosa aurea i Rosa mystica (Ruža otajstvena)
Zanimljivo je u ovom kontekstu istaknuti kako se od vremena pontifikata svetoga Pavla VI., pape (od 1964. kada je papa zlatnu ružu darovao bazilici Gospodinova rođenja u Betlehemu), ova zlatna ruža više se ne daruje ni zaslužnim vladarima niti gradovima, već marijanskim svetištima jer u konačnici Presvetu Bogorodicu prepoznajemo i pod naslovom i imenom Ruža Otajstvena. Počevši od toga razdoblja pa do danas ova marijanska svetišta darovana su zlatnim ružama:
- sv. Pavao VI.: Fatima, Guadalupe, Aparecida;
- sv. Ivan Pavao II.: Częstochowa, Knock (Irska), Luján, Velehrad, Kalwaria Zebrzydowska, Lima, Loreto, Lourdes, Montreal (sveti Josip), Braga;
- Benedikt XVI.: Częstochowa, Aparecida, Mariazell, Altötting, Washington, Savona, Genoa, Cagliary, Pompeji, Aquila, Gibraltar, Naša Gospa (Španjolska, Argentina [dva svetišta], Kuba), Malta, Fatima, Valencia, Belgija;
- Franjo: Guadalupe, Pijemont, Częstochowa, Fatima, Aparecida, Naše Gospe (Rumunjska, Slovačka), Rim (Salus Populi Romani).
Sredoposni tjedan
Nakon Velikoga tjedna, ovaj tzv. sredoposni tjedan (u sredini korizmenog posta) ubraja se među najvažnije korizmene dane. U kasnijim razdobljima ovaj naziv proširen je i na sljedeći, četvrti, korizmeni tjedan koji je bio predviđen za ređenja. Osim ove specifičnosti, uz ovaj sredoposni tjedan vežemo i jednu posebnost, a to je zlatna ruža.
Nedjelja Laetare i zlatna ruža
Nakon toliko pokorničkih dana, četvrta korizmena nedjelja, koja je označavala i još uvijek označava sredinu korizmene pokore, po prvim riječima ulazne pjesme naziva se Nedjeljom Laetare ili Domenica in medio XL – Nedjelja u sredini četrdesetnice. Tako ova nedjelja sa sobom nosi obilježja svete radosti, ali i mira. Oltar bi se prekrivao ružičastim ruhom (roza boja simbol je radosti), a đakoni bi bili obučeni u dalmatike jucunditatis. Na ovu nedjelju postaja bi bila u bazilici Svetoga Križa, koja je poznata i pod imenom Sancta Jerusalem; otuda i česte aluzije u misnim obrascima na Jeruzalem kao sliku Crkve koja se raduje mnoštvu katekumena koji će uskoro postati djeca Božja.
I dok se ta radost očitovala u misnim čitanjima, ponegdje i van crkve, papinska liturgija nakon 10. stoljeća uspostavlja i jedinstveno liturgijsko slavlje – blagoslov zlatne ruže.
Porijeklo ovoga običaja nije do kraja istraženo. Pretpostavlja se kako se na području Bizantskog carstva, na 3. korizmenu nedjelju, cvijećem odavala počast Drvu Križa. Od Bizanta i Rim preuzima ovaj običaj te je papa na tu nedjelju misu slavio u bazilici Svetoga Križa u kojoj se i čuvala jedna relikvija križa. Papa bi tada počast križu iskazao tako da je u procesiji nosio mirisavu zlatnu ružu „in signum passionis et resurrectionis D. N. J. C – kao znak muke i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista“. Tom ružom papa je htio iskazati relikviji Svetoga Križa istu onu počast koju je Spasitelju iskazala i Marija Magdalena prigodom večere u Betaniji (usp. Iv 11,2).
Papa Leon IX., u prvom poznatom dokumentu koji se odnosi na običaj blagoslova zlatne ruže (1049.), izričito piše da je ona znak poštovanja prema križu: „Quia eo tempore victoria recensetur D. N. J. C. qui in te passus est, o Crux sacratissima, tunc timenda, nunc appetenda et colenda - O presveti Križu, u ono vrijeme pobjede Gospodina našega Isusa Krista, koji je na tebi trpio, smo te se bojali, a sada te želimo i klanjamo ti se“.
U vrijeme pape Leona IX., ova počast koja se iskazivala u obliku ruže, već je bila poznata. Prvotno je ruža imala oblik vaze u obliku kaleža, a zatim se postupno stilizirala i dobila je oblik ružinog cvijeta preko kojega bi se izlijevao balzam.
U počecima zlatna ruža dolazila bi svake godine iz Alsacea (Francuska). No, prethodno spomenuti tekst iz bule pape Leona IX. iz 1049., a koja je bila upućen časnim sestrama Svetog Križa u Bambergu i kojom ih se stavlja pod neposrednu nadležnost Svete Stolice, obvezuje ove redovnice da papi svake godine pošalju jednu ružu od zlata ili kojeg drugog dragocjenog metala, kako bi ju mogao nositi u procesiji prema bazilici Svetoga Križa. Kasnije se uz ovaj običaj slanja zlatne ruže razvio i obred: ruža se blagoslivljala, mazala bi se krizmom i onda bi se darovala nekoj uglednoj osobi (u Rimu ili izvan Rima) ili bi se pak darovala nekom zaslužnom gradu ili crkvi.
Prvi takav primjer datira još od pape Urbana II. koji je 1096. godine poslao zlatnu ružu Fulku od Anjoua, i to za zasluge u prvom križarskom ratu.
U 12. stoljeću, kako nam to i svjedoči Ordines Romani, nakon što bi papa u procesiji sa zlatnom ružom došao do bazilike Svetoga Križa, papa bi ju pokazao narodu i objasnio njezino značenje: cvijet, crvenilo i miris ruže. Papa Inocent III. ovako to sažima u svom govoru tom prigodom: „Današnje slavlje puno je radosti, pun veselja... Također, to se očituje i u vanjštini ove ruže koju vam pokazujemo: ljubav u boji, milina u mirisu, obilje u ukusu. Jer ruža, više od drugog cvijeća, razveseljava bojom, osvježava mirisom, jača okusom“.
Rosa aurea i Rosa mystica (Ruža otajstvena)
Zanimljivo je u ovom kontekstu istaknuti kako se od vremena pontifikata svetoga Pavla VI., pape (od 1964. kada je papa zlatnu ružu darovao bazilici Gospodinova rođenja u Betlehemu), ova zlatna ruža više se ne daruje ni zaslužnim vladarima niti gradovima, već marijanskim svetištima jer u konačnici Presvetu Bogorodicu prepoznajemo i pod naslovom i imenom Ruža Otajstvena. Počevši od toga razdoblja pa do danas ova marijanska svetišta darovana su zlatnim ružama:
- sv. Pavao VI.: Fatima, Guadalupe, Aparecida;
- sv. Ivan Pavao II.: Częstochowa, Knock (Irska), Luján, Velehrad, Kalwaria Zebrzydowska, Lima, Loreto, Lourdes, Montreal (sveti Josip), Braga;
- Benedikt XVI.: Częstochowa, Aparecida, Mariazell, Altötting, Washington, Savona, Genoa, Cagliary, Pompeji, Aquila, Gibraltar, Naša Gospa (Španjolska, Argentina [dva svetišta], Kuba), Malta, Fatima, Valencia, Belgija;
- Franjo: Guadalupe, Pijemont, Częstochowa, Fatima, Aparecida, Naše Gospe (Rumunjska, Slovačka), Rim (Salus Populi Romani).
vlč. mr. sc. Tomislav Hačko