Zagrebačka nadbiskupija

Foto: Pixabay.com
 

Osim što Konstitucija Drugog vatikanskog sabora o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium donosi neka opća načela za obnovu i njegovanje svete liturgije, zahvaća i u tijek liturgijske godine tijekom koje Crkva „svetim spominjanjem slavi spasonosno djelo svojega božanskog Zaručnika“ (br. 102).

No, Crkva isto tako „u različita doba godine prema predanom običaju poučava i odgaja vjernike po pobožnim vježbama duha i tijela, poukom, molitvom te djelima pokore i milosrđa“. U tom se smjeru na poseban način izdvaja i korizmeno vrijeme o kojem Sabor uči (br. 109-110):

I u liturgiji i u liturgijskoj katehezi treba još jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenoga vremena; vjernike, koji u to vrijeme gorljivije slušaju Božju riječ i posvećuju se molitvi, ono pripravlja na slavlje vazmenoga otajstva, prije svega po spomenu na krst, odnosno pripravom za krštenje te pokorom.

Stoga:
a) Neka obilatije dođu do izražaja krsni elementi svojstveni korizmenoj liturgiji; ako je prikladno, neka se opet uspostave neki iz prijašnje predaje.
b) Isto valja reći i za pokorničke elemente. S obzirom na katehezu, neka se u srca vjernikà, uz društvene posljedice grijeha, ulije snažan osjećaj za narav vlastitu pokori koja čini mrskim grijeh kao uvredu Boga; neka se ne ostavlja po strani udio Crkve u pokorničkom činu i neka se s velikom pomnjom nastoji oko molitve za grješnike.

Pokora korizmenoga vremena neka ne bude samo unutrašnja i pojedinačna nego također vanjska i društvena. Pokorničku praksu valja njegovati prema mogućnostima našega doba i raznih krajeva, kao i prema prilikama vjernikà (…)

Dakle, tijekom korizmenog vremena mogu se izdvojiti tri bitna elementa koji čine njegovu srž: spomen na krštenje, molitva i pokora.
 
Samim time i korizma onda u sebi više neće kao središnji (ili izazovni) element imati odricanje, već dodavanje onoga što nam u svakodnevnom (kršćanskom) životu možda nedostaje: redovitost na misnim slavljima, sakrament ispovijedi, molitva, djela milosrđa, čitanje Svetoga pisma…
 
Stoga nam je i želja u nastavku rada vidjeti što sve Crkva stavlja pred vjernike kako bi ova korizma bila plodonosna i kako bi im se otvorila srca za potrebne.
 

Prije konkretnog govora o korizmenom vremenu, često puta zapne se na ovom pitanju i ne čuje se jasan odgovor koji se nalazi u Općim načelima o liturgijskoj godini i o kalendaru (br. 28):

Vrijeme korizme traje od Pepelnice do isključivo mise Gospodnje večere.
 

Dakle, u korizmeno vrijeme, počevši od Pepelnice uključivo, računaju se kako radni dani, tako i korizmene nedjelje, sve do Velikoga četvrtka prije podne.

 

Papa Franjo više je puta tijekom molitve Angelusa ili kateheza pozvao vjernike da saznaju datum krštenja, a posljednji puta to je učinio prigodom Angelusa na blagdan Krštenja Gospodinova, 7. siječnja 2024.:

Krštenjem Bog ulazi u nas, čisti i liječi naše srce od grijeha, čini nas svojom djecom zauvijek, svojim narodom i obitelji, baštinicima raja (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1279). Bog postaje intiman s nama i nikad više ne odlazi od nas. Stoga je važno znati i zapamtiti datum svog krštenja. Pitam sve vas – neka svaki od vas o tome razmisli: „Sjećam li se datuma svoga krštenja?“ Ako ga nisi upamtio, sad kad se vratiš kući pitaj nekoga da ti kaže i nemoj to više zaboraviti, zato što je to novi rođendan, zato što si krštenjem rođen na milosni život. Zahvalimo Gospodinu na krštenju. Zahvalimo mu i za roditelje koji su nas donijeli na krsni studenac, za onog koji nam je podijelio taj sakrament, za kuma i kumu, za zajednicu u kojoj smo ga primili. Slaviti svoje krštenje, to je novi rođendan.

I možemo se zapitati: jesam li svjestan neizmjernog dara koji nosim u sebi zbog krštenja? Prepoznajem li, u svome životu, svjetlo Božje prisutnosti, koji u meni vidi svog ljubljenog sina, svoju ljubljenu kćer? Sada, u spomen na naše krštenje, prihvatimo Božju prisutnost u nama. To možemo učiniti znakom križa koji u nama ostavlja trag sjećanja na milost Boga koji nas ljubi i želi biti s nama. Taj znak križa nam to doziva u pamet.

Također, u ovom svojevrsnom korizmenom krsnom hodu, na nekim će župama vjernici imati priliku i privilegiju hodati zajedno s katekumenima, odnosno s odraslima koji će u noći Vazmenoga bdijenja primiti sakramente kršćanske inicijacije. U tom hodu neće biti od pomoći samo naviještena Božja riječ tijekom korizmenih nedjelja već i vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja što je redovito korizma jer ona,

kako u liturgiji, tako i u liturgijskoj katehezi, spomenom krštenja ili pripremom na nj te pokorom, obnavlja zajednicu vjernika skupa s katekumenima i pripravlja ih na slavljenje vazmenog otajstva u koje se svaki pojedinac uključuje sakramentima pristupa (inicijacije; krštenje, potvrda, euharistija, op. a.) (Red pristupa odraslih u kršćanstvo, br. 21).

 

Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji uči kako je

korizma vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje Vazma. Vrijeme slušanja Božje riječi i obraćenja, priprave i spomena na krštenje, pomirenja s Bogom te s braćom i sestrama; vrijeme češćega posezanja za oružjem kršćanske pokore: molitvom, postom i dobrim djelima (usp. Mt 6, 1-6.16-18).

Jedan od dragih i vanjskih elemenata korizme svakako je posipanje pepelom, gesta koju je Crkva „sačuvala kao simbol stava raskajana srca, kakvo je svaki krštenik pozvan usvojiti na korizmenom putu.“
Na tom putu vjerniku stoje na raspolaganju razni oblici pobožnosti koji se isprepliću s korizmenom liturgijom, a prethodno spomenut Direktorij preporučuje:

Ovom nizu svakako se može dodati i molitva krunice sa žalosnim otajstvima.
 

Kao što su tijekom vremena došašća popularne mise zornice, tako je tijekom vremena popularno odricanje koje se obično manifestira kroz post i nemrs.

Kako i uči Crkva,

praksa posta, koji je još od starine veoma karakterističan u tome liturgijskom vremenu, jest vježba koja dragovoljno oslobađa od potreba za zemaljskoga života, kako bi se otkrile životne potrebe koje dolaze s neba: ne živi čovjek samo o kruhu, već o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta (usp. Dj 8,3; Mt 4,4; Lk 4,4; pričesna antifona Prve korizmene nedjelje).

No, korizmeno odricanje od hrane (post) ili mesa (nemrs) ili neke druge stvari neće imati svoj smisao bude li to korizmeno odricanje samo sebi svrhom. Tajna odricanja i njegov smisao otkriva nam se u jednom korizmenom predslovlju u Rimskom misalu.

Osim što korizmenim odricanjem častimo nebeskoga Oca,

odricanje kroti našu sebičnu narav, otvara nam srce za potrebne po uzoru na tvoju dobrotu.
 

A time se srca otvaraju prema onome što će se tijekom korizme i često pjevati:

kruh svoj s gladnim dijeliti, tužna razveseliti, bolesna pohoditi, slijepca k cilju voditi, žedna vodom pojiti, tjeskobna spokojiti, samotnom pristupiti, srca ne otupiti, biti tvorac mira, nikoga ne suditi, potlačena braniti, protivnika ljubiti, nadanja ne gubiti, Kristu biti vjeran te biti Duhom naprijed tjeran.
 

No, otpjevaju li se ovi stihovi tijekom korizme i konkretnim djelima, sigurno ćemo imati plodonosnu korizmu u kojoj se nismo ničega odrekli, već smo si nešto dodali! Na taj način ostvarili smo i preveli u konkretno djelo ono na što smo bili i pozvani na Pepelnicu: „Obrati se i vjeruj Evanđelju!“
 

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. (papa Franjo, Poruka za korizmu 2024.)

 

vlč. mr. sc. Tomislav Hačko