Zagrebačka nadbiskupija

Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše

Sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Klanjateljica Krvi Kristove

Poštovane i drage sestre,
čast mi je i zadovoljstvo proslaviti s vama spomendan vaše utemeljiteljice svete Marije De Mattias. Danas Crkva slavi i Dan života posvećen promicanju kulture zaštite života od njegova začeća do smrti. Vaša utemeljiteljica bila je uvjerena da promjena društva počinje promjenom srca svake osobe, a osoba se mijenja onda kad uspije shvatiti koliko je dragocjena u Božjim očima: Isus je dao svu svoju Krv da je otkupi!

Kristova Krv je cijena koja je plaćena da bismo uistinu imali život. Stoga današnja, prva nedjelja u veljači, na poseban način spaja ova dva spomendana: Dan života i dan svetice koja je na poseban način promicala apostolat čašćenja Kristove Krvi goreći revnošću za spasenjem duša.

Stoga bih vam želio staviti na srce nekoliko momenata koje smatram važnima u življenju vašeg redovničkog poziva u skladu s karizmom koju ste naslijedile.
 
1. Povjerovati ljubavi

Živeći sa svojom obitelji uz južnu granicu ondašnje Papinske države, Marija je mogla svjedočiti nemirima i razbojništvima tijekom prve polovice XIX. stoljeća. U duši su joj se sukobljavale slike ljudskoga krvoprolića iz mržnje i osvete te svetopisamske slike prolijevanja Kristove Krvi iz ljubavi prema nama. Jedne su bile znak uništenja, a druge darivanja života.

Zahvaljujući dubokom življenju kršćanske vjere u obitelji, upijala je veliku ljubav prema Isusu i njegovoj žrtvi za spasenje svijeta. Stoga, nije čudo da joj je u zrelijoj dobi, kad je osjetila potrebu za bezgraničnom ljubavlju, tu istu ljubav Bog na mističan način dao iskusiti u Kristu Raspetome, u Kristu koji je dao svu svoju Krv!

Svjesna novosti života koji joj je darovan mogla je prepoznati razliku prije i nakon toga trenutka. Spoznala je, kako kaže današnje drugo čitanje, da „od svoga ispraznog načina života nije otkupljena nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“.

Ovo iskustvo sv. Marije De Mattias iskustvo je svih onih koji su povjerovali Božjoj ljubavi. Kad Kristovo svjetlo zablista u duši, sve drugo postaje samo privid stvarnosti. Njegova ljubav je zbilja. Danas Crkva ulaže silne napore približiti Boga ljudima ovog vremena koje je uglavnom izgubilo osjećaj za sveto. U nekim se vjeronaučnim programima na Zapadu govori općenito o Bogu, ali ne i o raspetom i uskrslom Isusu Kristu. S tugom promatramo mnoge mlade, obitelji, muževe i žene kako posrću pod nasrtajima Zloga. Bole li nas njihova izgubljenost i njihove rane? Ako ne bole, onda se lako pretvaramo u stručnjake koji su izvrsno svladali katehetska pomagala i teorije, ali koji nemaju snage zapaliti dušu Božjom ljubavlju.

Ako nas ne bole njihove rane, to može biti znak da ni sami nismo prepoznali od čega smo spašeni i kojom cijenom, da nismo povjerovali Ljubavi. Vrijedilo bi svaki dan postaviti sebi to pitanje: Jesam li uistinu povjerovao Ljubavi? Je li ona bila razlog moga posvećenja Bogu? Vjerujem, drage sestre, da nijedna od vas ne bi bila ovdje da odgovor na ovo pitanje nije pozitivan. Stoga, budite hrabre i pronađite u sebi tu uporišnu točku, taj plamen koji vam je darovan da ga razbuktate u oganj koji će zapaliti svijet.
 
2. Biti spremni na velike stvari

Vaša je utemeljiteljica duboko u sebi nosila san o reformi društva i svijeta. Od sramežljive i povučene djevojke, postala je navjestiteljica koja je oduševljavala djevojke, odrasle, jednostavne i učene osobe, laike i svećenike, jer je njezin govor o Isusu i o tajnama vjere dolazio iz središta srca koje je oživljeno krvlju koja je potekla s Gospodinova Križa. Njezina jedina želja je bila “da ni jedna kapljica Božanske Krvi ne bude izgubljena; da dostigne svakog grešnika i očisti ga; da svi, oprani u rijeci milosrđa, pronađu pravi put mira i zajedništva među ljudima”. Nije se zaustavljala pred suprotnostima, jer ju je silila Kistova ljubav.

Evanđelje koje smo čuli daje nam primjer jedne takve ljubavi u liku Marije Magdalene. Njoj se prvi objavio uskrsli Krist i učinio je vjesnicom uskrsnuća. Zašto baš njoj? Odgovor znamo: Jer je puno ljubila, a puno je ljubila jer je znala koliko joj je oprošteno. Od te zore uskrsnoga jutra Crkva ponavlja njezine riječi: „Vidjela sam Gospodina i to mi je rekao!“

Što je to, drage sestre, u čemu ste vi vidjele Gospodina? Što vam je pritom rekao o sebi? Čitamo da ga Marija Magdalena nije prepoznala dok je nije zazvao imenom. Prorok Izaija prenosi Gospodinove Riječi Izraelu: „Ne boj se jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao i ti si moj!“ (Iz 43, 1). Svaka je od vas pozvana imenom. Jedino čega se trebate bojati na putu koji ste odabrale je da ne iznevjerite svetoga Boga. Ako nama posvećenima svetinje postanu kao predmeti kojima možemo raspolagati po našoj volji, kakvu vjernost onda možemo očekivati od naših bližnjih koji su više od nas izloženi zavodljivostima ovoga svijeta? Vaše je posvećenje, drage sestre, znak koji može i mora privući sve udove Crkve neumornom ispunjavanju dužnosti kršćanskog poziva (usp. Lumen Gentium 44).
 
3. U zajedništvu s Crkvom za spasenje duša

Kao i svi sveci, sveta Maria de Mattias uvijek je radila u dubokom zajedništvu s mjesnom i općom Crkvom. A Crkva, znamo, ima poslanje koje nijedna druga institucija nije pozvana vršiti: brinuti se za spasenje duša. Vaši vas zavjeti, drage sestre, na poseban način povezuju s Crkvom i njezinim otajstvom tako da vaš duhovni život mora biti posvećen dobru čitave Crkve. Sam Sabor, promišljajući o redovništvu, pred vas stavlja dužnost da svim silama i u skladu s oblikom vlastitog poziva, bilo molitvom, bilo djelotvornim zalaganjem, radite na ukorjenjivanju i jačanju Kristova kraljevstva u dušama i na njegovu širenju na sve strane (usp. LG 44).

Nije ovdje riječ o pukom izvanjskom zajedništvu, formalnoj uljudnosti u ophođenju s crkvenom hijerarhijom, kurtoaziji lišenoj istinskog poštivanja onoga što je Crkva u svojoj biti. Riječ je o duhovnim stvarnostima. Vaš je duhovni život posvećen dobru Crkve. I kada nitko za vas ne zna u skrovitosti vaših kuća, kapelica, bolesničkih soba, duhovne žrtve koje prinosite Bogu doprinose rastu i svetosti Kristove Crkve. Samo ljubav može učiniti da trpite kada trpe udovi te iste Crkve, da se žalostite kad njezino lice prekrije sjena tuge, da se radujete kad zablista sjajem Zaručnice.
 
4. Pogled iz vječnosti

Glas o svetosti sv. Marije de Mattias nije utihnuo nakon njezine smrt. Trideset godina kasnije otpočeo je proces beatifikacije, a potom kanonizacije. Papa Pio XII. ju je 1. listopada 1950. proglasio blaženom, a papa Ivan Pavao II. svetom. U homiliji na dan njezina proglašenja svetom, 18. svibnja 2003. godine, istaknuo je: „Mariju De Mattias iznutra je osvojilo otajstvo križa i stavila je Družbu sestara klanjateljica Krvi Kristove 'pod zastavu Božanske krvi'. Njezina ljubav prema Isusu raspetom pretočena je u nju u strast prema dušama i poniznu predanost braći i sestrama, svom 'dragom bližnjemu', kako je voljela ponavljati.“

Drage sestre, jedna od glavnih značajki redovništva je svjedočanstvo budućih dobara. Možda je čak bolje reći da ste pozvane živjeti s pogledom iz vječnosti na sadašnja dobra, na ovu našu zemaljsku stvarnost. To također znači znati ljudima današnjice navijestiti Krista koji jest, ali i koji dolazi. Sveci su, baš kao i vaša utemeljiteljica, živjeli i u sadašnjosti i u budućnosti. Iz njihova je života bio vidljiv Krist koji dolazi „tako da može postati prisutan i u granicama shvaćanja sekularnog svijeta“ (Benedikt XVI., Svjetlo svijeta, str. 82-83).

To ćete najbolje učiniti slijedeći savjet vaše Utemeljiteljice da slijedite Jaganjca žrtvovanog za nas do te mjere da budete spremne žrtvovati i svoje živote (usp. Ivan Pavao II., Homilija, 18. svibnja 2003.) i da svoje živote prikazujete za spasenje besmrtnih duša. Samo onaj tko je usidren u vječnosti može s nadom gledati u budućnost usred svih nevolja današnjeg vremena.

Poznati talijanski pisac Alessandro D'Avenia napisao je u jednom svome djelu: „Pa i Bog rasipa svoju krv: beskrajna kiša krvavocrvene ljubavi svaki dan pljušti svijetom kako bismo preživjeli, a mi ostajemo mrtviji od mrtvih. Oduvijek se pitam zašto ljubav i krv imaju istu boju. Sada znam, za sve je kriv Bog.“

Vi ste spoznale da ljubav i krv imaju istu boju i odazvale ste se toj ljubavi, poslane posvjedočiti o nadi spasenja. Ljudima današnjice potrebna je nada, a vi ste trajni podsjetnik na to da se imamo komu nadati: Bogu koji nas ljubi, koji je krv prolio za nas, koji nas zove imenom i ispunja radošću svoga lica. Amen.