Zagrebačka nadbiskupija

Uvod

Jedan od najdragocjenijih plodova Tridentskoga sabora (1545.-1563.) bilo je i izdanje novih liturgijskih knjiga. Tako je 1570. godine tiskano prvo tipsko izdanje Rimskoga misala, a zatim su, s određenim izmjenama i dopunama, tiskana i druga tipska izdanja Rimskog misala: 1962. godine (na počecima Drugoga vatikanskog sabora) te tipska izdanja „sastavljena po odredbama dekreta II. Vatikanskog sabora“ 1970., 1975. te 2002. i 2011. godine (treće tipsko izdanje).

Euharistijska služba, uz službu riječi, čini temelj misnoga slavlja, a unutar nje razlikujemo tri bitna trenutka: pripravu darova, euharistijsku molitvu i obred pričesti.

Kako nam piše V. Zagorac, euharistijska molitva, koja slijedi nakon predslovlja (dio koji se moli nakon molitve nad prinosima),
Do postsaborske reforme Drugog vatikanskog sabora u izdanjima Rimskih misala nalazila se samo jedna euharistijska molitva, odnosno Rimski kanon koji je svoj sadašnji oblik dobio između 5. i 7. stoljeća te je tijekom sljedećih stoljeća pa sve do 15. kolovoza 1968. godine bio jedina euharistijska molitva zapadne Crkve.[2] U današnjem tipskom izdanju Rimskog misala nalazimo ih sedam.[3]

U Rimskom kanonu (Prvoj euharistijskoj molitvi) možemo izdvojiti ove temeljne sastavnice[4]: predslovlje, zagovorne molitve (Tebe, milostivi Oče; Spomeni se za žive; U zajedništvu; Molimo Gospodine), epiklezu (Bože, blagoslovi), riječi posvete, anamnezu i molitva za prinos žrtve (Zato Gospodine; Molimo te; Ponizno te molimo), zagovorne molitve (Spomeni se za pokojne; I nama, svojim grešnim slugama), doksologija (Po Kristu).
 

1. Communicantes (U zajedništvu)

Prije izdanje Rimskog misala 1962. Crkva je tako unutar Rimskog kanona između ostaloga molila: Kako nam piše M. Righetti u već citiranom djelu[6], ovaj dio Rimskoga kanona nosi naslov i Unutar čina (Infra actionem) što je baština iz antičkih sakramentara (npr. Gelasianum) u kojem je ovaj dio kanona svoje mjesto našao nakon misnog obrasca od dana ili od nekog sveca. Kako bi se naznačilo da se tu molitvu treba uvrstiti unutar kanona, sa sobom je nosio napomenu Infra actionem. Budući da je danas ovaj dio uvršten u tekst kanona, ovaj naslov sa sobom više ne nosi neko značenje ili smisao.

Budući da se u ovom djelu kanona iščitava svečana ispovijest jedinstva zemaljske Crkve (vjernici sabrani na Misi i vjernici raspršeni po svijetu) s nebeskom Crkvom (s Kristom, Blaženom Djevicom Marijom, mučenicima i svecima), ovaj dio kanona onda i s pravom još i dan danas nosi naslov Communicantes - U zajedništvu.
 

1.1. Spomen svetaca u 'Communicantes'

Nakon spomena „slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista“, Rimski kanon u ovom djelu dalje nabraja imena apostola te rimskih biskupa i mučenika koji su se na poseban način častili u Rimu.

Kako nam pak piše D. Kniewald,
Iako je puno puta taj niz svetaca bio odviše velik, tijekom povijesti primijećeno je da se tijekom misnoga slavlja nigdje ne spominje sv. Josip, zaručnik Presvete Bogorodice. No, za taj spomen sv. Josipa trebalo je pričekati Drugi vatikanski sabor i poticaje saborskih otaca, među kojima se u tom kontekstu, kao ključni, često spominje govor mostarskoga biskupa Petra Čule.
 

2. Sveti Josip - Blaženi Alojzije Stepinac - biskup Petar Čule

Petar Čule (18. veljače 1898. - 29. srpnja 1985.) posvećen je za mostarskog biskupa 1942. godine, a koliko je trpio zbog vjernosti Kristu i Crkvi svjedoče nam i zapisi u Dnevniku Josipa Vranekovića. Tako će nam ovaj krašićki župnik zapisati riječi blaženoga Alojzija o biskupu Čuli:
No, osim trpljenja za Gospodina i Crkvu, blaženoga Alojzija i biskupa Petra povezuje i spomen svetoga Josipa u Rimskom kanonu.

Tako onda vrijedi podsjetiti i na činjenicu kako je blaženi Alojzije godinama prije početka Drugoga vatikanskog sabora već upisao spomen svetoga Josipa u Rimski kanon. O tome nam svjedoči rukom napisan zapis u Rimskom misalu kojeg je blaženi Alojzije koristio za vrijeme sužanjstva u Krašiću. Naime, na vrhu stranice Misala, u Rimskom kanonu, stoji napisano: „beati Jospeh eiusdem Virginis Sponsi et“. Unutar teksta Kanona naznačeno je da se taj izraz umeće nakon spomena Presvete Bogorodice, a neposredno prije spomena apostola i mučenika.

Možda je negdje i ova činjenica potaknula biskupa Čulu da još gorljivije među saborskim ocima izrazi želju Crkve ne samo da ime svetoga Josipa bude uvršteno tekst Rimskoga kanona, već i u litanije Svih svetih[9] ili u Red mise[10] (npr. u Confiteor ili Libera nos) O njegovoj gorljivosti svjedoči jedno njegovo pismo od 19. ožujka 1960. godine te govor od 10. studenoga 1962. godine s čijim ćemo se sadržajima upoznati u nastavku.