Zagrebačka nadbiskupija

Pobožnost „Trinaest utoraka sv. Antunu“ počela je u utorak 19. ožujka, na svetkovinu sv. Josipa, u Župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima. Misno slavlje na jutarnjoj misi u 7 sati predvodio je don Vjekoslav Đapić, župnik u Župi Uznesenja BDM u Crikvenici, a na večernjoj misi u 18.30 sati don Antonio Vučković, župni vikar u Župi Uznesenja BDM u Crikvenici i Župi sv. Katarine djevice i mučenice u Selcu.

 

Don Vučković propovijed je započeo razmišljanjem o svetom Josipu. Tumačeći kako je sveti Josip bio poseban čovjek, posebno Bogu mio jer mu je Bog povjerio da čuva najdragocjenije što ima, svoga jedinorođenca, zapitao je okupljene vjernike: „Kolika mora biti veličina toga čovjeka i širina njegovog srca, njegove duše?“

 

„Sveti Josip se brinuo za redovne stvari za koje se brine roditelj, otac u obitelji. Brinuo se da ne uzmanjka skroman stan u Nazaretu, za potrebno odijelo, za potrebnu hranu za Mariju i za Isusa. Međutim, brinuo se i za njegov odgoj, brinuo se i za odgoj Sina Božjega. Sveti Josip ga je učio općeljudska pravila ponašanja, rada, komuniciranja. Sve je to primio od Marije i od Josipa“, rekao je don Vučković uvodeći u homiliju.

 

U nastavku homilije, govoreći da naša osobna povijest, a i povijest svetog Josipa ima teškoća i zapreka, propovjednik je postavio pitanje: „Zašto Isus mora prolaziti kroz patnju? Zašto moraju prolaziti kroz trnje? Zašto maleno dijete sa svojim roditeljima mora bježati u Egipat da ga ne ubiju? Zašto se moraju skrivati? Zašto sveti Josip mora prolaziti unutarnju muku, što se događa s Marijom?“

 

Dajući odgovor, naveo je riječi blaženog Alojzija Stepinaca. „Zato što Bog ne želi da ljudi budu samo lutke, ne želi da budu samo lutke koje će gledati što on radi, nego hoće da ljudi surađuju u njegovim božanskim planovima. Bog hoće suradnike. Bog hoće da mi založimo nešto i od sebe“, istaknuo je propovjednik.

 

Dodao je zatim da nam je Bog dao razum, dao nam je slobodnu volju, oči, ruke, jezik, noge, dao nam je sve što je potrebno da se uključimo u povijest spasenja, da budemo s Bogom suradnici, suradnici u djelu spasenja.

 

Bog je mogao izbaviti Josipa i lišiti ga muke koju je prolazio s Marijom, međutim trebalo je to proći da nama danas sveti Josip pokaže koja je divota njegovog srca kako se ponašati u kušnji, kako pristupiti situacijama koje su nam teške, kako bi strpljiv, kako biti ponizan.

 

„Svaka naša kušnja, svaka naše nevolja, svaka naša muka i problem u našemu životu ako nosimo s Bogom, mi stječemo zasluge za nebo, mi stječemo blago koje nas čeka kad dođemo pred Boga ako nosimo s Bogom kao sveti Josip“, naglasio je propovjednik Vučković.

 

Ponovno je zapitao okupljene vjernike: „Kako se mi ponašamo u našim kušnjama, u našim problemima u onome čemu smo danas došli moliti svetog Antu? Kako se mi nosimo u našim poteškoćama i problemima? Naša prva reakcija kaže papa Franjo je razočaranje. Razočaranje i pobuna. To je onih 1000 zašto i 1000 kako. Samo mi nemamo odgovora. Samo postavljamo u sebi pitanja: Zašto Bože meni? Zašto ja pa što sam napravio? Što su moji napravili i tako dalje“.

 

Propovjednik je pozvao vjernike da promotre reakciju svetog Josipa, dodavši: „Sveti Josip ostavlja svoja razmišljanja po strani kako bi prihvatio stvarni tijek događaja, on prihvaća i preuzima odgovornost i čini ih dijelom svoje osobne povijest. Znači, sveti Josip ne ulazi u mozganje, ne ulazi u pitanja zašto i kako, nego se izručuje Bogu. Svoj razum, svoju slobodnu volju podlaže Bogu, stavlja se Bogu na raspolaganje da mu Bog pokaže svjetlo što se događa s Marijom i koji je Božji pogled na to“.

 

Josip strpljivo, šutke nosi svoj križ i strpljivo čeka Božji odgovor. Ima on rješenje, ali rješenje iz plemenitog srca kako da opravda Mariju. „Kako čovjek kad u svome životu prođe određena razočaranja, gubitke, životne križeve, kako da se suoči s njima? Kako ući u proces ozdravljenja i prihvaćanja? Kaže papa Franjo prva faza bilo kojeg istinskog unutarnjeg ozdravljenja jest prihvaćanje osobne povijesti te prihvaćanje stvari koje nismo željeli. Onda njima treba dodati još jednu bitnu značajku, a to je kreativna hrabrost. Da bi uopće krenuo proces mog i tvog ozdravljenja potrebno je prihvatiti situaciju u kojoj se nalazimo. Prihvatiti iz Božje ruke ono što nas je u životu zadesilo“.

 

Don Vučković je istaknuo dvije mogućnosti čovjeka koji se suočava s problemom: ostati i suočiti se s problemom ili pobjeći, odustati i otići. Pozivajući se na riječi pape Franje, naglasio je: „Prvi korak je prihvatiti iz Božje ruke, a drugi je kreativna hrabrost. Što znači ova kreativna hrabrost, vidjet ćemo na primjeru svetog Josipa. On je našao u svojoj ljubavi, ljubavi svoga srca koju ima kako pomoći Mariji, kako iz te situacije izvući najbolje, to je kreativna hrabrost. Potrebno je najprije prihvatiti, a onda dopustiti Bogu da djeluje kroz događaje i ljude, ali uključiti razum, uključiti volju, založiti se što mi možemo napraviti. Kreativna hrabrost i ljubav, koja je kreativna. Što ja mogu učiniti u svojoj obitelj, u svojoj sredini, na svome poslu, sa svojim prijateljima da napravim korak ljubavi?“

 

Iznoseći vlastito svjedočanstvo o gubitku oca u djetinjstvu i situaciji koja ga je zadesila, propovjednik Vučković govorio je o Bogu koji bdije nad njegovim životom i usmjeruje ga na dobro, navodeći primjer don Bosca koji je kao dvogodišnje dijete također ostao bez oca. „Ovaj veliki don Bosco, iako možda nije primio očevu ljubav, bio je zakinut u tom pogledu, Bog mu je to nadomjestio na druge načine. On postaje otac novoj siročadi u Torinu u tadašnje vrijeme. Kako se Bog proslavlja baš tamo gdje smo mi ranjeni, tamo gdje je teško u našem životu, tamo gdje nismo uspjeli, gdje smo i sebe i druge razočarali, tamo gdje su nas drugi razočarali ili smo se izgubili ili nekoga izgubili“.

 

„Mi smo zato, braćo i sestre, danas ovdje da molimo svetog Antuna, da molimo svetog Josipa, da tražimo njihove moćne zagovore za razne situacije. Bog želi da uđe u te naše situacije da od nas takvi kakvi jesmo, sa svim slabostima, sa svojom prošlošću, sa svojom osobnošću i sa svojom osobnom poviješću, da se on proslavi“.

 

Navodeći da don Bosco nije izdvojen slučaj, naveo je i primjer sv. Male Terezije, sv. Velike Terezije, sv. Ivana Pavla II., koji su kao i don Bosco ostali bez roditelja. „Što Bog čini od njih?“, zapitao je okupljene vjernike. „Majke i očeve drugima, tolikoj i tolikoj djeci do dana današnjega.“

 

Zaključujući homiliju, poručio je da otvorimo svoja srca Bogu da se Bog proslavi u našim životima, da prihvatimo sve što nam život daje. „Neminovno je da ćemo proći kroz trnje, ali do zvijezda do uskrsnuća, do neba gdje nas čeka Bog. Imajmo povjerenja, imajmo pouzdanja u Boga da je Bog dobri Otac, dobri, blagi i nježni otac koji nas tako savršeno voli, koji samo i nužno za naše spasenje dopušta poteškoću i problem, dopušta križ često i zbog slabosti drugih, ali Bog ga okreće na dobro, na proslavu“, zaključio je propovjednik.

 

Na završetku misnog slavlja svećenici i vjernički puk uputili su se prema kapeli sv. Antuna Padovanskog na čašćenje kipa i moći sv. Antuna.

 

Župljani i hodočasnici iz susjednih župa zadržali su se ispred crkve na druženju povodom Dana očeva, kojeg je organizirala župna obiteljska zajednica.

IKA/M. Raič