Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre,
zahvalan sam Bogu što večeras mogu biti s vama u ovome euharistijskom zajedništvu. Za ovu vašu župu današnji je dan - koji je u našoj crkvenoj predaji zvan i 'Žalosni petak' - u prošlosti imao iznimno značenje zbog naslova ove crkve.

Ova župna crkva, posvećena Žalostima Majke Božje, svjedoči o pripravi za Veliki tjedan s pomoću združenosti osjećaja vjernika s Blaženom Djevicom Marijom. Ta povezanost osjećaja, ta sućut i ljubav, bila je osobito snažan način duhovnoga nastojanja da se vjernici vrate k Bogu i svojoj radosti; da se obrate i odbace zlo, da ne gledaju samo zemaljske ciljeve, nego da računaju s milošću i vječnim životom.

U tome svjetlu s današnjim danom povezana je još jedna žalost koju kao vjernici gledamo u daru Božjega svjetla, da i ona zadobije vrijednost Radosne vijesti, novo značenje i da po Kristovu križu u svakoj muci iz ljubavi vidimo i živimo nadu.

Zbog toga mi je drago da mogu posebno zahvaliti vašemu župniku, vlč. gospodinu Luki (Slijepčeviću), koji je dopustio Bogu da njegov život ispreplete sa životom i s pitanjima o smrti biskupa Carevića.

Nadovezujući se na prijašnja nastojanja rasvjetljavanja posljednjih dana i smrti biskupa Josipa Marije, tražio je odgovore u šturim podatcima; ponirao u dokumente i svjedočanstva, da bi u tome došao i do zanimljivoga podatka da je Biskup na svoj križni put i u smrt odveden upravo na 'Žalosni petak' 1945. koji se liturgijski podudara s današnjim danom, a kalendarski (datumski) sa sutrašnjim danom (23. ožujka).

No, uz sve nepoznanice, večeras živimo poglavito ljepotu otajstva. Večeras je lijepo i to da su s nama svećenici, kojima zahvaljujem na njihovoj osjetljivosti za život čovjeka koji je po mnogo čemu značajan, ali je, nažalost, premalo poznat i u zajednici Crkve. Među svećenicima, s nama je i profesor fra Ante Crnčević, rodom iz Metkovića, odakle je i biskup Carević. I na taj način povezujemo njegov kraj u kojemu je rođen za život na zemlji i ovaj kraj u kojemu je po smrti rođen za nebo.

U čuvanju spomena i u molitvi bilo bi nam drago znati gdje je pokopan i pronaći ostatke njegova tijela.

Baš kao ni u Marijinim žalostima, mi u tome događaju ne gledamo samo žalost. Štoviše, kao vjernici smo svjesni da smrt vjernika nije završetak, nego početak novoga života. Ali, to se ne tiče samo nebeske domovine. Tiče se i našega života, naših odnosa.

Danas vidimo da je i smrt biskupa Carevića bila sjeme koje se doduše teško probija kroz tvrdoću zemlje i srdaca, kroz trnje šutnje i zarobljenosti, kroz bujicu raznih neistina i nagađanja. Ipak, ono donosi plodove, a jedan od najizvrsnijih jest molitva koja daje prostora djelovanju Božjega Duha, preobrazbi zla u dobro…

Zato i sada, molimo da nam Bog pročisti srce, da bi naša molitva i žrtva hvale u Kristovoj žrtvi u naše živote unijela radost i pomogla nam svjedočiti ljubav prema bližnjima.
   
1. Nakon slušanja Božje riječi, redovito ostajem zadivljen koliko, u raznim okolnostima, ta riječ odražava ne samo duhovno raspoloženje nego i stvarne okolnosti kojih se spominjemo i u kojima živimo.

Tako je i večeras. Redovita čitanja za ovaj korizmeni dan: čitanje iz Knjige proroka Jeremije, Psalam i Evanđelje, kao da su izabirani za razmatranje događanja povezana s biskupom Carevićem.

U spomenutoj proročkoj riječi primjećujemo pet koraka:
a) najprije opis izvanjskih okolnosti užasa, prijavljivanja, nesigurnosti u kojoj se prijatelji udaljuju, međusobno dijele i čekaju pad drugoga;
b) zatim ljudska planiranja koja traže neku svoju korist; vrijeme sebičnosti, lukavosti; kaže se: „možda ga zavedemo“, a cilj je da ovladaju drugim čovjekom i da mu se osvete;
c) treći korak je prijelomnica, gdje se kaže: Sa mnom je Gospodin, snažan i u trpljenjima; Božja prisutnost je istinski odgovor na ljudsku zloću; tu je ključ koji svi nasilnici previđaju, jer se kaže da će progonitelji posrnuti i neće nadvladati; postidjet će se i sramota se neće zaboraviti;
d) iz te sigurnosti da je Bog uz pravednika, premda se izvanjski čini da ga je napustio, nastaje molitva u kojoj čovjek koji računa s Bogom njemu povjerava svoju muku, „svoju parnicu“;
e) na kraju se otvara širi pogled, a to je vječnost; bez vječnosti se život ne može do kraja razumjeti; bez vječnosti se ne razumije se ni žrtva ni ljubav, ni ljudska čežnja; bez vječnosti i vjere zvuče čudno riječi da je Bog izbavio duše sirota iz ruke zlikovaca. Ako se gleda samo prolaznost, može se činiti da se nasilje isplati, da su nasilnici pobijedili, ali istina je drukčija.
 
2. Iz te širine pogleda i vjere proizišao je Psalam 18. U njemu je predivan svaki redak. I kada nam je zbog nečega teško; kada se čini da sve ide u pogrješnome smjeru; kad se poslaguju događaji kao da Boga nema i da nas ne čuje, darovan nam je taj psalam:

„Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj.“

Nimalo ne dvojim da je u trenutcima poniženja i muke biskup Carević Bogu upućivao molitve pouzdajući se u njega. I ima li dubljih i prikladnijih riječi od današnjega psalma u tim strašnim trenutcima?

Nek' još jedanput odjeknu u nama i u ovoj crkvi:

„Valovi smrti okružiše mene,
prestraviše me bujice pogubne.
Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,
i od dušmana bit ću izbavljen.“

No, izgleda da ga Bog nije čuo. Reći će se: Ne samo da ga nije izbavio, nego ga je prepustio zaboravu. Baš je tu najdublja poveznica s Isusom Kristom. On je visio na križu ostavljen, prepušten ljudskoj mržnji, tami i umiranju.

No, Bog ga nije zaboravio. Bog je djelovao svojim Duhom na neočekivan način; djelovao je u srcima ljudi koji su odbacili zlo, da bi živjeli radosni u istini.
 
3. U Evanđelju smo slušali da su Isusa njegovi sunarodnjaci željeli kamenovati. On je spašavao druge od nasilja, pa tako i od kamenovanja. To nije isključivalo da i sam neće biti u toj prijetnji. I kad se upravo našao u takvim okolnostima, Isus postavlja sasvim razumljivo pitanje: Zbog čega; što je razlog? Pa činio sam dobro. Vama su itekako poznata djela koja sam učinio.

No, umjesto prepoznavanja djela koja upućuju na Boga, oni se drže svojih kriterija, oni ne gledaju stvarnost, nego se slijepo drže svoje ideje koja postaje ideologijom, do te mjere da su spremni ljude koji čine dobro kamenovati.
No, Isus ih upozorava da svojim postupanjem ne poštuju ni svoju ideju, jer čak ne poznaju ni ono za što kažu da im je polazište. Zbog toga ih vraća na djela.

Isus je rekao tada, a i nama govori: „Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.“ (Mt 7, 15)

Jedni su Isusa i dalje htjeli uhvatiti i ubiti, a drugi su razmišljali i vidjeli da itekako ima smisla što govori i da se događa upravo ono što su govorili proroci, Ivan Krstitelj i što i sami osjećaju da je istina.
 
4. Isus je, dakle, bio smetnja jer se „pravio Bogom“, a on svojim protivnicima navodi njima dobro poznat Psalam (Ps 82, 3-7) u kojemu su se kaže:

„'Štitite slaba i sirotu, vratite pravicu jadniku i siromahu! Izbavite potlačenog i ubogog: istrgnite ga iz ruku bezbožnih!' Ne shvaćaju nit’ razumiju, po mraku hodaju: poljuljani su svi temelji zemlje. Rekoh doduše: 'Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega! Ali ćete k’o svi ljudi umrijeti, past ćete kao svatko od velikih!'«

Isus je smetnja  jer je Boga zvao svojim Ocem i jer je naviještao da su svi ljudi Božja djeca. Znamo da je volio izraz Otac - Abbá, Tata, na toplome materinjem jeziku, a ne na svečanom jeziku obreda; na jeziku djece, ne na jeziku učenih.

Nije nam objavio Boga kao dalekoga gospodara, nego kao brižnoga oca punoga ljubavi, povjerenja i radosti.

Zanimljivo da Isus nebeskomu Ocu ne pridaje odliku svemogućega; to ne nalazimo u evanđeljima. U njegovu životu Bog je onaj koji pristupa, biva ganut, uzima za ruku, povija rane, trči u susret, oprašta, ne napušta. Bog jest svemoćan, svemoguć, ali prije toga treba naglasiti da ljubi sve ljude, da je 'sveljubeći'. Isus će u konačnici zbog toga biti ubijen!

Mi smo djeca sveljubećega Boga. I kako ga možemo zvati Ocem, ako odbijamo nasljedovati tu njegovu ljubav prema svim stvorenjima i biti čuvari i promicatelji života?
 
5. Dragi vjernici, kultura koja se danas najčešće zastupa kultura je sukoba i podjela, kultura vrijeđanja i obescjenjivanja. Vidljivo je to svakoga dana u međusobnim odnosima, u komunikaciji, od obitelji do političkih nadmetanja. Nekomu je stalo do toga da tu kulturu sukoba razvija i produbljuje.

Nasuprot toj kulturi je kršćanska kultura, naša kultura zajedništva. Ali ne naivna i površna. To je kultura koja želi graditi na istini, ponizno nastojeći pomoći svakomu čovjeku da se susretne s istinom o sebi i svijetu. Pritom se mi prvi kajemo i od Boga molimo oproštenje.

Tako je i u vezi s prošlošću. Stalo nam je do toga da znamo kako je nešto bilo, kako se dogodilo, jer tako možemo ići putem dobra i suprotstaviti se zlu.

Mi prošlost ne možemo promijeniti. Ona jest kakva jest: uvijek povijest milosti i grijeha, ali je dragocjeno vidjeti što nam je sada darovano i što činiti da ne prihvatimo kulturu zla i smrti.

Protiv kulture sukoba darovan nam je križ i uskrsnuće, darovana nam je prisutnost Krista koji nije došao optužiti i osuditi nego osloboditi i vratiti radost.

Tu radost može pomutiti sebičan način razmišljanja i zatvaranje svega u prolaznost. To truju odnose među ljudima; ponižava veliki Božji veliki plan za svakoga nas. Da bi netko uzeo kamen u ruke i htio nekoga kamenovati, povrijediti, ukloniti, najprije je morao dopustiti da mu srce bude kameno.
 
6. Kao vjernici svakoga dana se pred nas stavlja pitanje vjerodostojnosti. Tako će drugi upirati u nas zbog naše nedosljednosti, a i sami osjećamo potrebu naše vjerodostojnosti u svijetu. Ali, oprez! Ne zaboravimo svoju grješnost! Vjerodostojnost ne znači bezgrješnost. Oni koji traže bezgrješnost nisu na tragu evanđelja, baš kao ni oni koji su ravnodušni prema grijehu. Svakoga se dana kajemo pred Gospodinom koji je došao radi nas, grješnika. Svjedoci evanđelja su slabi i grješni ljudi, upravo zato da bi se očitovalo Otajstvo koje spasava.

Vjerodostojan svjedok gleda križ i na njemu vidi milosrđe; zaziva pomoć i nadu u novi početak. Vjeruje se ljudima koji sebe vide kao grješnike, koji se raduju Kristu Spasitelju; i nastoje živjeti u i po njegovoj ljubavi. Vjeruje se onima koji svjedoče Božju nevjerojatnu, a ipak najistinitiju ljubav.

Isusa su željeli kamenovati, jer je zarezao 'u živo', u bit života. Danas je svijet postao 'korektan' i neće se reći da treba ubiti Isusa, ali s kršćanima je već drukčije. Kršćani su i dalje meta raznih oblika nasilja. No, mi smo Krist. Nije li Isus pitao Savla koji je progonio kršćane: Zašto progoniš mene? Nije rekao: moje učenike i učenice, nego: mene. Mi smo Kristovo tijelo; kršćani su uvijek vidljivost Krista u svijetu.

Tako u svim nevoljama živimo i ljepotu da smo u Kristu; zato u svetoj misi, na kraju euharistijske molitve svećenik moli: Po Kristu, s Kristom i u Kristu… To je dar; u svemu: u slabostima i udarcima, kao Crkva mi smo Krist. Koje li utjehe; kojega li ostvarenja proročkih Jeremijinih riječi!
 
7. Sljedeće godine navršit će se osamdeset godina od smrti Biskupa Carevića. Razlozi zbog kojih se netko odvažio oduzeti mu zemaljski život u konačnici su poznati samo Bogu. I dok puno toga ne poznajemo i na to za sada ne možemo dovoljno utjecati, ne smijemo zaboraviti ono što imamo, a to je vidljivo ovdje, to smo mi, Crkva.

U konačnici se ideološki htjelo ne samo ukloniti jednoga biskupa, nego Crkvu i vjeru. Radujemo se, jer je Bog ponovno očitovao svoju snagu i po jednoj smrti darovao obilje života. Crkva i dalje živi, istom snagom kao i stoljećima ranije, snagom darovane i prihvaćene Božje ljubavi. I ima li većega pokazatelja istine od ove zajednice koja živi i očituje svoju vjeru.

Zato se vraćam na današnji predivan psalam i molim da svi imamo snage reći:

Ljubim te, Gospodine, krjeposti moja!

Amen.