Zagrebačka nadbiskupija

Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše,

Draga braćo i sestre,
danas se prisjećamo svečanog ulaska Gospodinova u Jeruzalem, događaja kojim Crkva započinje slavlje Velikog tjedna. Uoči svoga mesijanskog ulaska u Jeruzalem, Isus šalje svoje učenike u grad s mjesta blizu Maslinske gore. Ovaj čin nas podsjeća na riječi proroka Zaharije, koji, opisujući odlučujuću bitku koja će završiti pobjedom nad svim Božjim neprijateljima, najavljuje da će onaj čije će se noge odmarati na Maslinskoj gori biti sam Bog.[1] Upravo ta gora, smještena istočno od Jeruzalema, je Maslinska gora na kojoj Isus proživljava svoju smrtnu agoniju, čak prije one na križu.

Isus, u svojoj vjernosti Zakonu, ispunjava starozavjetna proročanstva o sebi. Iako se suprotstavljao namjerama ljudi da ga proglase kraljem ili političkim osloboditeljem, sada se prepušta odobravanju mnoštva koje ga dočekuje kao Mesiju. Svjestan je da je došao "njegov čas". Svjestan svoga mesijanskog poslanja, on dobro zna da se ono neće ostvariti u gradu ni u Hramu, već u Getsemanskom vrtu i na Kalvariji.

U izvješću o Isusovoj muci možemo promišljati o svakoj riječi ili gesti jer u tom događaju sve odražava Božji plan spasenja svijeta kroz žrtvu vlastitoga Sina. U bogatstvu prizora koji se pletu oko Isusa u čitanjima Muke možemo pronaći najdublje odgovore o Bogu i o nama samima. Ovom prilikom zaustavimo se nakratko na prizoru iz Getsemanskog vrta.
 
1. Predio zvan Getsemani. Isus je sa svojim učenicima došao u predio zvan Getsemani što doslovno znači "preša za ulje". Na tom je mjestu Isus iskusio krajnju napuštenost i teret nevolje čovječanstva. Benedikt XVI. lijepo zapaža: "Ovdje mu je u dubinu duše prodro bezdan grijeha i svega zla. Ovdje ga je dodirnula potresenost zbog blizine smrti. Ovdje ga je izdajnik poljubio, ovdje su ga napustili svi učenici. Ovdje se on borio za mene."[2] Vrt nas neizostavno podsjeća na onaj vrt istočnoga grijeha gdje se dogodio prvi i razorni čovjekov otklon od Božje volje i Božje zapovijedi. U Getsemanskom vrtu Isus, pristankom na Očevu volju, vraća sklad narušen istočnim grijehom. Time čovjeku iznova vraća dostojanstvo. Iz evanđelja po Luki doznajemo da je znoj njegov bio "kao kaplje krvi koje su padale na zemlju" (usp. Lk 22, 44). Sv. Augustin će reći da je to kapanje krvi s Isusova tijela simbol muke i patnje mučenika cijele Crkve. Kristovo tijelo, Crkva, krvari u svakom vremenu. Krvari zbog progona izvana koji u različitim krajevima svijeta i s različitim intenzitetom ne prestaju ni danas. Što je još bolnije, krvari zbog protusvjedočanstva svojih članova, kroz tolike rane koje jedni drugima nanosimo nedosljednim življenjem.

Događaj u Getsemanskom vrtu zorno pokazuje kako se trebamo držati u trenucima velikih iskušenja. Ona nisu nikada samo splet nezgodnih okolnosti, nego je riječ o duhovnoj borbi. Stoga, prema iskušenjima treba pristupiti s Božjim sredstvima, a ne pouzdajući se u svoje snage. Isus nam pokazuje put.
 
          2. Isusova molitva Ponajprije, Isus nam poručuje da naše spasenje ne ovisi o nama samima. Izvor mu je u njegovu predanju u smrt za nas, u ispijanju gorke čaše muke. Kad Isus kaže učenicima: "Sjednite ovdje dok se ne pomolim", ništa ne upućuje na dramatičnost onoga što će uslijediti. Odjednom ga spopada užas i tjeskoba, te im govori: "Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte." I otišao je dalje u unutrašnjost vrta. Što je njegova tjeskoba postajala veća, to je postajao osamljeniji u molitvi, suočen licem u lice s grozotom zla. Samo on, koji je život, mogao je osjetiti krajnju potresenost pred ponorom razarajuće moći Zloga i protubožanskog, koje je trebao pretrpjeti na sebi.[3]  

Na kraju Isus prilazi pozaspalim učenicima i ne trudeći se da ih budi. Njegova odlučnost da krene u smrt ne ovisi ni o čijoj podršci. Svoju molitvu završava riječima: Gotovo je! Dođe čas! (usp. Mk 14, 41). Sve što će se kasnije događati u dvoru velikog svećenika, kod Pilata, na Kalvariji i na Križu, već se zbilo ovdje u Getsemaniju. Zlo je svladano Kristovim pristankom da na sebe preuzme grijeh svijeta.
 
          3. Pospanost učenika. Učenici su u ovom odlučujućem trenutku Isusova života potpuno nesvjesni dramatičnosti situacije. Spavaju! S Isusom su dublje u vrtu samo Petar, Ivan i Jakov, stupovi crkve. Prepoznajmo u njima ne samo biskupe i svećenike, već i sve one kojima je povjerena neka odgovornost za druge. Štoviše, dragi vjernici, ova pospanost učenika je slika svih nas!

Kada bi Crkva ili svijet ovisili isključivo o ljudskim vođama, bili bismo osuđeni na propast. Kada bi opstanak Crkve bio isključivo u rukama ljudi, u najboljem slučaju opstala bi samo neko kratko vrijeme! Samo nas čisto Božje milosrđe može zaštititi. Bez Isusa, budnog i prisebnog u vrtu, sigurno bismo bili izgubljeni.

Getsemani, mjesto Isusove najdublje agonije, simbolički predstavlja epicentar duhovne borbe koja prevladava u svijetu. Priča o Getsemaniju odjekuje kroz stoljeća, šaljući snažnu poruku vjernicima svih generacija: dok oko nas bijesni nevidljiva, ali intenzivna duhovna bitka između sila dobra i zla, mnogi od nas, nažalost, nalaze se u dubokom snu. Ta pospanost nije samo fizičko stanje; ona simbolizira našu duhovnu tromost, nedostatak svijesti o stvarnosti koja nas okružuje. Prilikom suočavanja s neprestanim napadima Zloga, naša duhovna nespremnost i pasivnost omogućavaju mu da proširi svoj utjecaj.

U trenucima kad bi trebali biti najbudniji, kada bi naša svijest o božanskoj prisutnosti i aktivnoj ulozi u borbi protiv zla trebala biti na vrhuncu, često smo zbunjeni i nemoćni, nesigurni kako djelovati. Ovo stanje duha odražava se u našem svakodnevnom životu gdje, preopterećeni brigama, stresom i iscrpljenošću, težimo bijegu u privremene utjehe. Televizijski ekrani i virtualne internetske "veze" postaju naša utočišta, mjesta gdje tražimo odmor od stvarnosti. Ironično, dok nam tehnologija nudi bijeg od realnih problema, naše stvarne, ljudske veze - one koje nas najviše definiraju i obogaćuju - postupno slabe ili čak nestaju.

Ovo nije samo pitanje individualne odgovornosti. Ovdje se radi se o zajedničkom problemu koji zahtijeva zajedničko rješenje. Potrebno je probuditi se iz ovog stanja duhovnoga mrtvila i prepoznati da svaki od nas ima ulogu u ovoj duhovnoj bitci. Nije dovoljno samo osjećati težinu borbe između dobra i zla, već je potrebno aktivno se uključiti, koristeći sve resurse vjere, molitve i djelovanja.

Božje milosrđe nam stoji na raspolaganju kao izvor pomoći, ali zahtijeva našu spremnost da postupamo po Isusovim uputama - a to je da bdijemo.
 
          4. Poziv da bdijemo i molimo. Isusov poziv da bdijemo uključuje i svijest da Zlo kojemu se Crkva suprotstavlja kroz povijest nije banalno. Ono postoji! Ono u svako vrijeme pronalazi nove načine suprotstavljanja Dobru. Budnost nam pomaže prepoznati znakove vremena. U ovo naše vrijeme najveća prijevara Zloga je da nas uvjeri da nam Bog nije potreban. Stoga, bdijmo! Naše zle sklonosti i Zlo u svijetu ne možemo svladati dobrom voljom, već dubokom vjerom i životnim izborima utemeljenima na vjeri u Isusa Krista, Spasitelja svijeta, Gospodara povijesti i naših života. Samo je budan um sposoban prepoznati taktiku neprijatelja, nagone grijeha i oduprijeti im se. Samo budan um zna posegnuti za lijekovima milosti i razborito ih primijeniti.

Naš se um, poput spužve zamućene onečišćenom, zbunjujućom i pogrešnom logikom svijeta, treba svakodnevno čistiti uranjanjem u bistru vodu Božje Riječi. Bez molitve postajemo laka meta. Napast o kojoj Isus govori je stvarno iskušenje. Izvorna grčka riječ pirasmo zvuči kao "pogibelj". Ako ne brinemo dovoljno za sebe kako bismo molili, učinimo to zbog drugih koji su nam povjereni. Nijedan svećenik ne ide sam u Pakao; druge vodi sa sobom. Nijedan roditelj ne ide sam u Pakao; vodi i druge sa sobom.

Naš je duh, Božjom milošću, sposoban nadvladati slabost tijela. Stoga nemamo opravdanja, bdijmo i molimo. Molimo Boga da nas otvori mudrosti njegovih riječi, a mi, koji smo još uvijek u svojoj sklonosti na grijeh pod vlašću Zloga, znajmo crpsti iz zasluga Gospodinove muke. Dok smo na zemlji, ostajemo slabi. Samo je on jak. Molimo i za snagu da odolimo iskušenju promatranja naše ljudske stvarnosti odvojeno od božanskoga života u nama. Krist je svojom krvlju natopio naše besmrtne duše. Ne možemo ne računati s time!

Bože jaki, u pomoć priteci nama slabima u svim iskušenjima kojima smo izloženi. Amen.