Peti utorak sv. Antunu na Svetom Duhu
Euharistijsko slavlje petog od 13 utoraka sv. Antunu, 16. travnja u Župi sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu predvodio je vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo.
Na početku misnog slavlja okupljene vjernike pozdravio je župnik domaćin i rektor bazilike sv. Antuna Padovanskog fra Ivan Marija Lotar.
U homiliji vlč. Singbo govorio je o zazivu koji govori da je sv. Antun onaj koji čisti od gube istaknuvši da se današnja guba zapravo odnosi na čovjekove grijehe. „Dakle, naši su grijesi guba koja nagrđuje čitavo naše biće i stavlja u opasnost i samu našu vječnu sreću“, naglasio je.
Pojašnjavajući spomenuti zaziv, rekao je da je uvijek dobro polaziti od Božje riječi. Osvrnuo se na naviješteno čitanje iz Djela apostolskih koje govori o mučeništvu sv. Stjepana te poručio da Stjepan moli za oprost svojim mučiteljima, ali moli i da ga Gospodin primi, odnosno nudi oprost i čezne za zajedništvom s Bogom.
Propovjednik je primijetio da se ondje nalazio i Savao, kasnije Pavao, koji je neizravno sudjelovao u mučenju Stjepana. „On nam postaje slika velike nade unatoč našim lutanjima ili krivim potezima, unatoč našim grijesima. Dakle, Savao negdje u pozadini kao da je ona vatra koja tinja. Tinja - to govori o tome da ima nade. To je taj kontekst u kojem jedni griješe protiv jednoga, a taj jedan se zauzima opet za one koji griješe. Što to znači za nas? To znači da upadnemo u grijeh kada ne postupamo poput svetoga Stjepana u ovom kontekstu, to jest kada nepravde koje proživljavamo, molimo da Bog stostruko uzvrati drugome. Ne ulazimo u logiku oprosta“, istaknuo je.
Osvrćući se na naviješteno evanđelje, kazao je da Isusovi sugovornici traže dodatno znamenje unatoč svemu što je već učinio. „Njihov grijeh se nalazi u tome što, unatoč svemu, nisu vjerovali da je Isus zaista Krist, Pomazanik, to jest Mesija. I mi smo poput njih ponekad. Ima puno toga divnoga u našim životima. Ne primjećujemo to, uzimamo to zdravo za gotovo“, naglasio je te naveo primjere zdravlja, obitelji i drugih dobara.
„Dakle, normalno je imati sve ono što mislimo da trebamo imati i dokle god je tako, mislimo da smo u pravu. Međutim, kada se stvari malo promijene, onda počinjemo vapiti za Gospodinom, ali ne u smislu da nam nužno pomaže, nego okrivljujući njega. To je ponekad naš grijeh. Dakle, s jedne strane ne prepoznati Božja dobročinstva u mom životu i zahvaliti na njima, drugo: ne prepoznati Božja dobročinstva u tuđem životu i zahvaliti na njima. To su grijesi koji nas neprestano vrebaju. A s druge strane, obratiti se Bogu kada zaškripi, kada vidimo da ne ide po našem planu, onda je on kriv za sve. Ali nije on kriv za sva dobra. Tu zapravo smo pozvani, u svjetlu ovoga njihovog pitanja, jednostavno se pitati gdje se mi nalazimo s tim stavom“, rekao je vlč. Singbo.
Upozorio je prisutne kako često traže od Isusa znakove, mole i sv. Antuna na mnoge nakane, a ne vjeruju da Bog to može učiniti. „Nije grijeh tražiti znak od Boga. Grijeh je kada ne prepoznajemo trenutak kada to Bog čini, nego smo zaslijepljeni svojim molbama. I onda sve prolazi pored nas, a nismo toga svjesni. Prema tome, ovo njihovo pitanje nije po sebi loše pitanje, nije po sebi grešno pitanje, nego je problem što ne vjeruju da Isus već čini puno toga što trebaju vjerovati“, istaknuo je.
Pojasnio je da Isus usmjerava svoje sugovornike na Oca jer primjećuje da su oni preusmjerili izvor Božjih dobročinstava, da ne prepoznaju pravi izvor iz kojega Božja dobrota dolazi do čovjeka, te je upozorio vjernike da se to i njima često događa. Potaknuo ih je da rastu u poniznosti, u duhovnosti i da se zauzimaju za druge. „To je ono na što nas poziva večeras sveti Antun u svjetlu ovih riječi - stav poniznosti. A ta poniznost koja nam poručuje da ništa nismo postigli ni na duhovnom području, ni na općeljudskom planu, a da pritom nije od Boga dano“, naglasio je propovjednik.
Govoreći o molbi Isusovih sugovornika da im da „toga kruha uvijek“, rekao je da to znači: „Samo nam daj ono što nam je potrebno, nek nam život teče, sve u redu, neka ne bude nikakvih poremećaja, neka je nama lijepo svaki dan i onda ćemo ti vjerovati. Međutim, moleći tako, zaboravljamo na paradoks Kristovoga križa. Ono čega se spominjemo u ovo vrijeme - da je Kristovo uskrsnuće bilo moguće jedino kroz križ. Da će u mom životu biti uspona i padova. I da ne trebam gledati na te trenutke dramatično nego naprotiv, pozvan sam to nositi s Gospodinom jer jedino na taj način shvaćam da Kristov križ, koji će se u različitim oblicima pojaviti na mom životnome putu, to nije znak da me Bog napustio. Ne, nego je to znak da je on tu nosi taj križ sa mnom unatoč mome dojmu da je on na mene stavio križ. A on to nosi sa mnom“, istaknuo je.
Potaknuo je okupljene da u tim trenucima ne padnu u zamku prigovaranja Bogu i odricanja Boga, nego da budu strpljivi. Također ih je potaknuo da se redovito čiste od gube grijeha. „Ne smijemo posustati, ne smijemo se obeshrabriti. Ne smijemo se obeshrabriti zbog toga koliko je godina prošlo od posljednje ispovijedi. Bogu je važan onaj trenutak kada pristupaš njemu“, rekao je vlč. Singbo te potaknuo okupljene da u tišini promisle o svom odnosu s Bogom.
Župnik Lotar na kraju misnog slavlja zahvalio je svima, a napose predslavitelju.
U homiliji vlč. Singbo govorio je o zazivu koji govori da je sv. Antun onaj koji čisti od gube istaknuvši da se današnja guba zapravo odnosi na čovjekove grijehe. „Dakle, naši su grijesi guba koja nagrđuje čitavo naše biće i stavlja u opasnost i samu našu vječnu sreću“, naglasio je.
Pojašnjavajući spomenuti zaziv, rekao je da je uvijek dobro polaziti od Božje riječi. Osvrnuo se na naviješteno čitanje iz Djela apostolskih koje govori o mučeništvu sv. Stjepana te poručio da Stjepan moli za oprost svojim mučiteljima, ali moli i da ga Gospodin primi, odnosno nudi oprost i čezne za zajedništvom s Bogom.
Propovjednik je primijetio da se ondje nalazio i Savao, kasnije Pavao, koji je neizravno sudjelovao u mučenju Stjepana. „On nam postaje slika velike nade unatoč našim lutanjima ili krivim potezima, unatoč našim grijesima. Dakle, Savao negdje u pozadini kao da je ona vatra koja tinja. Tinja - to govori o tome da ima nade. To je taj kontekst u kojem jedni griješe protiv jednoga, a taj jedan se zauzima opet za one koji griješe. Što to znači za nas? To znači da upadnemo u grijeh kada ne postupamo poput svetoga Stjepana u ovom kontekstu, to jest kada nepravde koje proživljavamo, molimo da Bog stostruko uzvrati drugome. Ne ulazimo u logiku oprosta“, istaknuo je.
Osvrćući se na naviješteno evanđelje, kazao je da Isusovi sugovornici traže dodatno znamenje unatoč svemu što je već učinio. „Njihov grijeh se nalazi u tome što, unatoč svemu, nisu vjerovali da je Isus zaista Krist, Pomazanik, to jest Mesija. I mi smo poput njih ponekad. Ima puno toga divnoga u našim životima. Ne primjećujemo to, uzimamo to zdravo za gotovo“, naglasio je te naveo primjere zdravlja, obitelji i drugih dobara.
„Dakle, normalno je imati sve ono što mislimo da trebamo imati i dokle god je tako, mislimo da smo u pravu. Međutim, kada se stvari malo promijene, onda počinjemo vapiti za Gospodinom, ali ne u smislu da nam nužno pomaže, nego okrivljujući njega. To je ponekad naš grijeh. Dakle, s jedne strane ne prepoznati Božja dobročinstva u mom životu i zahvaliti na njima, drugo: ne prepoznati Božja dobročinstva u tuđem životu i zahvaliti na njima. To su grijesi koji nas neprestano vrebaju. A s druge strane, obratiti se Bogu kada zaškripi, kada vidimo da ne ide po našem planu, onda je on kriv za sve. Ali nije on kriv za sva dobra. Tu zapravo smo pozvani, u svjetlu ovoga njihovog pitanja, jednostavno se pitati gdje se mi nalazimo s tim stavom“, rekao je vlč. Singbo.
Upozorio je prisutne kako često traže od Isusa znakove, mole i sv. Antuna na mnoge nakane, a ne vjeruju da Bog to može učiniti. „Nije grijeh tražiti znak od Boga. Grijeh je kada ne prepoznajemo trenutak kada to Bog čini, nego smo zaslijepljeni svojim molbama. I onda sve prolazi pored nas, a nismo toga svjesni. Prema tome, ovo njihovo pitanje nije po sebi loše pitanje, nije po sebi grešno pitanje, nego je problem što ne vjeruju da Isus već čini puno toga što trebaju vjerovati“, istaknuo je.
Pojasnio je da Isus usmjerava svoje sugovornike na Oca jer primjećuje da su oni preusmjerili izvor Božjih dobročinstava, da ne prepoznaju pravi izvor iz kojega Božja dobrota dolazi do čovjeka, te je upozorio vjernike da se to i njima često događa. Potaknuo ih je da rastu u poniznosti, u duhovnosti i da se zauzimaju za druge. „To je ono na što nas poziva večeras sveti Antun u svjetlu ovih riječi - stav poniznosti. A ta poniznost koja nam poručuje da ništa nismo postigli ni na duhovnom području, ni na općeljudskom planu, a da pritom nije od Boga dano“, naglasio je propovjednik.
Govoreći o molbi Isusovih sugovornika da im da „toga kruha uvijek“, rekao je da to znači: „Samo nam daj ono što nam je potrebno, nek nam život teče, sve u redu, neka ne bude nikakvih poremećaja, neka je nama lijepo svaki dan i onda ćemo ti vjerovati. Međutim, moleći tako, zaboravljamo na paradoks Kristovoga križa. Ono čega se spominjemo u ovo vrijeme - da je Kristovo uskrsnuće bilo moguće jedino kroz križ. Da će u mom životu biti uspona i padova. I da ne trebam gledati na te trenutke dramatično nego naprotiv, pozvan sam to nositi s Gospodinom jer jedino na taj način shvaćam da Kristov križ, koji će se u različitim oblicima pojaviti na mom životnome putu, to nije znak da me Bog napustio. Ne, nego je to znak da je on tu nosi taj križ sa mnom unatoč mome dojmu da je on na mene stavio križ. A on to nosi sa mnom“, istaknuo je.
Potaknuo je okupljene da u tim trenucima ne padnu u zamku prigovaranja Bogu i odricanja Boga, nego da budu strpljivi. Također ih je potaknuo da se redovito čiste od gube grijeha. „Ne smijemo posustati, ne smijemo se obeshrabriti. Ne smijemo se obeshrabriti zbog toga koliko je godina prošlo od posljednje ispovijedi. Bogu je važan onaj trenutak kada pristupaš njemu“, rekao je vlč. Singbo te potaknuo okupljene da u tišini promisle o svom odnosu s Bogom.
Župnik Lotar na kraju misnog slavlja zahvalio je svima, a napose predslavitelju.
IKA
Foto: Vlado Badrov