Zagrebačka nadbiskupija

Propovijed nadbiskupa Kutleše na proslavi svetkovine Bezgrešnog Srca Marijina

 
 
Poštovane i drage sestre,
 
rado sam se odazvao vašem pozivu da danas, u ovom euharistijskom zajedništvu, proslavimo trostruko slavlje. Vaša samostanska crkva danas obilježava svetkovinu Bezgrešnog Srca Marijina, dok Crkva predlaže neobvezatni spomendan Gospe Fatimske. Uz to, sestra Marija Judita od Presvete Euharistije polaže svoje prve redovničke zavjete. Sve tri prigode, kao i predložena čitanja, ističu lik Blažene Djevice Marije, vjerne službenice Gospodinove. Iako je ona najuzvišenija među ženama, Majka Božjeg Sina, prije svega je njegova učenica i nasljedovateljica. Sveti Augustin naglašava da je za nju bilo važnije biti učenicom nego majkom. Ona je blažena među ženama jer je na najizvrsniji način slušala i vršila riječ Božju. Sam Gospodin na riječi: „Blažena utroba koja te nosila“, odgovara: „Još blaženiji oni koju riječ Božju slušaju i vrše.“ (Lk 11, 28), čime dodatno ističe zasluge svoje Majke. Dobro ju je poznavao. Znao je da je ona Božju riječ slušala s plemenitim i dobrim srcem (usp. Lk 8, 15), da je tu riječ brižno čuvala (usp. Lk 2, 51), prebirala u srcu (usp. Lk 2, 19) te razmišljala o njezinu značenju (usp. Lk 1, 29). Ona, Majka Sina Božjega, posvetila je cijeli život vjernom obdržavanju Božje riječi, slušajući Boga bez prestanka i primajući Objavu cijelim svojim bićem u “poslušnosti vjere”.[1]

Upravo o toj poslušnosti vjere želim danas razmišljati s vama. Razmatrat ćemo je iz perspektive Isusa i Marije, a zatim s obzirom na redovničko nasljedovanje Krista prihvaćanjem evanđeoskih savjeta kao pravila vlastitog života. 
 
1. Isusova poslušnost
a) Je li Isus bio poslušan dječak? Evanđelje po Luki, koje smo čuli, prenosi zgodu o dječaku Isusu koji, po blagdanskome običaju, s roditeljima odlazi u Jeruzalem. Kad je došlo vrijeme povratka, on ostaje u Jeruzalemu bez njihova znanja. Tek nakon dana hoda roditelji primjećuju da ga nema među suputnicima te ga započinju tražiti među rodbinom i poznanicima. U ondašnjim uvjetima hodočašća, uobičajeno je bilo pridružiti se rođacima i prijateljima pa su roditelji bezbrižno putovali misleći da je on među njima.

Njihova potraga završava nakon tri dana u Jeruzalemu gdje Isusa nalaze među učiteljima. Slušao ih je i postavljao pitanja, ali i odgovarao na njih. Svi su bili zaneseni njegovom razumnošću i njegovim odgovorima. No, ono što danas želim istaknuti nije Isusova razumnost ili znanje, već paradoksalno, njegova poslušnost. Zašto paradoksalno? Riječi koje je Isusova majka izgovorila kad ga je s Josipom pronašla u Hramu mogu nas navesti na pomisao da je dječak Isus bio namjerno neposlušan. Majka ga, s povrijeđenim osjećajima i srcem punim žalosti, pita zašto im je to učinio.

Isusov odgovor otkriva duboku svijest kojom je, u ozračju Hrama i blagdana, bio zaokupljen: ovo je mjesto Oca moga. Njegova namjera nije bila povrijediti roditeljske osjećaje, izraziti mladenački bunt ili poći u pustolovinu. Njegov ostanak u Hramu bio je izraz svijesti da se tamo prepoznao kao Sin Božji i da mu je tamo mjesto. Objašnjenje Isusova ponašanja razumljivo je iz same perspektive njegova utjelovljenja: iako Bog, bio je dvanaestogodišnji dječak koji je učio i koji je rastao u svakom pogledu. Nije namjerno nanio bol roditeljima. Bio je ponesen autentičnim traženjem jednog dvanaestogodišnjaka i iskustvom otkrića o vlastitoj osobi te nije mogao ni zamisliti da će njegov ostanak u Hramu nekome nanijeti bol.

b) Dječak Isus otkriva vlastiti identitet. Marija i Josip su Isusa pronašli u vanjskim trijemovima Hrama, zapanjeni dubinom njegova sudjelovanja u razgovoru s učiteljima Zakona. Isusov odgovor Majci najranije su zabilježene njegove riječi. On je Hram, u kojem se nalazio, nazvao Očevom kućom. Stari zavjet nije nikada za Boga koristio izrez „otac“ u osobnome smislu te riječi. Svega se četrnaest puta u Starome zavjetu Boga naziva Ocem, ali isključivo u odnosu na naciju. Bog je nazivan Bogom Abrahamovim, ali Abraham o Bogu nikad nije govorio kao o svome ocu. Isus je upravo to učinio i nikada za svoga zemaljskog života nije upotrijebio drugi izraz. Svijest da je Sin Božji Isusu je otkrivena u Hramu, u srcu židovske vjere. Na kraju njegova ovozemaljskog života sudit će mu se upravo zbog te svijesti da je Sin Blagoslovljenoga (usp. Mk 15, 61). Njegove posljednje riječi bile su „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23, 46), a satnik pod križem izjavljuje: „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.“ (Mt 27, 54). Cijeli je Isusov zemaljski život bio uranjanje u otajstvo sinovstva i vjernost poslanju koje je otkrivao iz svoga jedinstvena odnosa s Ocem. 

c) Poslušnost je izraz pronađenog identiteta. Isusova svijest da je on Božji sin, a da je Bog njegov Otac, nije ga ostavila u Hramu, već ga je otvorila u njegovoj ljudskoj poslušnosti Josipu i Mariji. Budući da je znao tko je, mogao se duboko pokoriti i podložiti. Rezultat toga je da je rastući u dobi, istovremeno rastao u mudrosti i milosti kod Boga i ljudi. Bio je milost u odnosu na Boga i ljude, na svoje vertikalne i horizontalne odnose.[2]

Drage sestre, ovo je iznimno važno za sve naše odnose. Poslušan, podložan i poučljiv duh ključ je za ispravan duhovni rast. Ohol duh ne može ništa primiti, niti može što darovati. Kada svoje živote podložimo Bogu i stavimo se njemu u službu - kao što će to danas učiniti naša zavjetovanica i kao što ste to učinile vi prije nje - Božja naklonost ostaje na nama i postajemo kadri podložiti se jedni drugima u ljubavi Kristovoj (usp. Ef 5, 21). Jedino nas svijest da smo djeca Božja može staviti u ispravan odnos spram poslušnosti i autoriteta. Poslušnost nije odricanje od slobode koju nam je Bog dao kao razumskim bićima. To je posve slobodna odluka darovati se u svijesti spoznaje da smo ljubljena djeca Božja.
 
2. Marijina poslušnost
Novi zavjet Mariju naziva blaženom zbog njezina neposredna i nepokolebljiva pristanka vjere Božjoj riječi (usp. Lk 1, 38; 45), koju je čuvala i promišljala u svom srcu (usp. Lk 2, 19; 51). Ona je time postala uzor i izvor pomoći svemu Božjem narodu, koji je bio povjeren njezinoj majčinskoj skrbi.[3] Marija nam pokazuje put prihvaćanja i služenja Riječi Božjoj. No, u isto vrijeme znamo da Marijin Fiat kod Navještenja nije izraz njezine savršene spoznaje, niti joj je osigurao položaj lišen svake kušnje i potrebe daljnjega duhovnoga rasta.

U ovoj biblijskoj pripovijesti kaže se da Marija i Josip „ne razumješe riječi koju im reče“. To ukazuje na činjenicu da je Marija rasla u vjeri koja tek pod križem doživljava svoju puninu. Papa Ivan Pavao II. opisuje put Marijina rasta u vjeri riječima: „Plod Marijina života sazrijevao je pod križem, gdje se na način koji je s ljudske strane najtragičniji obznanjuje istina da je Bog ljubav. U duhu te božanske ljubavi, u poslušnosti pozivu svoga Sina, nas prima kao svoju djecu u apostolu Ivanu. Kad je nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo, zajedno s apostolima ustrajala u molitvi (usp. Dj 1,14) i s njima doživjela silazak Duha Svetoga, postala je Majkom Crkve u nastajanju. To mistično majčinstvo u potpunosti se očitovalo u otajstvu njezina Uznesenja na nebo. Od tog trenutka naš je pogled uprt u njezin primjer, moleći se da nas ona, naša Voditeljica u vjeri, nauči slušati i čuvati svaku riječ koju nam Bog uputi.“[4] Marija je, dakle, svoju ulogu u povijesti spasenja otkrivala postupno, kroz ustrajnu poslušnost Božjoj riječi.

To za nas znači da naš pristanak vjere moramo obnavljati i aktualizirati svaki dan. Naš duhovni rast i naš poziv nisu završili dolaskom u samostan niti redovničkim zavjetovanjem ili svećeničkim ređenjem. Svaki dan moramo dopustiti da nas Riječ Božja oblikuje i otkriva nas nama samima. 
 
3. Redovnička poslušnost
Vidjeli smo kako je cijeli Isusov zemaljski život određen sviješću da je Božji Sin. Sinovska poslušnost Ocu nije mu dopustila da čini ili govori išta drugo osim onoga što mu Otac nalaže (usp. Iv 8). Marija je, otkrivajući svakodnevno istinu Božje riječi kroz Isusov život, otkrivala i vlastitu ulogu u Božjem naumu spasenja.

Zavjetovanjem sestra govori: „Evo me, mene pošalji“. Odaziva se Božjemu pozivu, što joj donosi puninu Duha Svetoga i poticaj da se podloži drugima iz poslušnosti prema Kristu (Ef 5, 21). Taj početni odaziv je autentičan, ali nije konačan. Premda je u redovničkom pozivu moguće prepoznati određene trenutke ili odlučujuće susrete, razlučivanje zvanja je dug proces u kojemu je važno pratiti znakove vrlo osobnog i jedinstvenog poslanja. Gospodin je tražio od Abrahama i Sare da napuste svoju zemlju, ali im je postupno razjašnjavao ono što je u početku bila tajanstvena zemlja koju im je obećao pokazati (usp. Post 12, 1). Svako podvrgavanje volje redovničkom poglavaru kroz zavjet poslušnosti ima smisla ako vjerujemo i ako smo osvjedočeni da je naš život u Božjim rukama, da nam je boraviti u njegovu hramu.

Draga sestro Marija Judita od Presvete Euharistije! Vjerujem da ste izborom tog redovničkog imena htjeli izraziti nešto od onoga u čemu ste se prepoznali u odnosu na svoga Zaručnika. Judita je biblijska žena puna vjere i odvažnosti. Njezin su život resili post, pokora, molitva i briga za potrebite, a u trenutku kad se njezin narod našao u smrtnoj opasnosti izlaže svoj život i, pouzdajući se u Boga, nadmudruje vođu moćne neprijateljske vojske. Njezine su zasluge i u tome što je spriječila da njezin narod podlegne pod teretom kušnje i izda Boga svojih otaca. Vaš poziv posta, pokore i neprestane molitve oruđe je kojim se borite protiv neprijatelja duše našega naroda. Euharistijska žrtva je izvor Vaše snage i posvećenja. Prihvaćanje životnog poslanja uvijek podrazumijeva spremnost na riskiranje vlastita života i prolazak križnim putem i proći križnim putem, Isusovim stopama. On je čvrsto krenuo na put u Jeruzalem (usp. Lk 9, 51) da žrtvuje svoj život za čovjeka.

Zahvaljujemo danas Bogu koji nas poziva u svoju službu i Vama, sestro, što ste se odazvali. Molimo da Vas prati svojom zaštitom i nadahnjuje svojom mudrošću. U mjeri u kojoj ostanete vjerni njegovu zakonu i Vašim redovničkim pravilima, moći ćete kušati kako je dobar Gospodin i kako je silna moć njegova.

Neka nas sve na našem putu predanja i poslušnosti Bogu prati moćni zagovor Majke Božje. Utecimo se njezinu Prečistom Srcu, savršenoj žrtvi božanske ljubavi. Amen.