Zagrebačka nadbiskupija

Homilija zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše
prigodom proslave svetkovine sv. Antuna Padovanskog

 
 
Draga braćo i sestre, poštovani hodočasnici!
Okupili smo se danas kako bismo u molitvi i zahvaljivanju Bogu proslavili blagdan sv. Antuna, naslovnika ove crkve, kojeg je Crkva proglasila naučiteljem, a u narodu se časti kao Svetac svega svijeta. Bog u svom milosrđu daje da zvijezde svetosti zasjaje u svakom vremenu, ma koliko bilo teško i izazovno. Rijetko je koji svetac u puku čašćen kao sveti Antun, a da se o njemu manje zna iz povijesnih biografskih izvora. Dva od tri poglavlja najranijeg Antunova životopisa posvećena su posljednjim danima njegova života, preminuću, pogrebu i kanonizaciji. Još za života bio je poznat kao čudotvorac, a u Padovi, gradu u kojem je pokopan, prozvan je jednostavnim imenom Santo - Svetac. S razlogom se možemo pitati u čemu je tajna toga obljubljenog sveca.

Bio je poznat po svojim propovijedima u kojima se uspješno obračunavao s krivovjerjima svoga vremena, pomirivao zavađene, obraćao tvrdokorne grešnike, a u svemu puku budio živu vjeru i odanost Bogu. Resila ga je krepost čistoće, te je u umjetničkim djelima najčešće prikazan s ljiljanom u ruci i s djetetom Isusom u naručju. Antun se za života rado povlačio na samotna mjesta na molitvu i pokoru, a načinom na koji je okončao svoj zemaljski život pobudio je živu vjeru puka koja očito ne blijedi ni danas, sudeći po broju onih koji mu se utječu za pomoć i zagovor.

Svaki svetac, pa tako i sveti Antun, u svom životu preko jednog blaženstva i jedne kreposti utjelovljuje sva ostala blaženstva. Bez imalo sumnje, blaženstvo koje najviše opisuje svetog Antuna jest blaženstvo čistih srcem, kojima je obećano gledanje Boga. Stoga bih ovu propovijed htio posvetiti upravo blaženstvu čistih srcem, koje pretpostavlja krepost čistoće i s njom povezanu kršćansku etiku uzdržljivosti koja nema samo osobni, već i širi društveni značaj. U vremenu u kojemu živimo, krepost čistoće je obescijenjena do krajnjih granica. Promislimo u čemu se ona sastoji i kakva joj je vrijednost. Tek kad uložimo vlastite napore oko ove kreposti i pokušamo shvatiti njezinu društvenu vrijednost, možemo se otvoriti njezinu duhovnom bogatstvu zbog kojeg Isus one koji su čista srca naziva blaženima.
 
1. Krepost čistoće
Jedan je Antunov životopisac dobro opazio da je nama lako utaknuti ljiljan u njegove ruke, ali nam je teško nasljedovati ga u borbi koju je on vodio odricanjem, svladavanjem i žrtvovanjem kako bi stekao zasluge ove kreposti. Najstariji životopis svetog Antuna o njegovu odlasku u samostan donosi sljedeće riječi: „Povukao se s praga života […] iz straha da se ne uprlja prašinom zemaljskih naslada i da mu ove ne budu zaprekom na putu Gospodnjem, kojim je već svom dušom hitio“ (Z. Zlodi, Sveti Antun Padovanski). U vremenu u kojem je živio Antun, baš kao i danas, za takav su potez bili potrebni hrabrost, poniznost i razboritost. Jedno je, draga braćo i sestre, ropski i tjeskoban strah od kazne i trpljenja, strah na koji smo natjerani prijetnjama i kažnjavanjem, a nešto posve drugo je sveti strah da se ne povrijedi Božji život u nama. Ako je u nekim prilikama nužan i ovaj prvi strah, on svakako nije ideal kojemu se teži, već tek može biti početak kreposti.

Plodovi Antunova života govore da ga je upravo sveti strah motivirao da napusti sve kako bi Božji život u sebi i prisnost s Bogom sačuvao u onoj mjeri i u onom životnom stanju koje je Bog za njega htio. Zasluge njegova svetog života i danas nas privlače da se molimo njegovu zagovoru.  

Čistoća je u prvom redu plod Duha (usp. Gal 5, 22-23), ali i plod prakticiranja moralnih kreposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Te moralne kreposti rastu odgojem, slobodnim činima i ustrajnošću u naporu, a božanska ih milost čisti i uzdiže (usp. KKC 1839). Čistoća izražava ostvarenu integraciju i time unutarnje čovjekovo jedinstvo. Neke biografije opisuju susret Antuna i jedne djevojke pri kojemu djevojci pada vrč koji je nosila i razbija se u komadiće, a Antun se sagiba, kupi krhotine i vraća joj cjelovit vrč. Cjelovitost vrča slika je cjelovitosti osobe i potpunosti dara (usp. KKC 2337). Moralno integriran i krepostan čovjek životne stvarnosti dotiče prepoznajući u njima izvorni smisao i odnoseći se prema njima s dostojanstvom koje im pripada. Time ih iscjeljuje. Svi imamo iskustvo susretā u kojima se osjećamo iscijeljeni dubokim razumijevanjem i prihvaćanjem, čistoćom srca druge osobe. Krepostan čovjek ne iskorištava slabosti drugih, ne manipulira krhotinama i krhkošću ljudske naravi. U njegovoj blizini lakše opažamo privlačnost vrlina na koje smo pozvani, ljepotu darova kojima smo u svojoj ljudskoj naravi obdareni.

Sveti Antun je, da bi očuvao ovu krepost, težio strožem načinu života, birao samostane u kojima je nalazio strožu disciplinu i plodonosniji mir, a na kraju je iz Reda augustinaca prešao k sljedbenicima svetog Franje, koji su radikalno živjeli siromaštvo i u svojim redovima već imali svijetle primjere mučeništva. Podnijeti mučeništvo za vjeru bila je stalna Antunova želja.
 
2. Društveni značaj kršćanske čistoće
Krepost čistoće, dragi vjernici, nije nešto od čega bismo trebali odustati unaprijed misleći da je namijenjena samo odabranima. Prvo za što bismo svetog Antuna trebali moliti jest ljubav prema ovoj kreposti i jakost za njezino vršenje. Problem s kojim se danas suočavamo jest to što nas ta krepost više ne privlači. Toliko smo uronjeni u hedonističku i potrošačku kulturu, u kojoj se čistoća ismijava, a stid potpuno gubi, da više ne razumijemo vrijednost ove kreposti.

Kršćansko poimanje čistoće ne može se svesti na čednost i na spolni moral iz jednostavnog razloga što čistoća srca obuhvaća cijelog čovjeka i sva područja njegovih odnosa. No, upravo je područje ljudske spolnosti danas toliko izloženo obezvređivanju i zloporabama da bi se, kako dobronamjerno primjećuje C. S. Lewis, kršćani trebali stidjeti stanja u koje je danas dospio čovjekov spolni nagon. Marketinški se manipulira krhkošću ljudske naravi, a takvim se trendovima podlaže bez otpora. Izloženost djece pornografiji je tolika da postoje zahtjevi da se njezina konzumacija prepozna kao javnozdravstveni problem. Jedan od plodova obescjenjivanja čistoće je izostanak stidljivosti. A Crkva nas poučava da učiti djecu i mlade stidljivosti znači buditi u njima poštivanje ljudske osobe (usp. KKC 2524).

Osim toga, kršćanska čistoća uključuje uzdržljivost i skromnost, koje su sastavni dio stožerne kreposti umjerenosti, bez koje nema ni socijalnog, ni ekonomskog, ni ekološkog napretka ljudskoga društva. Umjerenost je, kako to s razlogom ponavljaju suvremeni pisci, „više od neke poželjne osobine pojedinaca“, ona je „vitalni sastojak u izgradnji dobrog društva“ (Bill Donohue, Why Catholicism Matters). Umjerenost je također najbolji prijatelj slobodna i uređena društva jer odgaja odgovorne pojedince.
Prisjetimo se samo da se tri od deset Božjih zapovijedi odnose na brak i obitelj: četvrta zahtijeva poštovanje roditelja, šesta osuđuje preljub, a deveta zabranjuje požudu. Sve pokazuju ulogu koju kršćanski pojam čistoće, i sve što je s njime povezano, igra u društvenim odnosima.

Molimo svetog Antuna da svojim svetačkim zagovorom „skupi“ krhotine moralne razasutosti naše kulture i iscijeli nas te osjetimo ljepotu i privlačnost najintimnijeg poziva na koji smo svi pozvani, a to je cjelovitost bića koje je kadro gledati Boga.
 
3. Blaženstvo čistih srcem
Grčka riječ za pojam čist je katharos i koristi se u različitim kontekstima. Osnovno značenje te riječi je: nepomiješan, očišćen, bez ikakvih primjesa. Zbog toga je ovo blaženstvo tako zahtjevno. Ono bi moglo glasiti: "Blago čovjeku čiji su motivi uvijek potpuno nepomiješani jer će on Boga gledati". Potrebno je svakodnevno vježbanje i preispitivanje kako bismo motive svog djelovanja malo pomalo čistili od različitih sebičnih primjesa. Jesmo li, primjerice, danas ovdje jer molimo za neko čudo, a bez volje da promijenimo i svoj život? Ili je naša želja da nepokolebljivo nasljedujemo kreposti sv. Antuna? Jesam li svoga bližnjega molio za oproštenje samo zbog društvenog ugleda ili zbog iskrene boli što sam ga uvrijedio? Je li motiv moje veze požuda, sebičnost ili želja za dobrom druge osobe? Jesam li pristupio svetoj ispovijedi jer drugačije ne mogu biti kum ili kuma na krizmi ili iskreno želim život milosti i promjenu života? Tako bismo mogli nabrajati u nedogled.

Dragi vjernici, vidimo ono što smo sposobni vidjeti. Ako je netko kratkovidan, bez pomagala neće vidjeti na daleko. Ako netko nema čisto srce, nemoguće mu je opažati duhovne stvarnosti. Mi sebe osposobljujemo ili onesposobljujemo za gledanje Boga.
Crkva nas također uči da postoji veza između čistoće srca i pravovjerja (usp. KKC 2518). Pokoravajući se Bogu i živeći dobro iz vjere, čistimo svoje srce, a što nam je srce čistije, više ćemo razumjeti ono u što vjerujemo. Katekizam Katoličke Crkve čistima srcem naziva one koji su svoj um i volju uskladili sa zahtjevima Božje svetosti, poglavito na tri područja: u ljubavi, čistoći ili spolnoj ispravnosti i u ljubavi prema istini i pravovjerju (usp. KKC 2518). Stoga ne čudi lakoća s kojom je sveti Antun svladavao, ispravljao i obraćao krivovjerne katare i bez ustručavanja ih nazivao drskim neznalicama i licemjerima. Nije im podilazio tražeći opravdanja za njihove stavove. Njegov propovjednički recept bio je da se iz propovjednika u srca ljudi moraju prelijevati toplina života i svjetlo nauka. Njegov životopis donosi sljedeće: „Dokazima jasnijim od sunca pobijao je prepredene krivovjerske tvrdnje. Snagom njegove riječi spasonosna nauka prodirala je tako silno u srca slušatelja da se ne malo mnoštvo ljudi, otklonivši zabludu, vratilo Gospodinu.“

Koliko su samo nama danas potrebni jasnoća nauka i toplina, tj. svjedočanstvo života! Jasnoća naučavanja i svjedočanstvo života glavne su zadaće zaređenih službenika Crkve. Ali, ne samo njih! Želja je Crkve i stalni poziv pape Franje da svi učenici, svi koji idu za Kristom, postanu svjesni svoje misionarske zadaće. Ili riječima svetog Antuna: „Riječ je živa, ako naš život govori.“

Stoga, dragi vjernici, samo zajedničkim naporima možemo krenuti u moralnu i kulturnu obnovu našeg naroda i domovine. Protiv sveprisutne kulture bezboštva i smrti, moralnog relativizma i razornog individualizma, vjernici imaju moćna sredstva i siguran put. Želimo li ga slijediti? Majka Terezija je govorila da obnova svijeta započinje u našim srcima. Za vas koji ste se ovdje danas okupili počastiti svetog Antuna, prilika je da dopustite da vas dotakne ne samo njegova toplina i suosjećanje s nama u našim potrebama, već i jasnoća njegova poziva na čist i uzoran život. Amen.