Homilija zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše na svetkovinu Marijina uznesenja na nebo u Mariji Bistrici
Homilija zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše
Svetkovina Marijina uznesenja na nebo
Velika Gospa, Marija Bistrica, 2024.
Draga braćo i sestre!
Okupili smo se u ovom časnom svetištu Majke Božje Bistričke kako bismo proslavili svetkovinu Marijina uznesenja na nebo.
Crkva od svojih početaka vjeruje da je zbog savršena jedinstva sa Spasiteljevim životom Blažena Djevica Marija dijelila njegovu sudbinu i dušom i tijelom. Bog nije dopustio da njezino tijelo doživi raspadljivost, već je i dušom i tijelom uznesena na nebo. Ono što je Kristovo uzašašće, Marijino je uznesenje. Sveti Antun Padovanski to izriče riječima: „Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…“ Krist je uzašao snagom božanskoga života u sebi; Marija je uznesena privlačnom snagom Kristove ljubavi, jer nije bilo moguće da ona, koja je začetnika života nosila u sebi, tijelo „truleži ugleda“. To je razlog zbog kojega nijedna crkva niti grad ne posjeduju relikvije Blažene Djevice Marije, a vjerovanje o njezinu uznesenju tijekom povijesti Crkve nikada nije ozbiljno osporavano. Ta vjera rane Crkve postala je obvezatnim člankom vjerovanja, tj. dogmom 1950. godine, u trenutku povijesti u kojemu je čovjeka, suočena s razornim posljedicama dvaju svjetskih ratova, trebalo podsjetiti na njegovu pravu sudbinu i vratiti mu poljuljanu nadu u vlastito dostojanstvo i vrijednost.
Draga braćo i sestre, dogma nije ništa drugo nego crkveno nepogrešivo tumačenje Svetoga Pisma i Tradicije. Kada Crkva želi istaknuti neki aspekt vjerovanja, ne uvodi nešto novo, već posvjedočene istine stavlja pred oči vjernika za porast i produbljivanje njihove vjere i dobro njihovih duša.
Svetkovina koju slavimo danas širi naše obzore i u ovom trenutku povijesti. Stoga bih htio s vama danas podijeliti misli nade kako bismo postali svjesniji blaga radosne vijesti i vjere koju Crkva vjerno prenosi i brižno čuva. Nauk Crkve nije odvojen od naših ljudskih potreba i čežnji srca, već je upravo u službi njihova ispunjenja.
1. Poniznost prethodi slavi
Ako je Marijin grob prazan, ako nijedna crkva ne čuva njezine relikvije, kao vjernici možemo se zapitati gdje je završilo tijelo Prečiste? Čitanje iz Knjige Otkrivenja govori nam nešto o tome. U tekstu se spominju Dijete, koje je Isus, Zmaj kao stari neprijatelj Đavao, i Žena, koja je bez sumnje Marija. Ivan pripovijeda o viziji Kovčega saveza u Hramu Božjemu na nebu i o velikom znamenju koje se pojavilo, o Ženi odjevenoj suncem, o mjesecu pod njezinim nogama i o vijencu od dvanaest zvijezda na njezinoj glavi (usp. Otk 12, 1). Crkveni oci, mnogi sveci, kao i suvremeni poznavatelji Svetoga pisma prepoznaju Mariju u Kovčegu saveza koji ima počasno mjesto u nebeskom Hramu. Također, poznato je da se u Lauretanskim litanijama koristi zaziv „Škrinjo zavjetna“ za Mariju. Kovčeg saveza na nebu je dakle konkretna osoba koju sveti Ivan po svome običaju naziva jednostavno Ženom. Kovčeg saveza bio je svet po onome što je sadržavao: ploče deset zapovijedi ispisane Božjom rukom, Aronov štap i manu, hranu iz pustinje. Marija, Kovčeg Novoga saveza, neizmjerno je uzvišenija jer je nosila utjelovljenu Riječ Božju, sam kruh života koji pobjeđuje smrt, Isusa, vječnog Velikog svećenika.[i] Prema riječima Ivana Damaščanskog, dolikovalo je da se Majka, živi kovčeg Boga živoga, nastani u Kraljevskom gradu svoga Sina. I nastanila se po vjerovanju Crkve, dušom i tijelom! Prispjela je k savršenstvu iz kojeg poziva nas vjernike k svojemu Sinu, k njegovoj žrtvi i k Očevoj ljubavi.[ii]
Psalam današnje svetkovine opisuje svadbu kralja Davidova: „Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći, mnoštvom okružena“ (Ps 45, 9). Taj redak također opisuje nebeski dvor vječnoga kralja Isusa Krista koji vlada sa svojom Kraljicom Majkom s desne strane - baš kao što su izraelski kraljevi vladali s majkama uz svoje prijestolje. Krist je učinio da se taj Kovčeg Novoga saveza nastani u Svetinji nad svetinjama u Hramu nebeskoga Jeruzalema.
Što sve to znači za nas, koji, iako za tim žudimo, ne uspijevamo čuti pjev anđela i osjetiti radost arkanđela zbog Marijine slave na nebu? Drugim riječima, pritisnuti ovozemaljskim brigama, najčešće ne uspijevamo otkriti i nositi u sebi radost neba. Blaženi Alojzije Stepinac u središte svoje propovijedi na Veliku Gospu 1941. godine stavlja izreku: „Gloriam praecedit humilitas! - Poniznost prethodi slavi“ (usp. Izr 15, 33) i poučava vjernike da izaberu put poniznosti kojim je išla Blažena Djevica Marija. Kaže: „Njezinoj dakle proslavi na nebu prethodila je duboka poniznost na zemlji. To je pravilo za svakoga čovjeka, općenito pravilo za sve, koji hoće da iz ove zemaljske nizine prispiju u nebeske visine.“
To je pravilo, dragi vjernici, naše vremenite i vječne sreće. Poniznost nam je potrebna i za pristup tajnama vjere koje nikada u cijelosti nisu dostupne našem razumu. Ta se poniznost, prema blaženom Alojziju, pokazuje prije svega u svojevoljnom podvrgavanju volji Božjoj izraženoj u naravnom zakonu i Evanđelju. „Pa iako to za pokvarenu ljudsku narav znači stanovite okove, stanoviti jaram, činjenica je da je taj jaram mnogo lakši nego onaj lažne slobode, za kojom teži oholost.“[iii]
Draga braćo i sestre, ranjeni smo ohološću i samodostatnošću. Danas je na mnogim područjima postalo teško prepoznati u kakvim nas sve tamnicama drži naša potreba za nesputanom slobodom i pravima bez obveza. Teško nam je prepoznati slavu koja pripada čistima srcem, malenima, ožalošćenima, milosrdnima, gladnima i žednima pravednosti, svima koji iskaču iz predvidive logike ponude i potražnje, marketinga i tržišta. Sljepilo ranjene ljudske naravi drži nas nesposobnima kušati nebeska dobra. Ohrabrujuće je imati Majku koja nas pridiže, nadopunjuje što nedostaje našim nastojanjima i koja nas čeka na cilju. Vjerujem da je svatko od vas iskusio takvu njezinu blizinu.
2. Vjera u Marijino uznesenje daje nam osjetiti ljepotu našeg kršćanskog poziva
Ono što o sebi imamo otkriti potražimo u Mariji. Ona je Majka živih, preporođenih Kristovom Krvlju. Dana nam je za Majku podno križa. Prema Knjizi Otkrivenja, oni „što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo“ (Otk 12, 17) čine „ostatak njezina potomstva“, Isusovu braću i sestre. Grčka riječ za „brata“, adelphos, doslovno znači „od iste utrobe“. Konkretnost Isusova začeća i rođenja od Marije nastavlja se u konkretnosti našeg novog rođenja kao djece Božje. Iako svakodnevno molimo molitvu „Oče naš“, iako nam je rečeno da je Isusov Otac i naš Otac, a Isusova Majka i naša Majka, teško nam dolazi do svijesti uzvišenost našeg poziva i dostojanstva. Zato s pravom neki opažaju da je danas, upravo sada, potrebno povratiti osjećaj strahopoštovanja, čuđenja i zahvalnosti koji je imala rana Crkva pred darom sinovstva koji je bio u srcu našeg otkupljenja.[iv] Evanđelje je radosna vijest ne samo zbog toga što smo u Kristu oslobođeni istočnoga grijeha, nego zbog toga što nam je otkriveno da smo djeca Božja. Otkupljenje nas je pobožanstvenilo, a to je Božja želja od početka: da budemo na njegovu sliku. Grijeh prvih ljudi nije bio samo u tome što su željeli biti poput Boga, već daleko više što su to htjeli bez Boga. Eto zbog čega će u svakom vremenu biti aktualan poziv na poniznost. Gloriam praecedit humilitas! Bez poniznosti ostajemo robovi raspadljivosti.
Propisi naravnog zakona i Evanđelja najsigurniji su temelji svakog ljudskog napretka i uređenog društva,[v] a oholost, sebičnost, egoizam ipak priječe da im se podvrgnemo.
Kao vjernici pozvani smo biti svijetlo svijeta, nositelji nade i ljubazni promotori istine o čovjekovu dostojanstvu. Iz življenja sinovskog odnosa u odnosu na Boga Oca i našu nebesku Majku proizlazi barem trostruko svjedočanstvo.
Svjedočanstvo da Bog nije nemilosrdni i daleki sudac koji nam je dao zakon i čeka da ga prekršimo. Nažalost, to je česta slika koju o Bogu čitamo na tjeskobnim i tmurnim licima vjernika. Sinovi se ne boje Ocu reći što stvarno misle u slobodi srca, spremni su postavljati mu teška pitanja. Spremni su na poslušnost, a ne servilnost, jer žive radost blizine.
Svjedočanstvo da sve ljude bez razlike prihvaćamo kao braću i sestre. Isusova otkupiteljska žrtva usmjerena je na sve ljude svih vremena, životnih opredjeljenja i stanja. Više nego riječima i raspravama, više negoli obranom dogmi i uvjerenja, svoju vjeru možemo učiniti privlačnom životom ljubavi i prihvaćanja.
Svjedočanstvo da je vjera pokretačka snaga našeg rasta i motiv našeg djelovanja. Skloni smo često riječima proklamirati načela vjere i crkvenog nauka, ali prvi konkretni zahtjevi da se po istim načelima djeluje, očituju živimo li kao sinovi ili tuđinci u kući Oca nebeskoga, doživljavamo li Crkvu svojom majkom i Kristovom zaručnicom ili često samo društvenom instancom koja nam može biti od koristi za naše ciljeve.
Molimo, dragi vjernici, Majku za pomoć da se ta temeljna istina da smo djeca Božja ukorijeni u našem biću. Samo tako ćemo moći autentično živjeti svoje odnose s Bogom i sa svim ljudima i biti aktivni promicatelji boljega svijeta, onakvoga kakvim ga je Bog zamislio od vječnosti.
3. Uznesenje Marijino svetkovina je ljubavi i života
Svoju zadaću svjedočenja Radosne vijesti najlakše ćemo živjeti uz Mariju jer je ona „u svojem životu postala uzorom onoga majčinskog čuvstva kojim trebaju biti oduhovljeni svi oni koji u apostolskom poslanju Crkve surađuju u preporodu ljudi.“[vi]
Svi smo, ne samo službena Crkva, svećenici i Bogu posvećene osobe, pozvani sudjelovati u poslanju Crkve u preporodu ljudi. Zapitajmo se, obuzima li nas taj apostolski žar. Posebno pitam vas, dragi laici, angažirani u društvu, osjećate li taj apostolski žar da dobro koje vam vjera nosi poželite i drugima, bliskima i dalekima. Crkva na vas čeka. Nisu joj potrebni službenici, već apostoli. Pitam vas, draga subraćo svećenici, redovnici i redovnice, gdje je nestalo naše oduševljenje za vjeru zbog koje smo se odrekli svega drugoga? Zar je umanjio njegov sjaj pred zamamnim blještavilom dobara ovoga svijeta?
Na koncu se pitam, zar je moguće da je sljepilo toliko da naši teolozi i znanstvenici svih usmjerenja šute i podliježu trendovima sumnjivih eksperimenata i neprovjerenih teorija koje postaju normom kojoj se prilagođavaju zakonodavstva i prakse? Zašto se u javnom prostoru tako slabo čuju oštroumni i snažni uvidi koji mogu rasvijetliti razum i srce, umjesto uvesti ih u još veću zbrku i tamu?
Možemo li danas pronaći ljude koji bi, poput biskupa Fultona Sheena, mogli prepoznati da dogma o Marijinom uznesenju dotiče dva ključna pitanja koja zaokupljaju modernog čovjeka: spol i smrt?[vii] Nije nam teško složiti se s time da su spol i smrt teme koje zaokupljaju ne samo modernoga pojedinca, već i društvo u cjelini. Zaokupljaju nas jer su i spol i smrt neodvojivi od nas. Prate nas, a nemamo vlasti nad njima; ne možemo svojevoljno raspolagati tim datostima, osim ako ne želimo poljuljati temelje samog života do njegova uništenja. Bijeg od spola i smrti, bijeg je od naše ogoljenosti pred Bogom. Umjesto da mu se bacimo u zagrljaj, želimo dokazati da smo mu ravni. Usredotočenost na spol i smrt bez pogleda u konačno čovjekovo određenje u vječnosti, rađaju beznađem. To opažamo na svakom koraku. Teorije koje pod krilaticom jednakosti brišu sve razlike samo su drugo lice bijega od Boga kojeg doživljavamo sucem, a ne Ocem. Da je drugačije, ne bi bilo potrebno uime uključivosti isključivati jedini temelj koji je zajednički svakom čovjeku: naravni i Božji zakon.
Crkva nam u Blaženoj Djevici Mariji pokazuje da spol i smrtnost mogu biti u službi ljubavi i života. Naša su tijela, kao i njezino, određena za slavu. Ne zaboravimo, međutim, da toj slavi prethodi poniznost. Učimo se od naše nebeske Majke pravoj poniznosti. U poniznosti je poslušna Božjoj riječi začela Začetnika života, uzmicala je zamkama zloga skromnošću življenja i ljubaznim služenjem u ljudskoj obitelji. Bila je prisutna molitvom u srcu prve Crkve i jednom usnula, našla se vječno sjedinjena sa Sinom u slavi.
Uznesenje na nebo lako razumiju oni koji duboko ljube Boga, a teško oni koji ga uopće ne ljube. Učimo se ljubavi od Marije, ljubavi koja neodoljivo čezne za sjedinjenjem s onim koga ljubi. Budimo predani sinovi i svjedoci ljubavi kojom nas je Bog prvi uzljubio pa ćemo tako graditi nesebične i čiste odnose s drugima.
Na kraju, utecimo se našoj nebeskoj Majci:
Sa žarkim povjerenjem i molitvom, obraćamo se tebi, Kraljice neba, moleći te za milost mudrosti, razboritosti i skromnosti, osobito za naše mlade. U velikoj borbi između dobra i zla, pozvani smo zazivati tvoju zaštitu protiv duha svijeta i našeg drevnog neprijatelja. Znamo, ako se predamo tvojoj majčinskoj ljubavi i milosrđu, da ćeš nas voditi i pokazati nam područja našeg života u kojima smo bili prevareni i zavedeni.
Majko Božja, koja si s ljubavlju prihvatila Božju volju i koja si uznesena na nebo, pomozi nam da pronađemo bolji način života. Pozovi nas da se vratimo izvorima prave ljubavi i milosti, kako bismo naučili istinski ljubiti i biti ljubljeni zbog onoga što zaista jesmo. Neka Tvoja majčinska ljubav i zagovor budu svjetlo na našem putu, kako bismo, slijedeći tvoj primjer, postali nositelji mira, pravde i ljubavi u ovom svijetu.
Uznesena na nebo, Marijo, Majko Božja Bistrička, molimo te da nas uvijek vodiš prema tvome Sinu, Isusu Kristu, koji je Put, Istina i Život. Amen.
Okupili smo se u ovom časnom svetištu Majke Božje Bistričke kako bismo proslavili svetkovinu Marijina uznesenja na nebo.
Crkva od svojih početaka vjeruje da je zbog savršena jedinstva sa Spasiteljevim životom Blažena Djevica Marija dijelila njegovu sudbinu i dušom i tijelom. Bog nije dopustio da njezino tijelo doživi raspadljivost, već je i dušom i tijelom uznesena na nebo. Ono što je Kristovo uzašašće, Marijino je uznesenje. Sveti Antun Padovanski to izriče riječima: „Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…“ Krist je uzašao snagom božanskoga života u sebi; Marija je uznesena privlačnom snagom Kristove ljubavi, jer nije bilo moguće da ona, koja je začetnika života nosila u sebi, tijelo „truleži ugleda“. To je razlog zbog kojega nijedna crkva niti grad ne posjeduju relikvije Blažene Djevice Marije, a vjerovanje o njezinu uznesenju tijekom povijesti Crkve nikada nije ozbiljno osporavano. Ta vjera rane Crkve postala je obvezatnim člankom vjerovanja, tj. dogmom 1950. godine, u trenutku povijesti u kojemu je čovjeka, suočena s razornim posljedicama dvaju svjetskih ratova, trebalo podsjetiti na njegovu pravu sudbinu i vratiti mu poljuljanu nadu u vlastito dostojanstvo i vrijednost.
Draga braćo i sestre, dogma nije ništa drugo nego crkveno nepogrešivo tumačenje Svetoga Pisma i Tradicije. Kada Crkva želi istaknuti neki aspekt vjerovanja, ne uvodi nešto novo, već posvjedočene istine stavlja pred oči vjernika za porast i produbljivanje njihove vjere i dobro njihovih duša.
Svetkovina koju slavimo danas širi naše obzore i u ovom trenutku povijesti. Stoga bih htio s vama danas podijeliti misli nade kako bismo postali svjesniji blaga radosne vijesti i vjere koju Crkva vjerno prenosi i brižno čuva. Nauk Crkve nije odvojen od naših ljudskih potreba i čežnji srca, već je upravo u službi njihova ispunjenja.
1. Poniznost prethodi slavi
Ako je Marijin grob prazan, ako nijedna crkva ne čuva njezine relikvije, kao vjernici možemo se zapitati gdje je završilo tijelo Prečiste? Čitanje iz Knjige Otkrivenja govori nam nešto o tome. U tekstu se spominju Dijete, koje je Isus, Zmaj kao stari neprijatelj Đavao, i Žena, koja je bez sumnje Marija. Ivan pripovijeda o viziji Kovčega saveza u Hramu Božjemu na nebu i o velikom znamenju koje se pojavilo, o Ženi odjevenoj suncem, o mjesecu pod njezinim nogama i o vijencu od dvanaest zvijezda na njezinoj glavi (usp. Otk 12, 1). Crkveni oci, mnogi sveci, kao i suvremeni poznavatelji Svetoga pisma prepoznaju Mariju u Kovčegu saveza koji ima počasno mjesto u nebeskom Hramu. Također, poznato je da se u Lauretanskim litanijama koristi zaziv „Škrinjo zavjetna“ za Mariju. Kovčeg saveza na nebu je dakle konkretna osoba koju sveti Ivan po svome običaju naziva jednostavno Ženom. Kovčeg saveza bio je svet po onome što je sadržavao: ploče deset zapovijedi ispisane Božjom rukom, Aronov štap i manu, hranu iz pustinje. Marija, Kovčeg Novoga saveza, neizmjerno je uzvišenija jer je nosila utjelovljenu Riječ Božju, sam kruh života koji pobjeđuje smrt, Isusa, vječnog Velikog svećenika.[i] Prema riječima Ivana Damaščanskog, dolikovalo je da se Majka, živi kovčeg Boga živoga, nastani u Kraljevskom gradu svoga Sina. I nastanila se po vjerovanju Crkve, dušom i tijelom! Prispjela je k savršenstvu iz kojeg poziva nas vjernike k svojemu Sinu, k njegovoj žrtvi i k Očevoj ljubavi.[ii]
Psalam današnje svetkovine opisuje svadbu kralja Davidova: „Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći, mnoštvom okružena“ (Ps 45, 9). Taj redak također opisuje nebeski dvor vječnoga kralja Isusa Krista koji vlada sa svojom Kraljicom Majkom s desne strane - baš kao što su izraelski kraljevi vladali s majkama uz svoje prijestolje. Krist je učinio da se taj Kovčeg Novoga saveza nastani u Svetinji nad svetinjama u Hramu nebeskoga Jeruzalema.
Što sve to znači za nas, koji, iako za tim žudimo, ne uspijevamo čuti pjev anđela i osjetiti radost arkanđela zbog Marijine slave na nebu? Drugim riječima, pritisnuti ovozemaljskim brigama, najčešće ne uspijevamo otkriti i nositi u sebi radost neba. Blaženi Alojzije Stepinac u središte svoje propovijedi na Veliku Gospu 1941. godine stavlja izreku: „Gloriam praecedit humilitas! - Poniznost prethodi slavi“ (usp. Izr 15, 33) i poučava vjernike da izaberu put poniznosti kojim je išla Blažena Djevica Marija. Kaže: „Njezinoj dakle proslavi na nebu prethodila je duboka poniznost na zemlji. To je pravilo za svakoga čovjeka, općenito pravilo za sve, koji hoće da iz ove zemaljske nizine prispiju u nebeske visine.“
To je pravilo, dragi vjernici, naše vremenite i vječne sreće. Poniznost nam je potrebna i za pristup tajnama vjere koje nikada u cijelosti nisu dostupne našem razumu. Ta se poniznost, prema blaženom Alojziju, pokazuje prije svega u svojevoljnom podvrgavanju volji Božjoj izraženoj u naravnom zakonu i Evanđelju. „Pa iako to za pokvarenu ljudsku narav znači stanovite okove, stanoviti jaram, činjenica je da je taj jaram mnogo lakši nego onaj lažne slobode, za kojom teži oholost.“[iii]
Draga braćo i sestre, ranjeni smo ohološću i samodostatnošću. Danas je na mnogim područjima postalo teško prepoznati u kakvim nas sve tamnicama drži naša potreba za nesputanom slobodom i pravima bez obveza. Teško nam je prepoznati slavu koja pripada čistima srcem, malenima, ožalošćenima, milosrdnima, gladnima i žednima pravednosti, svima koji iskaču iz predvidive logike ponude i potražnje, marketinga i tržišta. Sljepilo ranjene ljudske naravi drži nas nesposobnima kušati nebeska dobra. Ohrabrujuće je imati Majku koja nas pridiže, nadopunjuje što nedostaje našim nastojanjima i koja nas čeka na cilju. Vjerujem da je svatko od vas iskusio takvu njezinu blizinu.
2. Vjera u Marijino uznesenje daje nam osjetiti ljepotu našeg kršćanskog poziva
Ono što o sebi imamo otkriti potražimo u Mariji. Ona je Majka živih, preporođenih Kristovom Krvlju. Dana nam je za Majku podno križa. Prema Knjizi Otkrivenja, oni „što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo“ (Otk 12, 17) čine „ostatak njezina potomstva“, Isusovu braću i sestre. Grčka riječ za „brata“, adelphos, doslovno znači „od iste utrobe“. Konkretnost Isusova začeća i rođenja od Marije nastavlja se u konkretnosti našeg novog rođenja kao djece Božje. Iako svakodnevno molimo molitvu „Oče naš“, iako nam je rečeno da je Isusov Otac i naš Otac, a Isusova Majka i naša Majka, teško nam dolazi do svijesti uzvišenost našeg poziva i dostojanstva. Zato s pravom neki opažaju da je danas, upravo sada, potrebno povratiti osjećaj strahopoštovanja, čuđenja i zahvalnosti koji je imala rana Crkva pred darom sinovstva koji je bio u srcu našeg otkupljenja.[iv] Evanđelje je radosna vijest ne samo zbog toga što smo u Kristu oslobođeni istočnoga grijeha, nego zbog toga što nam je otkriveno da smo djeca Božja. Otkupljenje nas je pobožanstvenilo, a to je Božja želja od početka: da budemo na njegovu sliku. Grijeh prvih ljudi nije bio samo u tome što su željeli biti poput Boga, već daleko više što su to htjeli bez Boga. Eto zbog čega će u svakom vremenu biti aktualan poziv na poniznost. Gloriam praecedit humilitas! Bez poniznosti ostajemo robovi raspadljivosti.
Propisi naravnog zakona i Evanđelja najsigurniji su temelji svakog ljudskog napretka i uređenog društva,[v] a oholost, sebičnost, egoizam ipak priječe da im se podvrgnemo.
Kao vjernici pozvani smo biti svijetlo svijeta, nositelji nade i ljubazni promotori istine o čovjekovu dostojanstvu. Iz življenja sinovskog odnosa u odnosu na Boga Oca i našu nebesku Majku proizlazi barem trostruko svjedočanstvo.
Svjedočanstvo da Bog nije nemilosrdni i daleki sudac koji nam je dao zakon i čeka da ga prekršimo. Nažalost, to je česta slika koju o Bogu čitamo na tjeskobnim i tmurnim licima vjernika. Sinovi se ne boje Ocu reći što stvarno misle u slobodi srca, spremni su postavljati mu teška pitanja. Spremni su na poslušnost, a ne servilnost, jer žive radost blizine.
Svjedočanstvo da sve ljude bez razlike prihvaćamo kao braću i sestre. Isusova otkupiteljska žrtva usmjerena je na sve ljude svih vremena, životnih opredjeljenja i stanja. Više nego riječima i raspravama, više negoli obranom dogmi i uvjerenja, svoju vjeru možemo učiniti privlačnom životom ljubavi i prihvaćanja.
Svjedočanstvo da je vjera pokretačka snaga našeg rasta i motiv našeg djelovanja. Skloni smo često riječima proklamirati načela vjere i crkvenog nauka, ali prvi konkretni zahtjevi da se po istim načelima djeluje, očituju živimo li kao sinovi ili tuđinci u kući Oca nebeskoga, doživljavamo li Crkvu svojom majkom i Kristovom zaručnicom ili često samo društvenom instancom koja nam može biti od koristi za naše ciljeve.
Molimo, dragi vjernici, Majku za pomoć da se ta temeljna istina da smo djeca Božja ukorijeni u našem biću. Samo tako ćemo moći autentično živjeti svoje odnose s Bogom i sa svim ljudima i biti aktivni promicatelji boljega svijeta, onakvoga kakvim ga je Bog zamislio od vječnosti.
3. Uznesenje Marijino svetkovina je ljubavi i života
Svoju zadaću svjedočenja Radosne vijesti najlakše ćemo živjeti uz Mariju jer je ona „u svojem životu postala uzorom onoga majčinskog čuvstva kojim trebaju biti oduhovljeni svi oni koji u apostolskom poslanju Crkve surađuju u preporodu ljudi.“[vi]
Svi smo, ne samo službena Crkva, svećenici i Bogu posvećene osobe, pozvani sudjelovati u poslanju Crkve u preporodu ljudi. Zapitajmo se, obuzima li nas taj apostolski žar. Posebno pitam vas, dragi laici, angažirani u društvu, osjećate li taj apostolski žar da dobro koje vam vjera nosi poželite i drugima, bliskima i dalekima. Crkva na vas čeka. Nisu joj potrebni službenici, već apostoli. Pitam vas, draga subraćo svećenici, redovnici i redovnice, gdje je nestalo naše oduševljenje za vjeru zbog koje smo se odrekli svega drugoga? Zar je umanjio njegov sjaj pred zamamnim blještavilom dobara ovoga svijeta?
Na koncu se pitam, zar je moguće da je sljepilo toliko da naši teolozi i znanstvenici svih usmjerenja šute i podliježu trendovima sumnjivih eksperimenata i neprovjerenih teorija koje postaju normom kojoj se prilagođavaju zakonodavstva i prakse? Zašto se u javnom prostoru tako slabo čuju oštroumni i snažni uvidi koji mogu rasvijetliti razum i srce, umjesto uvesti ih u još veću zbrku i tamu?
Možemo li danas pronaći ljude koji bi, poput biskupa Fultona Sheena, mogli prepoznati da dogma o Marijinom uznesenju dotiče dva ključna pitanja koja zaokupljaju modernog čovjeka: spol i smrt?[vii] Nije nam teško složiti se s time da su spol i smrt teme koje zaokupljaju ne samo modernoga pojedinca, već i društvo u cjelini. Zaokupljaju nas jer su i spol i smrt neodvojivi od nas. Prate nas, a nemamo vlasti nad njima; ne možemo svojevoljno raspolagati tim datostima, osim ako ne želimo poljuljati temelje samog života do njegova uništenja. Bijeg od spola i smrti, bijeg je od naše ogoljenosti pred Bogom. Umjesto da mu se bacimo u zagrljaj, želimo dokazati da smo mu ravni. Usredotočenost na spol i smrt bez pogleda u konačno čovjekovo određenje u vječnosti, rađaju beznađem. To opažamo na svakom koraku. Teorije koje pod krilaticom jednakosti brišu sve razlike samo su drugo lice bijega od Boga kojeg doživljavamo sucem, a ne Ocem. Da je drugačije, ne bi bilo potrebno uime uključivosti isključivati jedini temelj koji je zajednički svakom čovjeku: naravni i Božji zakon.
Crkva nam u Blaženoj Djevici Mariji pokazuje da spol i smrtnost mogu biti u službi ljubavi i života. Naša su tijela, kao i njezino, određena za slavu. Ne zaboravimo, međutim, da toj slavi prethodi poniznost. Učimo se od naše nebeske Majke pravoj poniznosti. U poniznosti je poslušna Božjoj riječi začela Začetnika života, uzmicala je zamkama zloga skromnošću življenja i ljubaznim služenjem u ljudskoj obitelji. Bila je prisutna molitvom u srcu prve Crkve i jednom usnula, našla se vječno sjedinjena sa Sinom u slavi.
Uznesenje na nebo lako razumiju oni koji duboko ljube Boga, a teško oni koji ga uopće ne ljube. Učimo se ljubavi od Marije, ljubavi koja neodoljivo čezne za sjedinjenjem s onim koga ljubi. Budimo predani sinovi i svjedoci ljubavi kojom nas je Bog prvi uzljubio pa ćemo tako graditi nesebične i čiste odnose s drugima.
Na kraju, utecimo se našoj nebeskoj Majci:
Sa žarkim povjerenjem i molitvom, obraćamo se tebi, Kraljice neba, moleći te za milost mudrosti, razboritosti i skromnosti, osobito za naše mlade. U velikoj borbi između dobra i zla, pozvani smo zazivati tvoju zaštitu protiv duha svijeta i našeg drevnog neprijatelja. Znamo, ako se predamo tvojoj majčinskoj ljubavi i milosrđu, da ćeš nas voditi i pokazati nam područja našeg života u kojima smo bili prevareni i zavedeni.
Majko Božja, koja si s ljubavlju prihvatila Božju volju i koja si uznesena na nebo, pomozi nam da pronađemo bolji način života. Pozovi nas da se vratimo izvorima prave ljubavi i milosti, kako bismo naučili istinski ljubiti i biti ljubljeni zbog onoga što zaista jesmo. Neka Tvoja majčinska ljubav i zagovor budu svjetlo na našem putu, kako bismo, slijedeći tvoj primjer, postali nositelji mira, pravde i ljubavi u ovom svijetu.
Uznesena na nebo, Marijo, Majko Božja Bistrička, molimo te da nas uvijek vodiš prema tvome Sinu, Isusu Kristu, koji je Put, Istina i Život. Amen.
[i] Scott Hahn, Hail, Holy Queen, EPUB, str. 20.
[ii] Usp. Lumen gentium 65.
[iii] Alojzije Stepinac, Propovijed na Veliku Gospu 1941. godine.
[iv] Scott Hahn, Hail, Holy Queen, EPUB, str. 41.
[v] Usp. Alojzije Stepinac, Propovijed na Veliku Gospu 1941. godine.
[vi] Lumen gentium 65.
[vii] Usp. Fulton Sheen, Prva ljubav svijeta, Zagreb, 2004., str. 119-130.