Zagrebačka nadbiskupija

   
Draga braćo i sestre!
 
Danas je u središtu naših promišljanja i molitvi križ Gospodina našega Isusa Krista po kojemu smo spašeni i oslobođeni. U Liturgiji čašćenja Križa za Veliki petak čujemo poklik: „Evo drvo Križa, na kojem je visio Krist, Spasitelj svijeta.“ Ovaj poklik u jednostavnoj rečenici spaja jednu povijesnu činjenicu s jednom vjerskom istinom. Raspeće Isusa iz Nazareta povijesno je dokaziva činjenica, dok je tvrdnja da je taj raspeti Krist Spasitelj svijeta nešto u što vjerujemo i u što smo se vjerom osvjedočili. Kroz povijest Crkve, Kristov križ pojavljuje se pred svijetom s dvostrukim značenjem: on sjaji kao pobjednički stijeg, izvor života i mudrosti za vjernike koji iskreno traže Boga i napreduju putem svetosti. Takvi vjernici, već ovdje na zemlji, uživaju plodove najdubljeg zajedništva s Bogom. Nasuprot tome, za one koji ne vjeruju, Križ ostaje znak osporavan - sablazan i ludost.

Ipak, moramo priznati da nitko od nas nema vjeru toliko savršenu da ga mudrost križa ne bi mogla još poučiti. U svakom od nas, na neki način, postoji otpor prema križu. Ne pitamo li se često čemu križ i muka ako nas Bog želi sretnima i blaženima? Spontano se opiremo križu. Križ nije nešto što ćemo jedni drugima rado poželjeti. Ipak, jedni drugima ne možemo poželjeti ništa uistinu dobro što nije obasjano slavom Kristova križa.

Mnogi kršćani u svojim životima ne mogu prepoznati skrivenu Pobjedu križa.  Kršćani, umorni od svakodnevnih briga, zaboravljaju Kristove riječi: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite: ja sam pobijedio svijet.“ (Iv 16,33).[1]

Dragi vjernici, u svakoj svetoj misi slavimo skrivenu Pobjedu križa. Svaki put kad slavimo euharistiju, mi sakramentalno sudjelujemo u Kristovoj žrtvi na križu. U svakom slavlju euharistije prisutna je stvarnost Kristove žrtve, jer euharistija je „njegova istinska žrtva“ kojom „postajemo dionici ploda muke našega Gospodina.“[2] Zato svaki put kada pristupamo stolu Gospodnjemu, mi se iznova podsjećamo na pobjedu ljubavi koja je proizašla iz Kristova križa, koja nas hrani i vodi prema vječnom životu. Križ i euharistija ne mogu biti odvojeni. U svakoj misi Krist se iznova podiže na oltar prikazujući se Ocu za naše spasenje. Po ovom sakramentalnom zajedništvu, mi postajemo dionici njegove žrtve i pobjede nad smrću.

Razmišljat ćemo zajedno o Ivanovoj usporedbi Kristova uzdignuća na križ s podizanjem zmije u pustinji, o dvostrukom značenju Kristova križa i o sadržaju vjere u Krista raspetoga. 
 
1. Ivanova usporedba
Evanđeoski ulomak koji smo čuli dio je Isusova noćnog razgovora s Nikodemom. Ivan koristi starozavjetnu sliku iz Knjige Brojeva (usp. Br 21,4-9) i uspoređuje Isusovo podizanje na križ s Mojsijevim podizanjem zmije u pustinji: „Tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njega ima život vječni.“ (Iv 3,15).

Knjiga Brojeva govori o Izraelcima, na koje su, zbog njihova mrmljanja protiv Boga i Mojsija, poslane ljute zmije. Ujedale su ih, i mnoštvo naroda je umiralo. Nakon što su Izraelci priznali svoj grijeh, Bog je naredio Mojsiju da napravi mjedenu zmiju i stavi je na stup. Tko god bi bio ujeden, ostao bi na životu gledajući zmiju na stupu. Židovski su rabini uzdignutu zmiju tumačili kao simbol koji je usmjeravao misli Izraelaca k Bogu. Nije zmija bila izvor ozdravljenja, već Bog koji je tražio vjeru svoga naroda. Izraelci su, gledajući u zmiju, trebali vjerovati da je Bog onaj koji ozdravlja i liječi.

Onima koji su bili ujedeni, zasigurno nije bilo lako gledati u zmiju i vjerovati da je Bog lijek, a ne izvor njihove patnje. Gledajući mjedenu zmiju, trebali su spoznati da je otrov mrmljanja, koji im je kolao žilama, bio usmjeren na Boga u kojem nisu prepoznavali lijek svome ropstvu, već su ga držali novim tlačiteljem. Ivan na tome tragu kao da želi reći: Isus će biti podignut na križ kako bi ljudi okrenuli svoje misli k Bogu i kako bi, vjerujući mu, spoznali da je križ znak Božje ljubavi i poraza svakoga zla. U tome je paradoks i snaga Kristova križa. Danas je, kao i tada, potrebno vjerovati Bogu da bi se u sablazni i ludosti križa prepoznala mudrost i ljubav Božja.
 
2. Kristovo dvostruko uzdizanje i dvostruko značenje Križa
Evanđelist Ivan koristi glagol „hupsoun“ kako bi označio Isusovo podizanje na križ. Isti se glagol koristi i za Isusovo uzdizanje u slavu prilikom Uzašašća. Postoji dakle dvostruko podizanje u Isusovu životu: podizanje na križ i podizanje u slavu. Jedno ne bi moglo postojati bez drugoga. Isusu je križ bio put prema slavi jer je bio izraz poslušnosti Ocu. Poslanica Filipljanima to izražava jasnoćom i uzvišenošću riječi: „Krist Isus: trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni', uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan. Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.“ (Fil 2,6-9).

Kristova poslušnost bila je savršena jer je ispravila neposluh prvog čovjeka, Adama. Dok je Adam neposlušno odbacio Božju volju, Krist je u svojoj ljudskoj naravi ponizno prihvatio križ kao put spasenja i nas pozvao da, poput njega, nosimo svoj križ u poslušnosti Božjoj volji, jer „žrtva Kristove muke i smrti proizlazi iz poslušnosti.”[3]

Dragi vjernici, prvo značenje Kristova križa je osuda zla i pobjeda nad smrću. Križ označava Božju inicijativu i njegov zahvat u našu povijest. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca.“ Samo onaj tko povjeruje da je Bog, koji je bio uzdignut na križ, isti Bog koji je uznesen u slavu, može vjerom zadobiti obećano.

Drugo značenje uključuje nas, kojima je upućena riječ: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“ (Lk 9,23). Svakodnevno uzimati svoj križ ne znači samo podnositi životne terete i brige, nego prije svega živjeti u skladu sa savješću, usklađivati svoje djelovanje s istinom sadržanom u Božjem prirodnom zakonu i s istinom koju nam je Krist objavio.

Kada nosimo križ, pozvani smo vjerovati da Bog djeluje u svakom trenutku našega života, čak i onda kada ga ne razumijemo. Kristov križ, nosi duboku mističnu dimenziju za one koji ustraju na putu svetosti. Sveti Ivan od Križa opisuje „tamnu noći duše“ kao iskustvo križa koje nas pročišćava i prema najdubljem sjedinjenju s Bogom. Ljubeći križ, ulazimo u dubinu Božje ljubavi, postajući sposobni za istinsku radost, jer „tko ne traži Kristov Križ, ne traži Kristovu slavu.“[4]  Stoga smo pozvani ne samo prihvatiti križ, već ga tražiti i prigrliti kao sredstvo našega preobraženja i put do jedinstva s Bogom. Božja providnost nikada ne ostavlja svoju djecu, već nas kroz križ vodi prema punini života.
 
3. Vjera koja donosi vječni život
Možemo se zapitati što točno trebamo vjerovati gledajući Kristov križ. Kao što je zmija bila podignuta u pustinji, tako je i Sin Čovječji podignut na križ da bi svatko tko vjeruje u njega imao vječni život. Ivan nas u svom evanđelju poziva na vrlo konkretnu vjeru: vjerovati da Bog ljubi svijet i da nam je Kristovom smrću osigurao vječni život. No, ovo je vjerovanje često izazovno. Mnogima je teško povjerovati da nas Bog ljubi i da ljubi ovaj svijet toliko obilježen zlom i nepravdom.

Još je teže vjerovati u vječni život jer nemamo jasnu predodžbu što bi to moglo značiti. Naša slika o Bogu često je iskrivljena - gledamo ga kao strogog suca koji postavlja zakone i kažnjava one koji ih prekrše. Ta je slika često uvjetovana našim ljudskim iskustvima, odgojem i kulturom. Slika o Bogu kao Ocu koji čezne za povratkom i blizinom svoje djece teško se probija u duhovnom životu mnogih vjernika. Adamova potreba da se sakrije pred Božjim pogledom živi u svima nama. Isus je umro da nam pokaže kako Bog ljubi svijet i ne možemo postati kršćani sve dok cijelim srcem ne povjerujemo u Boga ljubavi, čije nam se srce otkrilo u Isusovu probodenom srcu.

Nadalje, trebamo vjerovati da je Isus jedno s Ocem i da nam je samo On mogao reći pravu istinu o Bogu. Nitko drugi to nije mogao učiniti. Samo On je „trajni lik Božji“ (Fil 2,6). Upravo je Kristov križ mjesto na kojemu je naš razum pozvan otvoriti vrata vjeri. Povijest ljudske misli sadrži mnoge tragove istine i dobra, ali samo Krist, Alfa i Omega ljudske povijesti, otkriva čovjekovo stanje i njegov poziv u cijelosti.[5]

Ovdje dolazimo do sljedećeg što smo pozvani vjerovati: ako je Bog Otac koji nas ljubi, a Isus onaj koji nam govori istinu o Ocu, trebali bismo biti poslušni u svemu što Isus od nas traži. Jedino tako ćemo biti u stanju dosegnuti istinu o svome biću i ući u ljepotu Očeve ljubavi. „Čovjek koji želi sam sebe do dna shvatiti (…) treba da se, sa svojim nemirom i svojom nesigurnošću, čak sa svojom slabošću i grešnošću, svojim životom i smrću, približi Kristu.“[6]  

Što nam takva vjera donosi? Ivan kaže: vječni život. Imati vječni život znači imati mir u svakom svom odnosu - prema Bogu, prema bližnjima i prema sebi. Biti u miru s Bogom znači ne skrivati se pred njegovim pogledom, nego mu prilaziti kao Ocu koji nas ljubi. Biti u miru sa sobom znači hrabro i s povjerenjem suočavati se s vlastitim slabostima i kušnjama, znajući da je Bog onaj koji daje pobjedu. Konačno, mir s drugima imamo ako smo u stanju gledati ih kako ih Bog vidi i kada smo spremni oprostiti im, jer je nama prvo sve oprošteno.
 

Dragi vjernici, raspeti Krist naš pogled usmjerava prema Bogu ljubavi. Pogled prema Kristu Raspetome uvijek bi trebao biti čin duboke vjere koja nas obnavlja, mijenja i vodi do spasenja. Bez obzira na našu prošlost ili našu grešnost, Isus nas poziva da se okrenemo prema njegovu Križu i budemo obnovljeni u novosti života.

Križ nas također poziva da se okrenemo svakom čovjeku. Sveti Ivan Pavao II. podsjeća nas da svi putovi Crkve vode prema čovjeku: „Crkva ne može zanemariti čovjeka, jer je čovjekova sudbina - to znači izbor, poziv, rođenje i smrt, spasenje ili propast - sva tijesno i nerazdvojivo sjedinjena s Kristom. I to se odnosi upravo na svakog pojedinog čovjeka na ovom planetu. (…) Taj je čovjek prvi i osnovni put Crkve, put što ga je sam Krist zacrtao, put što nepromjenljivo prolazi kroz otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja.“[7]

Neka nam današnji blagdan Uzvišenja svetog Križa bude trajni podsjetnik na ovu istinu, na snagu Kristove žrtve i na jednostavnost vjere koja nas vodi do vječnog života. Časteći Kristov križ, povjerujmo svim srcem da naša snaga i sigurna pobjeda leže u radosnoj vjeri u odbačenog, razapetog i osuđenog Krista, preko kojega je Božja ljubav počela obasjavati svijet i otvorila nam Kraljevstvo vječnog života. Amen.