Zagrebačka nadbiskupija

Misno slavlje u srijedu 9. listopada predvodio je preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu. Koncelebrirao je protojerej stavrofor Željko Pajić, župnik grkokatoličke župe Uzvišenja Svetog Križa u Karlovcu, propovijedao je vlč. mr. Marko Vuković, profesor pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a vjeru je svjedočila s. Ivana Margarin, FDC, Nacionalna ravnateljica Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj. Sve četvero povezani su s Nacionalnim svetištem svetog Josipa u Karlovcu, te su sve četvero vjeroučenici mons. Marijana Radanovića, dugogodišnjeg dubovačkog župnika. 
 

Pozdravljajući na početku misnog slavlja Josipove štovatelje mons. Sente kazao je kako im je "bila želja u pripremi za proslavu nadolazećeg slavlja kojim će obilježiti 10. obljetnicu preminuća mons. Marijana Radanovića, 40. obljetnicu obnovljenog objavljivanja Glasnika svetog Josipa, 50. obljetnicu posvete Josipova svetišta i 60. obljetnicu objavljivanja Župnog lista okupiti suradnike prečasnog Marijana Radanovića, ali i osobe posvećenog života koje su upravo za vrijeme njegova upravljanja župom na Dubovcu osjetili Božji poziv, odazvali se i postali svećenici, odnosno redovnica. Vašim slavljenjem euharistije neka bude Bogu hvala na daru mons. Radanovića, vašem odazivu i vršenju odgovornih službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Crkvi u Hrvatskoj, ali i molitva za nova duhovna zvanja iz ove župe". 
 

U prigodnoj homiliji vlč. Vuković kazao je kako nam "naše iskustvo molitve govori da je molitva prije svega stajanje u Božjoj blizini. U Božjoj blizini možemo biti ono što i tko jesmo. U mnogim drugim odnosima, pred drugim licima nekako pazimo što ćemo pokazati, što ćemo izgovoriti, otkriti. Pred Božjim licem u molitvi ne bojimo se otkriti Bogu u svojoj stvarnosti. Ta sloboda, lakoća i ljepota molitve, lakoća otvaranja i povjerenja otkrivanja nam same sebe sa svime na što smo ponosni, kao i onoga čega se sramimo, s čime se borimo, svega onoga što znamo da ne želimo imati, biti i činiti, a ne možemo si pomoći, ta lakoća iznošenja pred Boga otkriva nam Božje lice ljubavi. Ako pogledamo molitvu koju je dao apostolima, a onda i cijeloj Crkvi, molitva Oče naša u prvom dijelu nas usmjerava prema Bogu Ocu, a u drugom dijelu prema bratu čovjeku", istaknuo je propovjednik.

Na kraju misnog slavlja s. Ivana Margarin, sestra iz Družbe Kćeri Božje ljubavi sa službom nacionalne ravnateljice Papinskih misijskih djela, a vjernički odgajana upravo u ovoj župi. Govoreći o svom pozivu, odnosno odazivu u redovnički način života, s. Ivana kazala je da su ona "i prisutni svećenici mnoge iznenadili, ali i mnoge obradovali. Naša duhovna zvanja nisu bila nikakav grom iz vedra neba u našim osobnim životima. Mi smo s time rasli, s time smo se borili i hodili. Evo, velečasni Marko je išao u sjemenište nakon osnovne škole, dok smo velečasni Matija i ja išli nakon srednje, odnosno Matija već nakon dvije godine bogoslovije. Dakle, bio je to jedan hod, odrastanje gdje smo ponekad i uzmicali pred samim pozivom, nekada bili puni entuzijazma, ali doista mogu reći da je to bio jedan proces koji je u nama zrio, ali bio hranjen primjerom mons. Radanovića i sestara Kćeri Božje ljubavi koje su i danas u ovom svetištu i u ovoj župi. Promatrajući njihove primjere, živeći u ovoj župnoj zajednici koja je uvijek imala obiteljski duh kojeg je mons.Radanović vrlo njegovao, ovdje smo se doista svi osjećali kao kod kuće. Sestre su nas uključivale u sve najobičnije stvari, od plijevljenja trave između kocki u stazama oko crkve, do brisanja prašine, sudjelovanja u zboru, pakiranja Glasnika svetog Josipa. Dakle, što god se u župi događalo, svi smo bili ovdje i koliko god smo bili maleni, našao se neki razlog, samo da budemo ovdje. Mislim da je to odigralo ključnu ulogu u našem duhovnom pozivu jer smo doživljavali ovu župu, crkvu, mjestom gdje se osjećamo doma, gdje se osjećamo svojima i na kraju kao onu koju želimo potpuno služiti. Na tom putu svatko od nas nosio se i s osobnim poteškoćama, borbama, različitim prihvaćanjima okoline. Ipak, u molitvi, a osobito u molitvi mons. Radanovića i sestara, ali i ove župne zajednice osjećali smo se nošeni kao što se osjećamo i dan danas", rekla je s. Margarin.

"Nadalje, sve te naše službe, poučeni primjerom našeg mons. Radanovića i ja s njim ponavljam, ništa to nije važno. Ništa to nije važno, važno je jedino koliko Boga ljubimo i koliko činimo za dobro bližnjih. Čvrsto sam uvjerene da proživljena djetinja iskustva u Crkvi jesu upravo ono na što se vraćamo kada osjetimo težinu svojih službi, jer ima i toga, težinu i svećeničkog i redovničkog poziva jer i to je realnost kao i kod svakoga drugoga zvanja kao i poziva. No, upravo ta dječja zanesenost, ti likovi, za mene taj svetački lik mons. Radanovića kako kleči pred svetohraništem obasjan svjetlom male lampice u ranim jutarnjim satima, jest upravo ono što mi želimo nasljedovati. Upravo nam je mons. Radanović često govorio kako je lik svetoga Josipa u svojoj službi, ali toliko ponizan, strpljiv i šutljiv i koji uvijek drži Isusa za ruku", istaknula je s. Margarin. 
 

"I na kraju. Dobro je biti časna sestra ako se doista osjeti taj jedan dublji Božji zahvat, ako osjećaš da je Božja ljubav u tvome srcu toliko velika da nemaš drugog načina zahvaliti za sve milosti, za svu brigu, za svu ljubav koju si osjetio nego da u jednom trenutku pomisliš: a-ha, ovo je vrijedno za što želim dati čitav svoj život, da želim dati sve ono što bih mogla postati, svoju obitelj koju bih mogla stvoriti, karijeru koju bih mogla napraviti, sve je to vrijedno staviti pred Boga i dozvoliti da on čini s mojim životom što želi. Na neki način doista se prepustiti toj providnosnoj Božjoj ruci i reći: ja sam tu, ti čini što hoćeš. Naša majka utemeljiteljica Franziska Lechner znala poučavati kako je potrebno da bit našega života postane činiti dobro, usrećivati i voditi u nebo. Mislim da nema ljepšeg poziva od toga i tko ga osjeti, neka ga ima hrabrosti slijediti", poručila je časna sestra Ivana Margarin.
 

Pri kraju misnog slavlja mons. Antun Sente, rektor Josipova svetišta zahvalio je i uručio Plaketu Nacionalnog svetišta zaslužnim suradnicima koji su u proteklih deset godina pored svojih redovitih vjerničkih obaveza, pjevanja, ministriranja, čitanja, dali još nešto više, a da pri tome nisu primili nikakvu novčanu nagradu, čak su često i od sebe otkidali da za dobrobit Župe i Svetišta.

Svjestan da ima još zaslužnih primiti ovakvo priznanje, mons. Sente je Plaketu Nacionalnog svetišta uručio župljanima:

Plaketa Nacionalnog svetišta svetog Josipa, rad kiparice Lidije Maček Stanić, prikazuje Josipa, Mariju i Isusa u obiteljskom ozračju, a na sebi uz natpis svetišta ima i po dva mala stakalca kakva su korištena za izgradnju mozaika u Josipovu svetištu. 
 

Predvoditelj misnog slavlja preč. Pavlaković, prisjećajući se mons. Radanovića, preč. Alojzija Burje i svih časnih sestara, u ime s. Ivane Margarin, vlč. Marka Vukovića, protojereja stavrofora Željka Pajića i svoje osobno zahvalio je mons. Senteu na pozivu "da danas po prvi put budemo ovako zajedno i da sa svojima doma ovdje slavimo svetu misu, moleći da ponovo Gospodin pogleda na ovu župnu zajednicu i možda nekoga već od ovih malih pozove da ga izbliza slijedi u svećeništvu ili redovništvu".

Nacionalno svetište sv. Josipa
Foto: Josip Vuković