Zagrebačka nadbiskupija

 
Subraćo svećenici, sestre redovnice,
draga sveučilišna zajednico, braćo i sestre!
 
Okupljeni u Kristu i u daru njegova mira, molitvom i slavljem euharistije prinosimo i predajemo Gospodinu svoje putove da nas vodi u ovoj 356. akademskoj godini Sveučilišta u Zagrebu.
Svoju molitvu za darove i pomoć Duha Životvorca, Branitelja i Tješitelja, upućujemo Bogu za sastavnice Sveučilišta i njihove čelnike te za sveučilišna tijela i službe, počevši od ovdje prisutnoga gospodina Rektora i prorektorā, od kojih su također neki s nama; za sveučilišne nastavnike i djelatnike te posebice za vas, dragi studenti i studentice, a među vama ponajprije za one koji će ovu godinu pamtiti kao prvu godinu studija.
U svojstvu njegova izaslanika ističem da nam se svojom molitvenom blizinom pridružuje i Veliki kancelar Katoličkoga bogoslovnog fakulteta naš zagrebački nadbiskup Dražen (Kutleša).
 
Lijepo je vidjeti i osjetiti zajedništvo profesora i studenata. Nema jasnijega načina pokazivanja koliko je važno i kakvo je djelo prenošenje i usvajanje znanja, izgradnja osobe i poštovanja jednih prema drugima, od uzajamne molitve učitelja i učenika.
Ovo se slavlje ne tiče samo jedne sveučilišne zajednice. Po svojoj veličini i važnosti u našoj domovini Sveučilište u Zagrebu ima posebnu težinu i odgovornost za cijelo hrvatsko društvo.
Kao vjernici običavamo reći da neko djelo, neki hod započinjemo s Bogom. Ali ovo liturgijsko slavlje, ova euharistija očituje istinu da zapravo Bog ovu akademsku godinu započinje s nama.
Ušli smo u otajstvenu neizrecivost Božje prisutnosti. Molimo Gospodina da primi naše živote, da vidi naše iskreno kajanje za grijehe i još više naše čežnje za radošću i puninom, dok ispovijedamo potrebu za njegovim milosrđem i Duhom koji obnavlja.

 

Homilija

 
Liturgijska čitanja:
Gal 3, 1-5; Lk 11, 5-13
 
Riječ koja pogađa. Iznova. Slušali smo redovita čitanja današnjega svagdana (četvrtka 26. nedjelje kroz godinu), a ona su tako lijepo usklađena s razlogom i povodom našega večerašnjeg slavlja i molitve; kao da smo ih pomno birali za ovu prigodu, jer se u njima nalazi: poučavanje i odgajanje, otajstveni susreti i životni poticaji, povezanost prošlosti i budućega, spomena i osobito - nade.
 
1. Isusa su jednom učenici zamolili da ih nauči moliti. I on ih je poučio moleći se nebeskomu Ocu riječima koje smo zavoljeli i molitvom koju smo usvojili pod imenom 'Oče naš'.
Evanđelje koje smo upravo čuli nastavak je, stanovito je objašnjenje te molitve. Tako i sama Molitva Gospodnja i objašnjenje smisla i značenja naših prošnja upućenih Bogu može pomoći odgovoriti i na pitanje zašto smo večeras ovdje, zašto uopće zazivamo Božju pomoć po Duhu Svetome, ako smo njegovom snagom stvoreni na Božju sliku; ako smo njime preporođeni na novi život u krštenju i ako nebeskomu Ocu uvijek po Kristu u Duhu upućujemo molitvu? Čemu neko posebno slavlje? Možda kao dio određenoga 'protokola', što euharistijsko slavlje ne bi smjelo niti može biti? Možda kao uobičajenost koja, tako shvaćena, gubi snagu i smisao?
Vrijedi prisjetiti se Blaisa Pascala koji je u jednome od svojih Fragmenata glasovitih Les Pensées Isusu stavio u usta rečenicu upućenu njemu, Pascalu. Kaže Isus: „Ti me ne bi tražio, da me već nisi našao.“ („Console‑toi. Tu ne me chercherais pas si tu ne m’avais trouvé.“ Fragmnt hors Copies n° 8H recto), to jest:
Naša čežnja za susretom s Bogom dolazi od Boga, od njegova Duha koji nas nadahnjuje i daje nam prepoznati njegove tragove u našoj svakidašnjici. Molitva je naš izražaj hvale i zahvale Bogu, slobodno darivanje vremena i prostora Božjemu djelovanju; uklanjanje zaprjeka za zahvaćenost Duhom koji nam je dan da živimo božanskim životom.
 
2. Znamo da je naša molitva u svojoj biti davanje hvale, ali ona sadrži i molbe. Isus nam danas tumači upravo vrijednost prošnje.
U razgovornome jeziku riječ 'moliti' najčešće označava pozivanje, uvjeravanje nekoga da učini nešto, da zauzme ili promijeni svoje stavove. U tome je smislu molitva istoznačnica neke vrste traženja, zahtijevanja.
Za Isusa nije tako. Za njega je molitva uprisutnjenje; molitva je blizina lica nebeskoga Oca, lica prijatelja. Čuli smo kako Isus govori o tri prijatelja: o čovjeku koji je izašao u noć do kuće jednoga prijatelja; kucao je i tražio kruha, ne za sebe nego za drugoga prijatelja.
Važni su prijatelji koji, da bismo imali kruha, da bismo imali potrebno za život, u vlastitome svijetu svojih ograničenosti pronalaze snagu za izlazak u noć, za kucanje na zatvorena vrata, za gnjavažu iz ljubavi (ne iz sebičnosti); i ustraju u svojoj zamolbi.
Kruh i prijatelji potrebni su i dovoljni za dobar život. Ovaj svijet i njegove noći prekriveni su mrežom staza koje nas vode od čovjeka do čovjeka, od doma do doma, od srca do srca. U svim našim razočaranostima Isus nas po molitvi uči vidjeti da je svijet isprepleten mrežom povjerenja: moliti znači tražiti i dijeliti kruh; povezivati ljude i stvarati tkivo povjerenja.
Između dvojice prijatelja nalaze se zatvorena vrata. I na putu koji je Isus pokazao postoje zatvorena vrata: "Molite, tražite, kucajte". Čak i ako su vrata zatvorena, čak i kada povjerenje postane teško i Bog se čini dalekim i nijemim: iza tih vrata je ljepota, glas i glazba prijateljstva.
Tko nije naišao na pomisao ili upit: Uslišava li Bog molitve? Možda u odgovoru pomaže mudra Bonhoeferova rečenica da Bog ne ispunava naše zahtjeve, nego svoja obećanja. Njegovo obećanje glasi: Bit ću s vama do svršetka svijeta. Primjećujemo li to? Je li nam dovoljno? Bog se 'umiješao' u naše živote, u našu povijest, u naše težnje; svoju je ljudskost unio u našu, isprepleo svoje riječi s našima i pomiješao svoje suze s našima. Ako moleći ne vidim očekivano uslišanje, uvijek mogu razaznati lice Božje prisutnosti.
Istina je da nas Bog ne uslišava uvijek.
Sveti Augustin, u tumačenju Gospodnje molitve, kao i u djelu De civitate Dei, u svojoj je retoričkoj dovitljivosti, to sročio sažeto ovako: aut mali, aut male, aut mala (De Civitate Dei, XX, 22 i 27; De Serm. Dom. In Monte, II, 27, 73), što bi značilo da nas Bog ne uslišava: ako smo zli; ako molimo na zao način ili ako molimo za neko zlo.
Molitvene prošnje ne otkrivaju naše potrebe Bogu; on ih poznaje. One služe nama da osjetimo i razbistrimo te potrebe. Molitve ne mijenjaju planove Božje providnosti, nego po molitvi se otvaramo privlačnosti i prihvaćamo što nam Bog daje.
 
3. Zato je, braćo i sestre, važno u današnjoj Božjoj riječi osjetiti strujanje nade, kako u Evanđelju tako i u neobičnome čitanju, u kojemu apostol Pavao kršćanima u Galaciji u pet redaka postavlja čak šest pitanja!
Rijetkost je da liturgijsko čitanje, kao danas, završi upitnikom. Ali, to je u skladu s večerašnjim slavljem, jer akademski pristup po svojoj naravi voli pitanja i voli traženje odgovora. Jedna od suvremenih poteškoća leži upravo u tome što čujemo previše odgovora, ali rijetko čujemo prava pitanja.
Pavao izaziva Galaćane. Kao da ih želi prisiliti da sami prate svoje iskustvo vjere kako bi ih doveo do ponovnoga otkrivanja njezina istinskoga značenja, a to je dar Duha koji su primili u Isusu Kristu.
Cijelo poglavlje izrađeno je na kontrastu između djela Zakona i riječi vjere, između tijela i Duha. Jeste li toliko bezumni da, nakon što ste započeli u uzvišenosti Duha, sada želite završiti u prizemnosti i prolaznosti tijela? Nipošto se ne radi o obescjenjivanju ljudskoga tijela; to se Pavlu ne može predbaciti, nego je posrijedi odnos izvanjskoga i nutarnjega.
Novost koju je Isus donio leži u tome što je poremetio religijski sustav utemeljen na uvjerenju da se spasenje, punina života, postiže izvanjskim obdržavanjem propisa. Spasenje, punina radosti, Božji je dar i zbog toga se ne radi o zaslugama čovjeka.
Dakle, umjesto da se zapovijedi budu zanemarene, daje im se nova vrijednost. Kada Isusa prihvatim u ljepoti Duha Životvorca i kada postane uistinu moj Gospodin, moja radost i život, ljubav prema zapovijedima prirodna je posljedica življenja u tome odnosu koji zatim preporađa sve druge odnose.
Koliko je samo u tim kratkim odlomcima Svetoga pisma suočavanja s najdubljim pitanjima, povezanosti poučavanja i odgajanja, čime se otvaraju područja itekako važna za akademski i sveukupni sveučilišni život.
 
4. Braćo i sestre, iz dana u dan vidimo posljedice odvajanja obrazovanja od odgoja; kušamo obilne plodove 'krize odgoja' koja se nije pojavila slučajno, kako u Hrvatskoj tako i drugdje u Europi. Njezini valovi, nastali razgradnjom obitelji i jačani tijekom osnovnoga i srednjoškolskoga obrazovanja, u svojoj konačnoj snazi udaraju upravo sveučilišni život i rad.
Tkogod radi na sveučilištu lako uočava učinke prevladavajućega društvenog konformizma koji si je dopustio opasnu površnost, banalizaciju i slabljenje odnosa između odgoja, obrazovanja i kulture. Jer, kada kultura, koja uvijek ima vezu s javnim i političkim, gubi iz vidika svoju svrhu, to jest da bude na službu osobe i zajednice, ulazi u živi pijesak besmisla.
U tu smo opasnost u Europi i šire, u tzv. 'zapadnoj civilizaciji', već duboko zagazili. Hrvatska pokazuje jasne znakove odricanja od nosivih uporišta i prihvaćanja dezorijetiranosti. Međutim, kada društva bježe od odgovornosti za budućnost, tako da budućnost svode na razne oblike i kopije zatvorenosti u sadašnjost, institucije i glavni društveni nositelji ostaju pritiješnjeni u neizbježnoj dekadenciji.
Gledajući sveučilišta, ona žive sasvim drugačije ozračje od onoga prije nekoliko desetljeća. Pritom se ne može previdjeti natjecanje među učilištima u smislu ulaganja u ono što se naziva 'marketinškom strategijom' koja više drži do stvaranja dojma negoli do sadržaja u cjelini promidžbe sposobnosti profesionalizacije određenih zanimanja.
Pritom se valja suočiti i s tzv. 'telematičkim sveučilištima' i sa velikim brojem njihovih studenata, u čemu se jasno nazire odvajanje sveučilišta od odgojne uloge.
Stoga je dovoljno postaviti neka temeljna pitanja koja se tiču sadašnjih studenata, a koja ne moraju nužno zvučati kao 'zanovijetanje' starijih nad novim procesima: U kakvu će budućnost ući mladi ljudi, ne gledajući samo svijet rada i gospodarstva? Kada se govori da ih se želi pripremiti za život, govorimo li to ozbiljno ili ih jednostavno ubacujemo u korito struje za koju ni sami ne želimo vidjeti kamo ih ona nosi?
 
5. Zato mi se čini da je usred svega što se događa ključno pitanje nade.
Nadanja su vezana uz određena očekivanja, ali traže i odgoj, njegovanje čežnja koje - posebice kod mladih ljudi - nije uvijek lako ni prepoznati ni tumačiti.
Unutar procesa s brojnim promjenama glede sveučilišta i učinjenih koraka koji su u stanovitome smislu nepovratni, nužno je pitanje odgoja i to tako da se studentima otvore prostori koji nisu skučeni, koji nisu zbijeni u sadašnjost pod maskom budućega.
Kada sveučilište ne vidi potrebu ili se ne zna uskladiti sa svojim izvornim poslanjem odgoja i obrazovanja, tada dobre nakane osposobljavanja ljudi koji trebaju voditi društvo i narod padaju u vodu i neizbježno otvaraju prostor 'negativnoj selekciji'.
Ne radi se samo o profesionalizaciji unutar neke struke, nego je uvijek pitanje odgoja za vrijednosti. Tu leži jedan od razloga zašto se u Hrvatskoj i danas vide jasni tragovi i plodovi niknuli iz korijena komunističkoga totalitarizma, sa svim posljedicama od kojih trpi naša domovina.
A svaki totalitarizam čovjeka zatvara u prolaznost i promiče neki oblik materijalizma. Zbog toga u srcu odgoja i obrazovanja na svim razinama, a osobito na sveučilištima treba živjeti spremnost i hrabrost za otvaranje obzora vječnosti i za prenošenje nade.
 
6. Vjerujem da nema nikoga među nama tko ne bi nosio neke nade, od sasvim malenih, svakidašnjih, do najvećih, protegnutih daleko u vrijeme. No, postoji li nada koja seže onkraj vremenitosti i prolaznosti?
Bilo bi iznimno korisno pokušati otkriti što je temeljna vodilja u svakome studijskom programu; koje nade stoje u pozadini i do kuda sežu njihova dolazišta. To negdje stoji u odlomcima s podnaslovima o „viziji i misiji“ ili, rečeno crkvenim jezikom, o pozivu i poslanju.
Lijepo je vidjeti taj splet nadanja, jer on nas tjera da zavirimo dublje i dalje od ograničenosti pojedinih znanosti i dopire do onih čežnja koje žive u svakomu čovjeku. Ne postoji čovjek koji u sebi ne bi nosio čežnju. Može biti razočaran; mogu izblijediti nade, ali čežnja ne umire. Upravo ona govori o nama kao stvorenjima, o onome s čime se naša civilizacija muči, što odbija, kao da uistinu samu sebe ne voli.
Već sam nekoliko puta u sličnim prigodama naglasio da su učilišta pozvana biti rasadišta nade, ali i izvori smisla. Uz čudesan tijek tehnološkoga razvoja na kojemu treba zahvaljivati Bogu, jer se njime čini puno dobra, taj razvoj - bez nositelja smisla i bez nade koja nadilazi bilo koji tehnički napredak - lako poprimi negativan predznak.
 
7. Večeras je moja nakana Gospodinu protkana upravo tom molbom za osluškivanje čežnje i buđenje nade koju nam je Bog darovao u Kristu i koju želi ražariti svojim Duhom. Ako toga nema, naša svakidašnjica, studiranje i naši odnosi, završavaju u nekome intermezzu koji kao da ne treba nastavak glazbe; naš narod i društvo kao da su zaustavljeni i bez poleta, s ljudima nesposobnim za nove korake, nespremnima čak i jasno izraziti svoje neslaganje s besmislom.
U tome je velika odgovornost nas vjernika, nas Crkve, da ne šutimo i ne budemo mirni pred beznađem i besmislom.
Akademska godina koju započinjemo velikim će dijelom biti podudarna sa Svetom, jubilejskom godinom koju ćemo započeti živjeti i slaviti na kraju ove građanske godine pod sloganom: Peregrinantes in spem - Hodočasnici prema nadi; hodočasnici nade. Pozvani smo poglavito otkrivati znakove nade i biti znakovima nade.
O, bezumni Galaćani, tko li vas opčara? Očito da se taj Isusov upit tiče i nas. Radi čega zazivamo i molimo dar Duha? Radi toga što bez njega ne možemo živjeti. Zapravo, možemo živjeti, ali: bezumno, fascinirani, privučeni i zadivljeni nečim naizgled novim, očarani nečim što brzo razočarava.
Ovdje smo jer znamo da Kristov dar nade ne razočarava. I nadahnjujuće je biti u ovome prostoru; on odiše psalamskim riječima koje je blaženi Alojzije Stepinac pretočio u življenje u okolnostima koje su djelovale bez smisla i nade: Uzdam se; o, da se ne postidim; da ne budem ni zbunjen ni razočaran - dovijeka!
Ostajemo povezani molitvom i Nadom.
Gospodina ne bismo tražili da ga već nismo našli.
Amen.