Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre, članovi Europske marijanske mreže, srdačno vas pozdravljam u ovome nadahnjujućem zajedništvu i u njega donosim blizinu i pozdrave našega zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše.

Kao što vidite, odlučili smo slaviti ovo euharistijsko slavlje na talijanskome, ali smatram primjerenim uvesti nas u slavlje i s nekoliko riječi na engleskome.

Ovako skupljeni, na određen način, uprisutnjujete Crkvu u Europi koja očituje svoje 'marijansko lice'. Gledajući vas postaju nam bliza svetišta u kojima služite Bogu i Crkvi, vjernicima i svim ljudima koje pokreće Božji Duh da budu hodočasnici, da dođu u te znakovite prostore tišine i slavlja, susreta i novih početaka.

Po vama su nam bliži narodi i zemlje iz kojih dolazite. Po vama vidimo ljude koji nose sveti nemir, koji su pronašli najdragocjeniji biser; možemo jasnije čuti pjesme, zahvale, vapaje i nade.

Molimo s vama i za vas; molimo na male i velike nakane koje se tiču osobnih života, potreba naše Crkve, naših društava i zajedničkoga europskog doma. Osobito molimo za mir u Ukrajini, Svetoj zemlji i diljem svijeta; mir koji odražava ljubav prema istini i koji je istodobno plod pravednosti; mir koji - kako nam govori Isus - traži čišćenje ognjem Duha Svetoga.

Priznajmo svoje grijehe i tako se pripremimo za slavlje svetih otajstava.
 
1. Razmišljajući o Božjoj riječi današnjega dana, pitao sam se što bi povezivalo naša svetišta i Jubilejsku godinu u koju ćemo uskoro ući i o kojoj i vi razmišljate pod posebnim vidikom.

Pritom sam otkrio jedna trag koji večeras želim ponuditi i podijeliti s vama, tek kao naglasak koji mi se čini poput zrna iz kojega bi mogao niknuti i poneki dobar plod.

Naime, u naviještenome odlomku Poslanice Efežanima možemo otkriti njegov predivan i jasan molitveni ustroj koji se razvija počevši od zaziva upućena Ocu, zatim anamneze, epikleze i, na kraju, doksologije.

To je molitva koju Apostol započinje klanjanjem Ocu i moli od njega dvoje: prvo: da budemo ojačani po njegovu Duhu („u snazi za unutarnjeg čovjeka)“ i, drugo: da Krist po vjeri boravi u našim srcima. Zanimljiva je svrha: da mognemo „shvatiti… što je Dužina i Širina i Visina i Dubina“ i „spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu… do sve punine Božje“.

Privlači me ta Pavlova 'geometrija ljubavi', mjerenje nemjerljivoga; svijest o nedostatnosti koja traži puninu; granica koja naslućuje i čezne za bezgraničnim.

U Evanđelju smo slušali Isusove riječi koje uvijek zvuče iznenađujuće, osobito od evanđelista Luke koji voli blagost (scriba mansuetudinis Christi), a ovdje sve govori o oštrini, tjeskobi, podjeli i sučeljavanju.

Oganj, osim što grije, osvjetljava i čisti, on i razdjeljuje; oganj se širi. Evanđelje, sasvim očito, u međuodnosima naglašava podjelu i sukobljenost. To su pojmovi koji upućuju na granicu, razgraničavanje.
 
2. Baš tu vidim jedno od obilježja svetišta koje može biti poticajno i za Svetu godinu. Naime, svetišta očituju susret čovjeka s raznim granicama i ljudsku čežnju za srećom i, u konačnici, za vječnošću.

Na istome tragu možemo vidjeti i Jubilej koji je poglavito vezan uz otajstvo Utjelovljenja. U njemu živimo dar Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga Čovjeka, koji je prihvatio biti odijeljen, odbačen, marginaliziran, da bi dokinuo podjelu i odvojenost, da bi premostio udaljenosti. Bog je u njemu živio ljudsku ograničenost i smrtnost, te nam u Vazmu darovao bezgraničnost i besmrtnost.

U istoj Poslanici (Efežanima), u prethodnome poglavlju čitamo: „Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu - po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.“ (Ef 2, 13-14)

U Jubileju je trajno prisutno prekoračivanje praga, slike granice, a svetišta na nebrojene načine očituju iskustva tereta i poteškoća uzrokovanih ograničenostima; svetišta su svjedoci potrebe za nadvladavanjem raznih granica i prelaženja praga, kao iskustva življenja otvorenosti novim obzorima i prihvaćanja dara slobode. Svetišta nas uče umjetnosti življenja granica i usklađivanju konačnosti i beskraja.
 
3. Draga braćo i sestre, čini mi se da je to velika tema u kojoj se lako može pronaći svaki čovjek u okviru Jubileja, uronjenoga u more nade, jer svatko osjeća ljudske granice, dimenzije naše stvorenosti; koja je uistinu ljudska dužina, širina, visina i dubina.

Jedna od većih poteškoća u našemu suvremenom društvu nedvojbeno je upravo neprihvaćanje ograničenosti ili odbijanje istine da smo stvorenja. Zbog toga se u svim područjima života mogu vidjeti težnje i pokušaji nadilaženja granica, ostvarivanja nekoga 'trans'.

Pojam granice povezan je s idejom zaprjeke. Kao da su te dvije riječi istoznačnice. I umjesto prihvaćanja ljudske ograničenosti dominantna suvremena kultura trudi se pretvoriti ih u privid, kao da je ograničenost prividna i kao da nestaje kada ju se tako 'nadvlada'.

Zapadna kultura, obećavajući i nudeći 'napredak', stvara privid društva bez granica; trajno nameće materijalne potrebe predstavljajući materijalno obilje kao nadvladavanje granica, a zapravo oblikuje samo privide.

Na temelju tih postavki i vrijeme se vidi i živi kao nešto što treba iskoristiti, ispuniti jedino mnoštvom aktivnosti. Odmor bi trebalo izbjegavati, jer je viđen kao prazan i nekoristan. Odatle, iz prostora bez granice i od vremena bez ritmičnosti (rad-odmor) proizlazi život bez smisla; odatle dolazi opterećenost, obuzetost  poslovima, shizoidna hiperaktivnost i, kao neizbježna posljedica toga, povećavaju se: umori, zatvorenosti, dosada i očaj.

Glede toga smatram smislenim primijetiti da pojam granice, limitiranosti, dolazi od dviju latinskih riječi: limes i limen. Ta su dva pojma važne, 'konstitutivne' sastavnice života svetišta. Prvi pojam ima negativno obilježje, jer priziva zaprjeku, dok drugi odražava sliku praga, prjelaska i otvorenosti, odnosno: obećanja, iščekivanja i nade.

Kultura koja nastoji zamijeniti Boga sakralizirajući čovjeka i pritom ga zatvara u prolaznost postaje tek pokušaj prijevare i nijekanje života. Takva kultura oduzima ljudima vrijednost granica koje usmjeruju pragu; to su granice naših spoznaja, naših odluka i izbora; granice naše tjelesnosti trajno izazivane bolestima; naše duše iskušavane grijesima; granice nas otvaraju otajstvu i nadi.

Danas je istinska opasnost ostaviti ljude u njihovim granicama s iluzijom o bezgraničnosti i svemoći do koje bi se - nastoji se promicati tvrdnja - moglo doprijeti samo s pomoću tehnike.
 
4. Svetišta odgajaju za dragocjenost granice i za nadu. Dolazak u svetište nije svakidašnji put. On se rađa iz čežnje koja je usađena u čovjeku. Biti u svetištu jasan je znak nade koji govori o vrijednosti granica, po molitvi, zajedništvu, sakramentu pomirenja, preobraženih u prag. Na tome pragu nalaze se lica ljudi, svetaca, osobito Blažene Djevice Marije, u kojima vidimo njihovo življenje poniznosti, neznatnosti i slabosti.

Svetišta su veličanstvene učionice i lječilišta ljudskosti, jer daju prostora ljudskim neuspjesima, njihovim očekivanjima, razočaranjima i konačno - nadi i konačnomu smislu.

Svetišta uče i daju živjeti istinu da 'biti ograničen' nije (samo) nedostatak, nego dragocjeno gnijezdo prihvaćanja otajstva života. U svetištima se čovjeka ne gleda kao biće koje griješi i ne uspijeva, nego kao stvorenje koje Bog voli i koje se - prihvaćanjem sebe u istini stvorenosti - otvara životu. Uvijek iznova.

Na to se nadovezuje još jedna odlika koju svjedoče svetišta, a to je darovanost i darivanje. Dar nije oduzimanje i umanjivanje darivatelja nego punina onoga što čovjek jest.

Krist daruje sebe, svoj život. Sjetimo se njegovih riječi da ga Otac ljubi baš zbog toga: „Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem.“ (Iv 10, 17-18a)

Granice su stanoviti preduvjet za iščekivanje. Tko je sit, ne iščekuje; tko je samodostatan, ne iščekuje; umišljen i ohol čovjek lako se zatvara, kao da mu nisu potrebni ni novi obzori ni drugi ljudi.

Naravno da uvijek trebamo težiti biti savršeni „kao što je savršen Otac nebeski“, a to je prije svega savršenost milosrđa, ista ona koja vodi u puninu ljudskosti, ostvarene u Kristu, i koje smo i mi dionici po daru koji živimo u ovoj euharistiji, zajedništvu koje je predokus punine života kojemu se nadamo.

Amen.