Slavljena misa za pokojne katedralne služitelje
Svetu misu za pokojne biskupe i svećenike, posebice za kanonike i prebendare kao redovite služitelje bogoslužja u zagrebačkoj prvostolnici, predvodio je mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, uz koncelebraciju kanonika i prebendara u ponedjeljak 4. studenog 2024. u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca.
Sveta misa je služena za sve pokojne biskupe, kanonike i prebendare, a osobito one koji su preminuli od 1997. godine.
Preminuli kanonici:
1. Prelat dr. Antun Ivandija
2. Prelat Nikola Soldo
3. Mons. dr. Đuro Kokša
4. Mons. dr. Josip Ladika
5. Mons. Ivan Došlin
6. Mons. Danijel Labaš
7. Milan Balenović
8. Dr. Vladimir Zagorac
9. Mons. dr. Ivan Tilšer
10. Mons. Matija Stepinac
11. Prelat Ivan Vragović
12. Mons. Josip Klarić
13. Prelat Vladimir Stanković
14. Mons. dr. Tomislav Ivančić
Preminuli prebendari:
1. Dragutin Žnidaršić
2. Alojzije Čunčić
3. Mr. Tomo Petrić
4. Dr. Adalbert Rebić
5. Dr. Stanislav Vitković
6. Andrija Lukinović
7. Milan Osrečki
8. Ilija Žugaj
Mons. dr. Stjepan Kožul, kanonik kantor, priredio je i sjećanje na kanonika mons. dr. Franju Grundlera:
Mons. dr. Franjo Grundler, kanonik zagrebački (1948.-+29.XII.1973.).
Prošlo je 50 godina od njegove smrti i sprovoda, 3. siječnja 1974. Rodio se 3. prosinca 1893. u Gornjem Predrijevu, župa Sopje kod Slatine, gdje polazi pučku školu. Gimnaziju polazi u Požegi i Zagrebu, gdje je 1913. godine položio ispit zrelosti na Velikoj gornjogradskoj gimnaziji, a 1917. bio zaređen za svećenika. Kolege su mu Juraj Horvatović, dr. Dragutin Hren, Pavao Kovačić, Josip Orlić i Luka Vukas. Bio je kapelan u Pokupskom (1917.-1919.), a potom tijekom 21 godine u Župi sv. Petra u Zagrebu, uz tri tamošnja župnika, najduže uz župnika dr. Josipa Lončarića, poslije smrti upravitelja župe dr. Josipa Pazmana (1923.-+1925.), od 1925. do 1940. godine. Promoviran ja na čast doktora teologije 1925. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
U Župi sv. Petra u Zagrebu tijekom 21 godine krstio je u rodilištu Petrove bolnice na tisuće djece. Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac imenovao ga je prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke (1940.-1948.), te je stanovao u kuriji Nova Ves 10. Uz dužnosti u katedrali, mnogo je radio na Dijecezanskoj blagajni. Početkom ožujka 1948. godine umro je u logoru Stara Gradiška kanonik Karlo Gruičić, koji je ondje i pokopan na zatvorskom groblju, bez mogućnosti da ga molitvom isprati svećenik pa je „ordinarij sede impedita“ dr. Franjo Salis - Seewvis imenovao prebendara dr. Franju Grundlera kanonikom magistrom Prvostolnog kaptola zagrebačkog.
Kao kanonik vršio je razne službe u Kaptolu, Katedrali i upravi Nadbiskupije. Dekretom od 6. prosinca 1949. imenovan je arhiđakonom Komarničkim, a dekretom nadbiskupa koadjutora dr. Franje Šepera od 23. listopada 1957. i namjesnim arhiđakonom Vaškanskim. Nadbiskup i kardinal Franjo Šeper imenovao ga je dekretom od 19. kolovoza 1968. arhiđakonom Katedralnim, a nadbiskup Franjo Kuharić, na prijedlog Prvostolnog kaptola od 10. travnja 1972. (Br. 34./1972.), imenovao ga je 13. travnja 1972. kanonikom kustosom.
Desetljećima je bio predstojnik Dijecezanske blagajne. Na posao je dolazio u rane jutarnje sate, a redovito i svaki dan poslije podne. Još 1957. godine bio je imenovan monsinjorom, a u listopadu 1960. godine tajnim komornikom Njegove Svetosti. Sve vrijeme živio je dr. Grundler kao kanonik u kuriji br. 26 na Kaptolu, koju je optirao iza Gruičićeve smrti. Nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Šeper imenovao ga je 23. ožujka 1966. prosinodalnim sucem, s rokom do 25. kolovoza 1975.
Bio je tih, predan dužnostima, radin i pobožan svećenik. Umro je dosta nenadano 29. prosinca 1973., a sahranjen 3. siječnja 1974. u arkadi Prvostolnog kaptola na Mirogoju. Sprovod je vodio nadbiskup Franjo Kuharić. Oproštajni govor izrekao je kanonik kantor dr. Janko Penić. Glas Koncila u prigodi smrti spominje, da je „dr. Grundler bio odgovorni urednik našeg poratnog jedinog časopisa „Gore srca“ (1947.-1852.), zbog kojeg je bio i osuđivan“, pa je pod pritiskom komunističkih vlasti i taj list ugašen, 1952. godine.
Od Grundlera su ostale neke bilješke o poratnim događajima, primjerice o napadu na biskupa dr. Josipa Lacha u Križevcima, po povratku iz Bjelovara, gdje je i osobno bio nazočan u biskupovoj pratnji, o raspletu događaja i povratku u Zagreb. Od Grundlera postoji i kartoteka o svećenicima logorašima Zagrebačke nadbiskupije, kojima je u zatvore i logor Staru Gradišku slana pomoć u paketima, u smislu zaključka dekanske plenarne konferencije, održane 7. i 8. listopada 1947. u Zagrebu s „ordinarijem sede impedita“ dr. Franjom Salis-Seewisom i temeljnih Okružnica biskupa i generalnog vikara dr. Josipa Lacha br. 2/1948. od 2. siječnja 1948. i br. 1283/1948. od 15. veljače 1948. /Okružnice 1948. broj I., str. 1-3, 6/.
Bila je izražena solidarnost svećenika na slobodi s braćom svećenicima u logoru tako da je svaki svećenik na slobodi davao 1000 dinara godišnje ili 2 paketa hrane godišnje. Da se uredno vodi evidencija i olakša pravilno slanje paketa direktno u logor, svećenici su bili pozvani da dostavljaju Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu bilo novac, bilo pakete, bilo živežne namirnice i odjeću, od kojih su se u Zagrebu pravili paketi i slali u zatvore i logor svećenicima. Tako je Grundlerova kartoteka sadržavala popis svećenika logoraša Zagrebačke nadbiskupije, ali i godine osude, odnosno izdržavanja zatvorske kazne te dolaska na slobodu. Povrh toga, svi uhićeni i zatvoreni svećenici Zagrebačke nadbiskupije ostali su u svojim službama, častima i naslovima sve do povratka na slobodu, a zamjenjivali su ih na slobodi vršioci dužnosti ili upravitelji.
Sveta misa je služena za sve pokojne biskupe, kanonike i prebendare, a osobito one koji su preminuli od 1997. godine.
Preminuli kanonici:
1. Prelat dr. Antun Ivandija
2. Prelat Nikola Soldo
3. Mons. dr. Đuro Kokša
4. Mons. dr. Josip Ladika
5. Mons. Ivan Došlin
6. Mons. Danijel Labaš
7. Milan Balenović
8. Dr. Vladimir Zagorac
9. Mons. dr. Ivan Tilšer
10. Mons. Matija Stepinac
11. Prelat Ivan Vragović
12. Mons. Josip Klarić
13. Prelat Vladimir Stanković
14. Mons. dr. Tomislav Ivančić
Preminuli prebendari:
1. Dragutin Žnidaršić
2. Alojzije Čunčić
3. Mr. Tomo Petrić
4. Dr. Adalbert Rebić
5. Dr. Stanislav Vitković
6. Andrija Lukinović
7. Milan Osrečki
8. Ilija Žugaj
Mons. dr. Stjepan Kožul, kanonik kantor, priredio je i sjećanje na kanonika mons. dr. Franju Grundlera:
Mons. dr. Franjo Grundler, kanonik zagrebački (1948.-+29.XII.1973.).
Prošlo je 50 godina od njegove smrti i sprovoda, 3. siječnja 1974. Rodio se 3. prosinca 1893. u Gornjem Predrijevu, župa Sopje kod Slatine, gdje polazi pučku školu. Gimnaziju polazi u Požegi i Zagrebu, gdje je 1913. godine položio ispit zrelosti na Velikoj gornjogradskoj gimnaziji, a 1917. bio zaređen za svećenika. Kolege su mu Juraj Horvatović, dr. Dragutin Hren, Pavao Kovačić, Josip Orlić i Luka Vukas. Bio je kapelan u Pokupskom (1917.-1919.), a potom tijekom 21 godine u Župi sv. Petra u Zagrebu, uz tri tamošnja župnika, najduže uz župnika dr. Josipa Lončarića, poslije smrti upravitelja župe dr. Josipa Pazmana (1923.-+1925.), od 1925. do 1940. godine. Promoviran ja na čast doktora teologije 1925. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
U Župi sv. Petra u Zagrebu tijekom 21 godine krstio je u rodilištu Petrove bolnice na tisuće djece. Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac imenovao ga je prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke (1940.-1948.), te je stanovao u kuriji Nova Ves 10. Uz dužnosti u katedrali, mnogo je radio na Dijecezanskoj blagajni. Početkom ožujka 1948. godine umro je u logoru Stara Gradiška kanonik Karlo Gruičić, koji je ondje i pokopan na zatvorskom groblju, bez mogućnosti da ga molitvom isprati svećenik pa je „ordinarij sede impedita“ dr. Franjo Salis - Seewvis imenovao prebendara dr. Franju Grundlera kanonikom magistrom Prvostolnog kaptola zagrebačkog.
Kao kanonik vršio je razne službe u Kaptolu, Katedrali i upravi Nadbiskupije. Dekretom od 6. prosinca 1949. imenovan je arhiđakonom Komarničkim, a dekretom nadbiskupa koadjutora dr. Franje Šepera od 23. listopada 1957. i namjesnim arhiđakonom Vaškanskim. Nadbiskup i kardinal Franjo Šeper imenovao ga je dekretom od 19. kolovoza 1968. arhiđakonom Katedralnim, a nadbiskup Franjo Kuharić, na prijedlog Prvostolnog kaptola od 10. travnja 1972. (Br. 34./1972.), imenovao ga je 13. travnja 1972. kanonikom kustosom.
Desetljećima je bio predstojnik Dijecezanske blagajne. Na posao je dolazio u rane jutarnje sate, a redovito i svaki dan poslije podne. Još 1957. godine bio je imenovan monsinjorom, a u listopadu 1960. godine tajnim komornikom Njegove Svetosti. Sve vrijeme živio je dr. Grundler kao kanonik u kuriji br. 26 na Kaptolu, koju je optirao iza Gruičićeve smrti. Nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Šeper imenovao ga je 23. ožujka 1966. prosinodalnim sucem, s rokom do 25. kolovoza 1975.
Bio je tih, predan dužnostima, radin i pobožan svećenik. Umro je dosta nenadano 29. prosinca 1973., a sahranjen 3. siječnja 1974. u arkadi Prvostolnog kaptola na Mirogoju. Sprovod je vodio nadbiskup Franjo Kuharić. Oproštajni govor izrekao je kanonik kantor dr. Janko Penić. Glas Koncila u prigodi smrti spominje, da je „dr. Grundler bio odgovorni urednik našeg poratnog jedinog časopisa „Gore srca“ (1947.-1852.), zbog kojeg je bio i osuđivan“, pa je pod pritiskom komunističkih vlasti i taj list ugašen, 1952. godine.
Od Grundlera su ostale neke bilješke o poratnim događajima, primjerice o napadu na biskupa dr. Josipa Lacha u Križevcima, po povratku iz Bjelovara, gdje je i osobno bio nazočan u biskupovoj pratnji, o raspletu događaja i povratku u Zagreb. Od Grundlera postoji i kartoteka o svećenicima logorašima Zagrebačke nadbiskupije, kojima je u zatvore i logor Staru Gradišku slana pomoć u paketima, u smislu zaključka dekanske plenarne konferencije, održane 7. i 8. listopada 1947. u Zagrebu s „ordinarijem sede impedita“ dr. Franjom Salis-Seewisom i temeljnih Okružnica biskupa i generalnog vikara dr. Josipa Lacha br. 2/1948. od 2. siječnja 1948. i br. 1283/1948. od 15. veljače 1948. /Okružnice 1948. broj I., str. 1-3, 6/.
Bila je izražena solidarnost svećenika na slobodi s braćom svećenicima u logoru tako da je svaki svećenik na slobodi davao 1000 dinara godišnje ili 2 paketa hrane godišnje. Da se uredno vodi evidencija i olakša pravilno slanje paketa direktno u logor, svećenici su bili pozvani da dostavljaju Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu bilo novac, bilo pakete, bilo živežne namirnice i odjeću, od kojih su se u Zagrebu pravili paketi i slali u zatvore i logor svećenicima. Tako je Grundlerova kartoteka sadržavala popis svećenika logoraša Zagrebačke nadbiskupije, ali i godine osude, odnosno izdržavanja zatvorske kazne te dolaska na slobodu. Povrh toga, svi uhićeni i zatvoreni svećenici Zagrebačke nadbiskupije ostali su u svojim službama, častima i naslovima sve do povratka na slobodu, a zamjenjivali su ih na slobodi vršioci dužnosti ili upravitelji.