Zagrebačka nadbiskupija

Pozdravna riječ
prigodom VIII. Kongresa bogoslova

pod geslom 'Ostani vjeran dovijeka'

 
 
Dragi bogoslovi!
U zajedništvu s biskupom Ivanom (Ćurićem) i Milanom (Stipićem),
s prečasnom gospodom rektorima bogoslovija,
duhovnicima, odgojiteljima i drugim suradnicima,
sve vas srdačno pozdravljam kao izaslanik našega zagrebačkog nadbiskupa Dražena (Kutleše), s kojim ćete večeras slaviti otajstvo euharistije.
 
1. Kada me preč. g. rektor Vlado (Razum) upoznao s ovim susretom i kada mi je rekao da izabrano geslo glasi: 'Ostani vjeran dovijeka', u prvome mi je odjeku taj slogan zazvučao kao da je izvučen iz neke ponude poticaja za svećeničke duhovne vježbe ili za slavlja jubileja ređenja, a ne kao izravno očekivano geslo za susret bogoslova.

No - kako to redovito biva - ta početna neočitost postala mi je nadahnuće i dovela me do nekih iskri koje sam primijetio posljednjih dana, dok sam posebno molio za vas i razmišljao o ovome kongresu, i za koje držim da ih vrijedi nositi sa sobom i unositi kao pomoć pri provjeri življenja Radosne vijesti.
 
2. Uvidio sam da je u životu i u duhovnosti korisno pitati se zašto se nešto kaže tako kako se kaže ili što je bio razlog da se nešto nazove baš tako kako se zove, prije ostaloga, ističem da je vjernost povezana s vjerom; dakle, s onom sigurnošću (za jedne) ili s nesigurnošću (za druge) koja dolazi od prihvaćanja i davanja po-vjerenja nekomu.

Ta jezična bliskost vjere i vjernosti nije samo u hrvatskome. Lako je navesti primjere za to, počevši od tzv. velikih jezika: eng. faithful; fr. fidéle; tal. fedele. U tome pristupu korak dalje može se napraviti s njemačkim pridjevom 'vjeran', koji nije izveden iz glagola 'glauben', nego iz glagola trauen; vertrauen, od čega dolazi 'getreu', ali i, na primjer, imenica za 'vjenčanje' (Trauung). Tako je 'getreu' (vjeran) izvorno oslonjen na 'nešto što je čvrsto', postojano i jako je blizu 'nadanju' i 'nadi' (Hoffnung).

Dakle, naslov ovoga kongresa vidim u svjetlu ispunjenosti vjerom: Ostani ispunjen vjerom dovijeka i to vjerom u Onoga „koji ostaje vjeran dovijeka“, kako pjevamo riječima psalma 146 (r. 6; usp. 1Kor 1, 9; 10, 13), u Boga koji, „ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje“ (jer „ne može sebe zanijekati!, 2Tim 2, 13). Negdje je tomu možda najbliža riječ iz Knjige Otkrivenja: „Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života“ (Otk 2, 10), što čuva eshatološki pogled, važan za povezivanje ljudskoga i božanskoga i za davanje smisla prilogu 'dovijeka'.

Dakle, naša vjernost (dovijeka) dolazi od susreta s Gospodinom, od vjere u njega, od ljepote i zahtjevnosti odaziva. Držim da se, u življenju poziva, na njega treba trajno vraćati, odnosno s njime biti povezan, jer se tamo susreće očitovano pouzdanje, vjera, zbog koje se može živjeti vjernost, kasnije prepoznavana, oblikovana i obnavljana u svjetlu crkvenosti.
 
3. Kada apostol Pavao potiče Timoteja na vjernost evanđelju, piše mu: „… zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga, koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim - ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih… Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan.“ (2Tim, 1, 8-9.12)
Mi vjerujemo i ostajemo vjerni u Božjoj vjernosti.

To je vidljivo iz puno mjesta u Svetome pismu, gdje je vjera življena kao čvrstoća, emet, potvrđivan odgovorom „Amen“. Osim toga, lako se uviđa i povezanost vjere, ljubavi i nade, ponekad toliko da je o jednome nemoguće govoriti niti shvaćati bez drugoga. Ponekad se, zbog njihove nerazdvojivosti, vidi da se ta tri pojma rabe gotovo kao istoznačnice. Ta je bliskost i uzajamna zamjenjivost izvor širega razumijevanja i otvaranja obzora.

Sjetimo se psalamskih riječi da će se „ljubav i vjernost sastati.“ (Ps 85, 11) ili pak riječi u Poslanici Heberejima: „Čuvajmo nepokolebljivu vjeru/ispovijedanje nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje“ (κατέχωμεν τὴν ὁμολογίαν τῆς ἐλπίδος ἀκλινῆ; Heb 10, 23).
To susrećemo i u svojim molitvama. Navodim blizak primjer. Naime, za osam dana molit ćemo Zbornu molitvu (XXXIII. nedjelje kroz godinu) koja kaže: „Podaj nam, molimo, Gospodine Bože naš, da se uvijek radujemo odanosti prema tebi (in tua semper devotióne gaudére; sadašnji prijevod: daj da naša vjernost tebi bude i naša radost) jer trajna je i potpuna sreća sveudilj služiti tebi, Stvoritelju svega dobra.“

Takvih primjera u Misalu ima više. Evo još dva primjera: a) Molitva nad prinosima Četvrte korizmene nedjelje: „Gospodine, radosno ti prinosimo darove vječnoga otkupljenja smjerno moleći da ih častimo vjerno/s vjerom (fideliter venerari) i dostojno prikazujemo za spasenje svijeta.“ b) Popričesna molitva iz Zajedničkih slavlja mučenika; za više mučenika izvan vazmenoga vremena, obrazac 1: „udijeli umilostivljen da, ojačani ovom žrtvom, vjerno prianjamo uz Krista (Christo fideliter haereamus) i u Crkvi djelujemo za spasenje svih ljudi“.
 
4. Svjestan da slike mogu nadopuniti riječi, jer su govor, želim vam predati dio triju svojih susreta s umjetničkim djelima, za koja mislim da i vama mogu ostati kao neki polog, a možda i duhovni smjerokaz.

a) Prva slika. Od vremena do vremena služba me odvede u Bruxselles. Tamo se nađem i pokraj hladnoće arhitekture zgrada u koje su smještene ustanove Europske unije; arhitekture koja se muči u čuvanju 'ideologije neutralnosti', odakle dopire proturječnost da se istodobno umjetnošću pokuša govoriti tako da joj se oduzme govor. Taj se govor odražava i u verbalnome izražavanju te zbog toga i u mnoštvu nesporazuma, temeljnih, na razini smisla.

Bilo kako bilo, u takvome ozračju može se naići i na govorljivost, sa snažnim religijskim obilježjima. Jedna koja me je privukla i koje sam se sjetio u okviru govora o vjeri i vjernosti jest skulptura nizozemske umjetnice Hanneke Beaumont s naslovom “Stepping Forward“ (fr. Un pas en avant), postavljena pred zgradom Vijeća Europske unije 2008.


 
Razlog za postavljanje toga kipa baš tamo vidi se u tome što je za mnoge izgradnja Europske unije (za postizanje ekonomske stabilnosti, napretka, mira i podizanja životnog standarda) bila - i još uvijek jest - iskorak pun vjere (ne postoji nijedan ljudski plan, 'projekt', koji u sebi ne bi sadržavao vjeru).
Treba reći da to nije jedino mjesto na koji je postavljen takav njezin kip pa se lako zaključuje da kip svojim izražajem zahvaća šire. I mi u njemu vidimo izražaj vjerničkoga iskustva: iskoračaj u naizgled nesigurno, a opet sigurna koraka i pogleda, u mirnoći koja vidi cilj onkraj vidljivoga, koja se ne boji praznine; štoviše, ne gleda ispod nogu, jer je privučen nečim sigurnijim.
Za to je potrebna vjera povezana s ljubavlju i nadom.
 
b) Druga slika ostala mi je iz lipnja ove godine. Kada smo s hrvatskom nogometnom reprezentacijom bili u audijenciji kod pape Franje (5. lipnja), primio nas je pokraj velike dvorane Pavla VI. u omanjoj dvorani tako i zvanoj: Auletta di Paolo VI., u kojoj sada češće prima pojedine skupine i razne dužnosnike.

Čekajući susret, osim središnje tapiserije 'Kozmički zagrljaj' (Camilian Demetrescu 2001./2002.) koja likovnošću izražava sadržaj zadnjega stiha 'Božanstvene komedije' o ljubavi koja pokreće Sunce i druge zvijezde, na zidovima sam primijetio djela umjetnika koji su nam po dobi prilično bliski, daleko manje slavni od onih čije umjetnine ljude privlače u Vatikan. Nisam imao mogućnosti podrobnijega uvida u umjetnički izražaj, nego me privukla tematska cjelina, a ona se ticala apostola Petra i četiriju njegovih susreta s Isusom; onih susreta u kojima se zajedno nalaze: vjera, nada i ljubav, prožeti poniznošću; onih susreta u kojima je Petar morao dodirnuti, odnosno udariti u granicu:

1. (u donjemu dijelu dvorane, lijevo) Čudesan ribolov; 2. (u prednjemu dijelu dvorane, desno) Isus Petru pruža ruku nakon hoda po vodi i potonuća; 3. (u prednjemu dijelu dvorane, lijevo) Isus Petru pere noge; 4. (u donjemu dijelu dvorane, desno) Susret Isusa i Petra nakon uskrsnuća i razgovor s pitanjem: Petre, ljubiš li me?
Petar, koji je dobio poslanje učvrstiti druge u vjeri, morao je proći upravo kroz ta iskustva u kojima je osjetio snagu milosti, nakon svojih praznina iza sebe, ispod svojih nogu, ispred sebe i u sebi.
Ostati vjeran za nas je i prostor milosnoga odnos s vlastitim granicama, s prazninama, uvijek misleći na onu privučenost u kojoj su sve praznine bile manje važne od susreta s Gospodinom koji ostaje s nama.

c) Treća slika. Danas je blagdan posvete Lateranske bazilike. U njoj se nalazi sačuvan ulomak freske (pripisane Giottu), na kojoj je prikazan papa Bonifacije VIII. kako proglašava prvi kršćanski jubilej 1300. godine.
 

Nalazimo se pred Jubilejskom godinom koja progovara nadom.

Početak slavlja jubileja povezan je s čežnjom za oprostom, za novim početcima koji su potrebni svakomu čovjeku, ali i Crkvi.

Možda ste već primijetili da središnja misao u Buli proglašenja, preuzeta iz Poslanice Rimljanima povezuje vjeru, ljubav i nadu:
„Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje […] Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5, 1-2.5)
Iz toga proizlazi i zaključak da se „nada ne slama pred teškoćama: ona se temelji na vjeri i hrani ljubavlju, te nam tako omogućuje ići naprijed kroz život. Sveti Augustin piše u vezi s tim: »Nemoguće je živjeti u ikojem stanju bez ove tri sklonosti duše: vjerovati, nadati se i ljubiti« (Spes non confundit, br. 3).
 
5. Dragi bogoslovi, znam da sam s vama u predivnoj riznici životā, u kojima će mnogi pod nogama vidjeti prazninu, a mi pak osjećamo sigurnost, u čvrstoću koja uspijeva izdržati, ako je pogled uronjen u Gospodina i njegovu vjernost.
On vas čuvao i blagoslovio vaše korake
i pružio vam ruku kad se preplašite.