Zagrebačka nadbiskupija

 
 
Dragi brate Mladene, braćo u biskupstvu, poštovani svećenici, redovnici, redovnice, rodbino i prijatelji našega ređenika, draga braćo i sestre u Kristu!
 
Biskupsko ređenje posebno je očitovanje zajedništva i jedinstva cijeloga otajstvenog tijela Crkve. U zajednicama vjernika, okupljenih pod svetom službom biskupa, „makar su one često malene i siromašne ili žive u raspršenosti, prisutan je Krist, čijom se moći združuje jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva“ (LG 26). Stoga danas, s posebnom radošću zahvaljujemo Svetome Ocu što je drevnoj Crkvi kotorskoj, malenoj po broju vjernika, ali velikoj po duhovnoj tradiciji i nasljeđu svetaca i blaženika, dao vlastitoga pastira u osobi novoimenovanoga biskupa Mladena.

U vremenu sveprisutnog slabljenja autoriteta i obezvrjeđivanja crkvenih institucija, služba biskupa pokazuje se u svoj svojoj zahtjevnosti, ali i uzvišenosti. Ona se ne može zaslužiti, već ponizno prihvatiti; ne stječe se po zaslugama, nego po milosrđu - za služenje Tijelu Kristovu, Crkvi. Biskup Mladen toga je bio svjestan kada je za svoje biskupsko geslo uzeo riječi nadahnute poslanicom Timoteju: „Ostani vjeran!“ Ta vjernost onome u čemu je poučen i čemu je vjeru dao, „ističe iz životnog zajedništva s Kristom“.[1] Izazovi vjere danas su mnogobrojni, a svaki pastir zna da zadaću čuvanja, izlaganja i širenja Božje riječi u cjelovitosti Svete predaje (usp. DV 9) može vjerno izvršavati samo ako živi s Kristom, štoviše, ako živi u Kristu, od njegova života, jer on je Život (usp. Iv 14,6).[2]

Doista, Crkva nas uči da su „apostoli ostavili biskupe za svoje nasljednike predajući im svoje vlastito učiteljsko mjesto“ (DV 7) s ciljem čuvanja evanđelja u Crkvi neiskvarenim i živim. Današnje drugo čitanje odlomak je iz Druge poslanice Korinćanima, u kojem sveti Pavao iznosi kakva treba biti apostolska služba koju svaki biskup nasljeđuje. Apostol te riječi piše u kontekstu svoje obrane pred protivnicima, pred onima koji propovijedaju sami sebe (usp. 2Kor 4,5), kao i pred onima koji, vođenih židovskim mentalitetom, žele svim kršćanima nametnuti židovske običaje. Pavao im se odvažno suprotstavlja ostavljajući Crkvi snažno svjedočanstvo o važnosti i značenju apostolske službe, ali i zahtjevima koji je prate. To su: ustrajnost, iskrenost i cjelovitost te propovijedanje Krista i služenje čovjeku.
 
1. Ustrajnost
Sveti Pavao je svjestan da je službu naviještanja evanđelja primio tek kad su se srušili svi svjetovi koje je gradio. Znamo da ga je farizejska revnost dovela do proganjanja i ubijanja nevinih ljudi te da u tome nije vidio ništa loše dok nije susreo Gospodina kojemu je mislio da služi, a u stvari ga je progonio u onima koji su ga prepoznali kao obećanog Spasitelja. U tom susretu s Gospodinom Pavao postaje svjestan da je njegova revnost bila krivo usmjerena te da samo po milosrđu Božjem prima poslanje. To poslanje nije očitovanje ljudske mudrosti, nego slave Božje. Svijest o uzvišenosti poziva naviještanja Isusa Krista, kao i spoznaja da je na to poslanje pozvan, iako ničim to nije zaslužio, svetome Pavlu daje snage da sačuva srčanost i podnese najteže udarce i osporavanja. Poručuje i nama danas: Budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne obeshrabrimo se u njezinu vršenju (usp. 2Kor 4,1). Riječ koju Pavao koristi - enkakeō (ἐγκακέω) - znači malaksati, ne odustati, ne klonuti duhom, ne obeshrabriti se, ne izgubiti srčanosti, jer ništa ne može spriječiti Krista da se očituje kao što se očitovao i njemu.

Pavlovo pouzdanje izvire iz svijesti da je sva njegova sposobnost od Boga. Svima koji propovijedaju Krista poručuje: „On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha“ (2Kor 3,6). Naviještanje i prenošenje Božje riječi, onako kako je Crkvi predana i kakvom je Crkva čuva, nije u službi nadmudrivanja, nego spasenja duša. Bez svijesti da se ta služba prima po milosrđu Božjemu, svatko bi se obeshrabrio zbog vlastite nedostatnosti da odgovori na tako uzvišen poziv. Lijepo je to izraženo i u opisu gesla biskupa Mladena: „Kristov učenik, kako na putu osobne vjere tako i u prihvaćanju službe koja mu se u Crkvi povjerava, pozvan je čuvati životnu sraštenost s Kristom jer samo tako 'može' ostati vjeran.“ Dodao bih i da se samo tako može sačuvati srčanost i odvažnost u svjedočenju Božje riječi  bilo to zgodno ili nezgodno.  
 
2. Iskrenost i cjelovitost
Sveti Pavao se ne ustručava naglasiti svoju iskrenost, dosljednost i poštenje u naviještanju Božje riječi. Odrekao se svakog njezina prikrivanja lukavošću i izvrtanjem; nije koristio Božju riječ za vlastiti probitak, nije ju krivotvorio niti razvodnio, nije sebe stavljao ispred Božje poruke.

Propovjednici znaju da se sve to može dogoditi i da se događa na razne načine: tumačenjem evanđeoskog teksta izvan njegova konteksta; navođenjem samo onoga što opravdava osobne stavove propovjednika; moraliziranjem, kada se Božja riječ svodi na većini prihvatljivo etičko načelo; inzistiranjem na nečemu što sveti tekst uopće ne govori. Ponekad propovjednici podlegnu iskušenju da postanu popularni prilagođavajući evanđelje duhu svijeta te, umjesto da evanđeljem potiču grešne savjesti na obraćenje, lažno im povlađuju. Najtužniji oblik razvodnjavanja Božje riječi je intelektualna i molitvena lijenost.

Riječ Božju treba proučavati i meditirati, usvajati je životom. Sjetimo se riječi svetoga Antuna Padovanskoga: „Riječ je živa kad život govori.“ Stoga će Pavao Timoteju savjetovati: „Uznastoj da kao prokušan staneš pred Boga kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno reže riječ istine“ (2Tim 2,15). Pavao se mogao bez ustručavanja preporučiti svakoj ljudskoj savjesti pred Bogom jer je objavljivao istinu Božje riječi, a ne neku svoju istinu. Bio je uvjeren da će svatko tko iskreno pred Bogom slijedi svoju savjest, kad-tad priznati da je njegova služba bila poštena, a naviještanje istinito. Bog je bio njegov prvi i glavni slušatelj te je propovijedao nerazvodnjenu Božju riječ s odvažnom jednostavnošću i jasnoćom.

Dragi vjernici, po krštenju smo svi pozvani naviještati evanđelje. To, međutim, ne znači da svi to možemo činiti na isti način i s jednakim autoritetom. Naviještanje biskupa koji su „s nasljedstvom u biskupskoj službi primili siguran milosni dar istine“ (DV 8) s božanskim se autoritetom preporučuje savjestima vjernika koji o riječi Božjoj razmišljaju, razmatraju je, proučavaju i razumijevaju duhovne stvarnosti putem nutarnjeg iskustva. Kada Crkva kaže da „među različitim oblicima služenja, koji se (tamo) od prvih vremena vrše u Crkvi, prvo mjesto zauzima služba onih koji su postavljeni u biskupstvo“ (LG 20), želi naglasiti da je to služenje prvo među Božjim darovima zajednici vjernika, kako bi se omogućilo sigurno prenošenje apostolske Predaje, a evanđelje očuvalo neiskvarenim i živim.

Biskupi i svećenici dar su Crkvi zbog vas, dragi vjernici. Biskup Mladen je ovdje zbog tebe, draga Crkvo kotorska. Zato ga s velikom odvažnošću preporučujem savjesti svakog vjernika, ali i savjesti svakoga tko u dobroj volji teži Božjoj slavi. Siguran sam da će, vjeran svome poslanju, učvršćivati u vjeri sve koji su mu povjereni, čuvajući njezin poklad. Katkad će njegova služba „zahtijevati čvrstinu trsa od kojega je oblikovan (njegov) biskupski štap, a katkada mekoću vitice koja traži put do čvrstine“.[3]
 
3. Propovijedati Krista i služiti čovjeku
Pastirska služba zahtijeva da propovijedamo Krista i služimo čovjeku, a ne sebi. Biskup ne prima svoju službu da bi bio velik u ljudskim očima. Nije pozvan prenositi svoje vlastite ideje, pojmove, misli, mišljenja ili životne filozofije. Ne koristi biskupsku vlast naučavanja kako bi impresionirao ljude svojim talentima, sposobnošću i rječitošću. Jednom riječju, nije pozvan promovirati i propovijedati sama sebe, nego Isusa Krista Gospodinom. To je temeljni navještaj vjere. Isus je Gospodin, sam Gospodin Bog i jedini Spasitelj svih ljudi. „Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,12). „Crkva, rođena iz Kristova boka, je postala nositeljicom nove čvrste nade: Isus Nazarećanin, raspet i uskrsli, spasitelj svijeta, sjedi zdesna Ocu i sudac je živih i mrtvih.“[4] Naviještanje ove objavljene istine ne vrijeđa ničije dostojanstvo, nego predstavlja poziv, u prvome redu nama kršćanima, da svoju vjeru učinimo djelatnom i živom ukazujući svim ljudima na njihov pravi identitet i dostojanstvo djece Božje i gradeći naše ljudske odnose prema logici ljubavi.

Biskup je „sluga poradi Isusa“. Pozvan je biti odan svojim vjernicima, kao što je sluga odan svome gospodaru - i to radi Isusa. Isus je prvi posred nas kao onaj koji poslužuje. U evanđelju smo čuli kako se učenici, u najpotresnijem trenutku Isusova rastanka, prepiru oko toga tko bi među  njima bio najveći. To je pitanje koje nas stalno prati u našoj ljudskoj stvarnosti. Bili toga svjesni ili ne, izrekli to naglas ili ne, svoj značaj i veličinu stalno važemo u odnosu na nekoga. Isus to zna. Svjestan je logike svijeta i naše ljudske ranjenosti. Zato učenicima skreće pažnju na ono što on čini. Želi promijeniti perspektivu njihova promatranja. Poziva ih da se ne ponašaju kao vlastodršci, nego kao poslužitelji. Isus ne kaže da je veći onaj koji poslužuje od onoga koji je za stolom. Ne pokušava promijeniti logiku svijeta, nego svojima nameće logiku evanđelja: Gledajte mene, ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje. Baština koju vam predajem zajedništvo je za mojim stolom.

Ne postoji veća služba od služenja drugima radi Krista, radi onoga koji nas je ljubio i predao sebe za nas. Novoimenovanom biskupu kotorskom Mladenu, franjevcu po životnom pozivu, to je posve logičan zahtjev. Duhovno stasao pod okriljem franjevačke karizme, zna da takvo služenje, da bi bilo autentično, zahtijeva srce ispunjeno Bogom. Zna da „Kristova mudrost kazuje da je slava u služenju životu drugih, u davanju života, u umiranju“ i „u duhu franjevaštva kao biskup želi i nadalje radosnim služenjem očitovati Kristovu blizinu svima kojima je poslan.“[5]
 
Dragi vjernici drevne Crkve kotorske, duboko ukorijenjeni u vjeri i ponosnoj baštini svojih predaka, poznati ste po svojoj plemenitosti, gostoljubivosti i ljubavi prema Crkvi. Bokeljska duša, bogata duhovnim naslijeđem i zajedništvom, dočekuje svoga biskupa s otvorenim srcem i radosnom nadom. On među Vas dolazi s velikom spremnošću donositi zajedno s vama plodove svetosti i ljubavi. U toj spremnosti, vjerujem, susreće i srčanu otvorenost svih koji čeznu za Božjom blizinom i čistoćom evanđeoske poruke.

Dragi biskupe fra Mladene, po milosrđu si Božjem ponizno prihvatio službu biskupa. Danas u zajedništvu euharistijskoga stola molimo da je vršiš ustrajno, da riječ Božju prenosiš iskreno i u njezinoj cjelovitosti, propovijedajući Krista i služeći ljudima. Sve si ove zahtjeve biskupske službe lijepo utkao u svoje geslo i u svoj grb.

Mi te s molitvom povjeravamo zaštiti Blažene Djevice Marije, Gospe od Škrpjela, svetog Tripuna, svetog Leopolda Bogdana Mandića, blažene Ozane Kotorske i blaženog Gracije iz Mula. Neka te njihov zagovor neprestano prati i osnažuje. Amen.