Zagrebačka nadbiskupija

Na Međunarodni dan ljudskih prava u utorak 10. prosinca na zagrebačkom gradskom groblju Mirogoj, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je molitvu za katoličke vjernike na oskvrnjenim grobovima hrvatskih vojnika poginulih u razdoblju između 1941. i 1945. godine.

 

U ime građana, žrtvoslovnih udruga i članova obitelji obratio se Željko Tomić. Molitveni dio programa predvodili su ef. Mersad Kreštić i pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško, čiju molitvu prenosimo u cijelosti:
 

na oskvrnutim grobovima hrvatskih vojnika
na gradskome groblju ‘Mirogoj’ u Zagrebu
(na ‘Međunarodni dan ljudskih prava’)

Utorak, 10. prosinca 2024., u 11 sati

 
1. U daru Božjega mira i milosrđa srdačno pozdravljam organizatore ovoga zajedništva, vas, predstavnike i članove Zajednice žrtvoslovnih udruga (Hrvatsko društvo političkih zatvorenika; Hrvatsko žrtvoslovno društvo - Zagreb; Žrtve za Hrvatsku Osijek; Hrvatski obredni zdrug Jazovka; Udruga Bosansko-hercegovački Hrvati i Hrvatski domobran - Udruga ratnih veterana Hrvatske), kao i Vas, cijenjeni zamjeniče glavnoga imama zagrebačkog, Mirsade efendijo Kreštiću; zahvalan Gospodinu, braćo i sestre, dragi prijatelji, što ni ove godine nije izostala vaša prisutnost.

Osmu godinu na današnji dan molimo za hrvatske vojnike, kršćane i muslimane, čija su smrtna tijela ovdje položena u zemlju. Osmu godinu živimo u nadi da će zagrebačke gradske vlasti, ali i hrvatske državne vlasti pokazati malo ljudskosti i dopustiti da nad njihovim kostima bude vidljivo ime i znak vjere u kojoj su živjeli na zemlji, dok istodobno molitvom i vjerom ispovijedamo nadu da ih je Bog, u svome smilovanju, primio u vječno blaženstvo.

Svjesni da su ti ljudi i imena odbačeni te da takav pristup otvara puno drugih pitanja, osam godina odavde usmjeravamo pozornost prema nečemu za što smo mislili da je sasvim razumljivo u društvima koja se rado pozivaju na humanost i na ljudsko dostojanstvo.

2. Ovo grobljansko polje je poput onih tvari i sredstava koje pokazuju narav, stanje i promjene određene tvari; ovo polje, koje se samo čini da je polje smrti, zapravo je poput indikatorskoga ili lakmus-papira kojim se pokazuje i provjerava stanje na svim poljima života u društvu.

Odnos ljudi i mjerodavnih vlasti prema umrlima govori ne samo o smrti i o prošlosti nego - puno više - o životu, o sadašnjemu životu i o budućnosti. Da, upravo na grobljima se vidi zrelost i nezrelost jednoga društva, osobito europskoga, njegove vrijednosti i njegove slabosti, njegova postignuća i nastojanja.

Ovo polje govori o našemu odnosu prema otajstvu života i prema smislu postojanja; govori o brizi za djecu, o odgoju i obrazovanju, o znanosti i gospodarstvu; govori o komunikaciji i međusobnim odnosima, o miru i o ratu; govori o sadašnjemu poimanju kulture i o tome kakav svijet otvaramo, ako iz njega izguramo zadane odrednice ljudske stvorenosti i suosjećanje jednih prema drugima.

Jer, na čemu bi to trebala počivati humanost, ako ne na sućuti?

Dragi prijatelji, ovo polje je polje preminulih hrvatskih vojnika, ali - nažalost - ovo bi polje, kao indikator, kao pokazatelj stanja u našemu društvu, uz sebe moglo imati napisan naslov: Polje svjedočanstva bešćutnosti dosadašnjih zagrebačkih i hrvatskih vlasti. Jer, kakvi su to ljudi, kakvi smo mi ljudi, ako mrtvima ne damo njihova imena?

3. Čuli smo govoriti da su ovdje pokopani ljudi bili na ‘krivoj strani povijesti’. Ako se time želi pokojnima suditi tko zna po kojemu zakoniku, najprije treba znati da povijest nema strana. Povijest je jedna; i u toj povijesti vidljiva je prisutnost otajstva dobra i otajstva zla; svaki čovjek odlučuje hoće li činiti dobro ili zlo, a konačni sudac nije čovjek, osobito to ne može biti čovjek vođen totalitarističkim kriterijima.

Ovo je lakmus-polje koje pokazuje proizvoljnost određivanja pripadnosti i, sukladno tomu, jačanje otajstva zla.

S tim u svezi nalaze se i dvije činjenice koje dodatno pokazuju neprihvatljivosti zbog kojih je danas u Hrvatskoj moguće ostaviti ovo polje bez križeva i nišana.

a) Osim neljudskosti, protiv koje se ili za koju se svaki čovjek odlučuje, posrijedi je i nepoštivanje baštine europske uljudbe pa i formalnih dokumenata.
Naime, tako smo često svjedoci da hrvatski predstavnici u Europi, unutar europskih institucija ili pred njima, kao da presvuku odijelo; tamo odjenu ruho urešeno europskom dopadljivošću, govore rječnikom koji ostavlja dojam demokratičnosti i zauzimanja za ljudska prava, ali u svojoj domovini brzo zaborave i deklaracije i rezolucije, ne dopuštajući da se one primjene, jer bi te iste zahvatile i njih same.

b) I drugo: Kolikogod bio naviknut na relativiziranje otajstva zla iz doba jugoslavenskoga komunizma, nedavno sam ipak ostao zatečen pred izjavama, koje možemo čuti i od kandidata za predsjednika hrvatske države, da je pitati nekoga o članstvu u Komunističkoj partiji jednako pitanju o tome je li netko živio u Jugoslaviji.

Pa je li moguće i to prodati na hrvatskoj tržnici besmisla, kad dobro znamo koliki su odbijanjem toga članstva stradali, bili zlostavljani, prisiljeni napustiti domovinu, držani daleko od redovitih mogućnosti školovanja, rada i društvene prisutnosti, dok su se članovima Partije otvarala sva vrata povlastica?
Takvo stajalište je još čudnije, ako dolazi od vjernika koji se vole hvaliti vjerom, kršćanstvom, demokršćanstvom i katolištvom.

Istina da ni mi, vjernici i službenici Crkve, to nismo dovoljno isticali, možda i glede toga misleći da je to jasno i razumljivo, ali očito treba snažnije naglasiti da je netko tko je bio vjernik, prihvaćanjem da bude članom toga totalitarističkog pogona i strojarnice za širenje otajstva zla, stvarno, životno zanijekao svoju vjeru, odrekao se svoje vjere.

Onaj pak čovjek koji nije vjernik, a pristao je biti članom Partije jasno je dao do znanja da je na strani onih koji vjernike ne smatraju ni ravnopravnima ni poželjnima u društvu. To je vjerojatno također na njihovoj ‘pravoj strani povijesti’. I kojom lakoćom ti isti danas govore da promiču demokršćanstvo ili da se zalažu za ljudska prava.

4. Cijenjeni dionici ovoga zajedništva, jedan je totalitarizam imao bešćutnu nakanu potpuno ukloniti imena i spomen na ove ljude.

Zahvaljujući ljudskosti, sućuti i istinskoj vjeri devastacija, hrvatski - pustošenje, postalo je marginalizacijom, hrvatski - guranjem na rub, a u njoj jasno progovara višeslojna diskriminacija, to jest nejednakost postupanja, nepravedno razdvajanje.
Ipak, ne zaboravimo riječi našega Gospodina: „Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.“ (Mt 21, 42)

Ovi su ljudi ‘marginalizirani’; ovo je polje postalo marginom groblja, ali i lakmus-polje. Naime, znamo da su margine na ispisanim stranicama itekako važne, ne samo zbog estetskih razloga.

Na marginama stranica ostaju: otisci prstiju i poneki zapis, kao podsjetnik na ono što je u cjelokupnome tekstu važno ili kao razvoj misli čitatelja.

Na ovoj ‘grobljanskoj margini’ ostaju otisci otajstva zla, postupaka vlasti, ali poglavito naše prisutnosti i nade. U vremenu u kojemu primjećujem da ljudi postaju tiši; da hrvatski narod počinje šaptati, u izvanjskoj buci došašća pozvani smo biti glas Božje Riječi te time istine i nade koja ima svoje margine. Kao vjernicima uvijek nam je ići na rubove; podupirati glas dobra koji se ne čuje; biti uz ljude koji su prešućivani, kojima politička moć ne dopušta progovoriti otajstvom ljubavi.

5. Uskoro za nas u Crkvi započinje Sveta, Jubilejska godina, kojoj je u središtu nada. Iskusili smo tolika razočaranja, ali ostaje nam pouzdanje u Gospodina. Njegova nada ne razočarava; njegova Riječ ostaje.

Zato, kao uvod u Molitvu za preminule poslušajmo Njega po sv. apostolu Pavlu, Njega koji je obećao da će biti s nama zauvijek:
„Opravdani dakle vjerom,  u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u  kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to!  Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“