Govor nadbiskupa Dražena Kutleše ravnateljima osnovnih i srednjih škola te predškolskih ustanova
GOVOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE
Ravnateljicama i ravnateljima predškolskih, osnovnoškolskih i srednjoškolskih ustanova
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Ravnateljicama i ravnateljima predškolskih, osnovnoškolskih i srednjoškolskih ustanova
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Odgoj i obrazovanje pred suvremenim izazovima
Poštovane ravnateljice i ravnatelji predškolskih, osnovnoškolskih i srednjoškolskih ustanova koje djeluju u Zagrebačkoj nadbiskupiji, sve vas srdačno pozdravljam izražavajući vam dobrodošlicu na još jedno, već tradicionalno, predbožićno druženje. Poslanje koje imate u našem društvu uistinu je posebno i dragocjeno. Sudjelovati u odgoju, obrazovanju i prenošenju vrjednota na nove generacije uvijek je bilo zahtjevno, a danas je to na osobit način. Upravo zato želio bih danas s vama podijeliti nekoliko misli o važnosti odgoja i obrazovanja, o izazovima s kojima se odgoj susreće, a posebno pritom mislim na pedagoški i obrazovni redukcionizam i krizu učiteljske službe te iznijeti neku od perspektiva koje mi se čine učinkovitima i ohrabrujućima na odgojno-obrazovnom putu i poslanju.
1. Odgoj i odgojni ciljevi
Odgoj i obrazovanje djece i mladih oduvijek je bio u središtu teorijskih i praktičnih razmišljanja svakog društva. S pitanjima i problemima odgoja suočavaju se roditelji, odgojitelji, učitelji, ali i cjelokupna društvena zajednica. Proces očovječenja - a to je odgoj - najvažnija je, najzahtjevnija i najhitnija zadaća u društvu. Odgoj je i »jedno od ključnih pitanja suvremene antropologije«.[1] Papa Benedikt XVI. smatra da je »odgajati čin ljubavi i vježbanja 'intelektualnog karitasa'«.[2]
Europska društva, među njima i hrvatsko, doživljavaju duboke promjene koje je sve teže pratiti, razumjeti, upravljati njima i kontrolirati ih. Među tim promjenama dovoljno je spomenuti globalizaciju, tehnološki razvoj, pluralizam, interkulturalizam, antropološku krizu, siromaštvo, klimatske promjene, ratne sukobe, migracije, tvrdu sekularizaciju, umjetnu inteligenciju… Navedene promjene potenciraju redefiniranje čovjeka, odgoja, života, škole, društva, obitelji, osobe i identiteta. Na djelu je urušavanje ili revizija dosadašnjeg kršćanski utemeljenoga vrijednosnog sustava i stvaranje novoga. Obrazovanje se tako usmjerava na usvajanje kompetencija koje će omogućiti lagodan život, laku i brzu zaradu, trošenje, uživanje.
Posjedovanje, trošenje, uživanje nude se kao najvažnije životne dobitne kombinacije, dok je napor, trpljenje, patnju, žrtvu, odricanje, darivanje i služenje drugima poželjno izbjegavati. Ovakve društvene tendencije utječu na djecu i mlade, njihova vrijednosna usmjerenja, životne stilove, želje i odluke.
Problem nasilja u školama, kojemu smo svjedočili na početku školske godine, pokazatelj je puno složenijih problema koji uključuju odgoj, roditeljstvo, učinkovitost institucija i sustava. Konkretni problemi u školi pokazuju da društvo znanja, visoke tehnologije, ekonomskog uzleta i umjetne inteligencije, pada na ispitu u rješavanju stvarnih školskih i razrednih problema kao što su: neodgoj, nedisciplina, vršnjačko fizičko i virtualno nasilje, neodgovornost, nepoštivanje autoriteta.
Roditelji su u napasti da zbog drugih imperativa i prioriteta zapuste ili napuste vlastite odgojne zadaće i zaborave na važnost zadaće koja im je povjerena. Svjedočimo sveopćoj krizi odgojne socijalizacije u kojoj obitelj ima primarnu ulogu. Djeca su sve više i duže izložena utjecajima drugih institucija, osobito medija koji im nude različite vrjednote, stavove, prosudbe, ideologije. Nekada su obitelj, škola i Crkva, kao temeljne odgojne institucije, koristile isti jezik, njegovale istu tradiciju, prenosile iste vrjednote. Danas više nije tako. Mediji su postali najvažniji sugovornici, suputnici, savjetnici, prijatelji i odgojitelji djece i mladih. Nitko, pa ni sami roditelji ne mogu više nadzirati, pratiti i prosuđivati sadržaje koje djeca primaju putem raznih komunikacijskih kanala i tehnoloških naprava. U društvu nema čvrstog konsenzusa oko temeljnih istina, vrjednota, stavova i životnih stilova. Nude se različiti životni pogledi i svjetonazori, među kojima se sve više ignorira, banalizira i marginalizira kršćanski i općenito religiozni pogled na svijet i čovjeka.
Škola bi trebala biti mjesto poticanja učenikâ da otvore svoj um i srce svijetu koji ih okružuje. Papa Franjo smatra da će nove generacije moći izgraditi budućnost ako roditelji i učitelji budu bili sposobni prenijeti im samopouzdanje i odvažnost te ako sadržaji koji im se prenose, u njima budu probudili žeđ za znanjem i mudrošću.[3]
Svaka promjena, pa tako i ova epohalna kroz koju prolazimo, zahtijeva odgojni proces, uspostavu odgojne zajednice koja stvara mrežu otvorenih međuljudskih odnosa. Takva zajednica u središte stavlja osobu, potiče kreativnost i odgovornost; osposobljava generacije koje će biti spremne staviti se u službu zajednice.
Osposobiti učenika za normalan, koristan i aktivan život u društvu važan je odgojni cilj, ali ne i najvažniji. Prvotni cilj odnosi se na učenikov osobni život, njegov duhovni napredak, zrelost i rast u ljudskosti. Polazište u svakom odgoju i obrazovanju mora biti uvjerenje da je svaka ljudska osoba neprocjenjiva vrijednost i da ima svoje dostojanstvo neovisno o tome odakle dolazi i kome pripada; neovisno o sposobnostima i rezultatima koje postiže. Dakle u razredu i u školi ne postoje apstraktni subjekti, nego učenici s vlastitim licem i imenom. Svaki od njih nositelj je vlastitih potreba, očekivanja, sposobnosti, nedostataka i poteškoća. Jedino ovakav pristup u odgoju i obrazovanju može nositi predznak „pedagoški“.
Staviti učenika u središte odgojno-obrazovnog procesa znači pomoći mu nositi se s vlastitim granicama, vlastitom krhkošću, teško kontroliranim porivima, potrebama, proturječnim unutarnjim iskustvima. Učenike je potrebno osposobiti i odgojiti za mudro i kritičko prosuđivanje svakodnevnog života; pomoći im u prepoznavanju i propitkivanju etičnosti, moralnosti i dosljednosti u ponašanju i djelovanju »kako bi svoj život neprestanim naporom pravilno usavršavali i težili pravoj slobodi, hrabro i odlučno svladavajući zapreke«.[4]
Europska društva, među njima i hrvatsko, doživljavaju duboke promjene koje je sve teže pratiti, razumjeti, upravljati njima i kontrolirati ih. Među tim promjenama dovoljno je spomenuti globalizaciju, tehnološki razvoj, pluralizam, interkulturalizam, antropološku krizu, siromaštvo, klimatske promjene, ratne sukobe, migracije, tvrdu sekularizaciju, umjetnu inteligenciju… Navedene promjene potenciraju redefiniranje čovjeka, odgoja, života, škole, društva, obitelji, osobe i identiteta. Na djelu je urušavanje ili revizija dosadašnjeg kršćanski utemeljenoga vrijednosnog sustava i stvaranje novoga. Obrazovanje se tako usmjerava na usvajanje kompetencija koje će omogućiti lagodan život, laku i brzu zaradu, trošenje, uživanje.
Posjedovanje, trošenje, uživanje nude se kao najvažnije životne dobitne kombinacije, dok je napor, trpljenje, patnju, žrtvu, odricanje, darivanje i služenje drugima poželjno izbjegavati. Ovakve društvene tendencije utječu na djecu i mlade, njihova vrijednosna usmjerenja, životne stilove, želje i odluke.
Problem nasilja u školama, kojemu smo svjedočili na početku školske godine, pokazatelj je puno složenijih problema koji uključuju odgoj, roditeljstvo, učinkovitost institucija i sustava. Konkretni problemi u školi pokazuju da društvo znanja, visoke tehnologije, ekonomskog uzleta i umjetne inteligencije, pada na ispitu u rješavanju stvarnih školskih i razrednih problema kao što su: neodgoj, nedisciplina, vršnjačko fizičko i virtualno nasilje, neodgovornost, nepoštivanje autoriteta.
Roditelji su u napasti da zbog drugih imperativa i prioriteta zapuste ili napuste vlastite odgojne zadaće i zaborave na važnost zadaće koja im je povjerena. Svjedočimo sveopćoj krizi odgojne socijalizacije u kojoj obitelj ima primarnu ulogu. Djeca su sve više i duže izložena utjecajima drugih institucija, osobito medija koji im nude različite vrjednote, stavove, prosudbe, ideologije. Nekada su obitelj, škola i Crkva, kao temeljne odgojne institucije, koristile isti jezik, njegovale istu tradiciju, prenosile iste vrjednote. Danas više nije tako. Mediji su postali najvažniji sugovornici, suputnici, savjetnici, prijatelji i odgojitelji djece i mladih. Nitko, pa ni sami roditelji ne mogu više nadzirati, pratiti i prosuđivati sadržaje koje djeca primaju putem raznih komunikacijskih kanala i tehnoloških naprava. U društvu nema čvrstog konsenzusa oko temeljnih istina, vrjednota, stavova i životnih stilova. Nude se različiti životni pogledi i svjetonazori, među kojima se sve više ignorira, banalizira i marginalizira kršćanski i općenito religiozni pogled na svijet i čovjeka.
Škola bi trebala biti mjesto poticanja učenikâ da otvore svoj um i srce svijetu koji ih okružuje. Papa Franjo smatra da će nove generacije moći izgraditi budućnost ako roditelji i učitelji budu bili sposobni prenijeti im samopouzdanje i odvažnost te ako sadržaji koji im se prenose, u njima budu probudili žeđ za znanjem i mudrošću.[3]
Svaka promjena, pa tako i ova epohalna kroz koju prolazimo, zahtijeva odgojni proces, uspostavu odgojne zajednice koja stvara mrežu otvorenih međuljudskih odnosa. Takva zajednica u središte stavlja osobu, potiče kreativnost i odgovornost; osposobljava generacije koje će biti spremne staviti se u službu zajednice.
Osposobiti učenika za normalan, koristan i aktivan život u društvu važan je odgojni cilj, ali ne i najvažniji. Prvotni cilj odnosi se na učenikov osobni život, njegov duhovni napredak, zrelost i rast u ljudskosti. Polazište u svakom odgoju i obrazovanju mora biti uvjerenje da je svaka ljudska osoba neprocjenjiva vrijednost i da ima svoje dostojanstvo neovisno o tome odakle dolazi i kome pripada; neovisno o sposobnostima i rezultatima koje postiže. Dakle u razredu i u školi ne postoje apstraktni subjekti, nego učenici s vlastitim licem i imenom. Svaki od njih nositelj je vlastitih potreba, očekivanja, sposobnosti, nedostataka i poteškoća. Jedino ovakav pristup u odgoju i obrazovanju može nositi predznak „pedagoški“.
Staviti učenika u središte odgojno-obrazovnog procesa znači pomoći mu nositi se s vlastitim granicama, vlastitom krhkošću, teško kontroliranim porivima, potrebama, proturječnim unutarnjim iskustvima. Učenike je potrebno osposobiti i odgojiti za mudro i kritičko prosuđivanje svakodnevnog života; pomoći im u prepoznavanju i propitkivanju etičnosti, moralnosti i dosljednosti u ponašanju i djelovanju »kako bi svoj život neprestanim naporom pravilno usavršavali i težili pravoj slobodi, hrabro i odlučno svladavajući zapreke«.[4]
2. Opasnost odgojno-obrazovnog redukcionizma
Oni koji odgajaju i obrazuju djecu i mlade susreću se s mnogim izazovima. Jedan od izazova je svakako poimanje i tumačenje čovjekove autonomije prema kojoj se osoba razvija i formira sama od sebe i nije joj nužna intervencija i posredovanje drugih, odraslih. Jedan od izazova su svakako i skepticizam i relativizam. »Među mladima slabe prirodne i kršćanske vrjednote koje daju smisao svakodnevnom životu i oblikuju životnu viziju otvorenu nadi. Pojavljuju se, međutim, kratkotrajne želje i kratkoročna očekivanja koja na kraju rađaju dosadom i promašajima.«[5]
U suvremenom odgoju, a moglo bi se reći i u odgojno-obrazovnim politikama, zamjećuje se tendencija reduciranja osobe samo na njezine pojedine dimenzije pri čemu se često zanemaruje ona najvažnija - duhovno-transcendentna. Tako se promovira njezina intelektualna, emotivna i tjelesna dimenzija. U središte se stavlja njezina funkcionalnost i produktivnost. U odgoju se događa antropološki redukcionizam i to svaki put kad se osoba promatra kroz prizmu problema koje izaziva (»zagrebački slučaj«), potrebe koje izražava, rezultata koje postiže. Kao roditelji, učitelji i odgojitelji postajemo redukcionisti kad osobu ne gledamo u njezinoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Opasnost je i od pedagoškog redukcionizma koji se odnosi na ciljeve odgoja i obrazovanja. Oni ne smiju biti u službi ni jedne politike, institucije, gospodarstva, tržišne politike, nego u službi razvoja osobe i njezinih potencijala.
»Kada se obrazovanje svede na tehniku, to dovodi do progresivnog i opasnog gašenja života u svim njegovim dimenzijama.«[6] U današnjem društvu brišu se sve razlike, a svaka ideja ili životni stil imaju istu vrijednost i opravdanje. Tehničko-ekonomski aparat nameće se kao temeljni životni postulat koji se distancira od svake ljudske instance. Želje postaju pravo, a mjesto etike zauzima estetika.[7]
Trajna je opasnost da se odgoj i obrazovanje reduciraju na njegovo usko značenje. »Obrazovanje se sve više želi svesti na prenošenje određenih kompetencija ili sposobnosti, dok se želja za srećom novih generacija pokušava zadovoljiti konzumističkom ponudom i ispunjavanjem kratkotrajnih želja.« Papa Benedikt XVI. u Caritas in veritate definira obrazovanje i naglašava da se pod »pojmom 'obrazovanje' ne misli samo na poučavanje, odnosno na osposobljavanje za rad (iako su oba bitni čimbenici razvoja), nego na potpunu formaciju osobe, to jest na odgoj. S tim u vezi valja istaknuti i jedno upitno motrište: za uspješan odgoj osobe potrebno je znati njezinu narav. Danas zastupano relativističko poimanje naravi postavlja pred odgoj, a osobito pred moralni odgoj, ozbiljne probleme, stavljajući u pitanje njegovu univerzalnost«. A zapravo bi u središtu svakog odgoja trebao biti razvoj osobe u ljubavi i istini. »Prema Aristotelu, tri su razloga zbog kojih se čovjek bavi znanošću: na prvom mjestu jest istina, potom slijedi moralno djelovanje i tek na posljednjem mjestu jest sposobnost da se napravi stvar, dakle tehnologija«. Poznati francuski filozof i sociolog Edgar Morin smatra da je »najslabije znanstveno istraženo područje i dalje ljudski duh, a svaki individualni duh je sam za sebe najveća nepoznanica«. Učenike treba poučavati u mnogim područjima, ali ipak je najvažnije omogućiti im duhovni rast i osposobiti ih da se hrabro i uspješno suočavaju sa životnom stvarnošću; da se u njoj znaju orijentirati, da preuzmu odgovornost, izbjegavaju sebičnost i zalažu se za opće dobro.
»Kada se obrazovanje svede na tehniku, to dovodi do progresivnog i opasnog gašenja života u svim njegovim dimenzijama.«[6] U današnjem društvu brišu se sve razlike, a svaka ideja ili životni stil imaju istu vrijednost i opravdanje. Tehničko-ekonomski aparat nameće se kao temeljni životni postulat koji se distancira od svake ljudske instance. Želje postaju pravo, a mjesto etike zauzima estetika.[7]
Trajna je opasnost da se odgoj i obrazovanje reduciraju na njegovo usko značenje. »Obrazovanje se sve više želi svesti na prenošenje određenih kompetencija ili sposobnosti, dok se želja za srećom novih generacija pokušava zadovoljiti konzumističkom ponudom i ispunjavanjem kratkotrajnih želja.« Papa Benedikt XVI. u Caritas in veritate definira obrazovanje i naglašava da se pod »pojmom 'obrazovanje' ne misli samo na poučavanje, odnosno na osposobljavanje za rad (iako su oba bitni čimbenici razvoja), nego na potpunu formaciju osobe, to jest na odgoj. S tim u vezi valja istaknuti i jedno upitno motrište: za uspješan odgoj osobe potrebno je znati njezinu narav. Danas zastupano relativističko poimanje naravi postavlja pred odgoj, a osobito pred moralni odgoj, ozbiljne probleme, stavljajući u pitanje njegovu univerzalnost«. A zapravo bi u središtu svakog odgoja trebao biti razvoj osobe u ljubavi i istini. »Prema Aristotelu, tri su razloga zbog kojih se čovjek bavi znanošću: na prvom mjestu jest istina, potom slijedi moralno djelovanje i tek na posljednjem mjestu jest sposobnost da se napravi stvar, dakle tehnologija«. Poznati francuski filozof i sociolog Edgar Morin smatra da je »najslabije znanstveno istraženo područje i dalje ljudski duh, a svaki individualni duh je sam za sebe najveća nepoznanica«. Učenike treba poučavati u mnogim područjima, ali ipak je najvažnije omogućiti im duhovni rast i osposobiti ih da se hrabro i uspješno suočavaju sa životnom stvarnošću; da se u njoj znaju orijentirati, da preuzmu odgovornost, izbjegavaju sebičnost i zalažu se za opće dobro.
3. Kriza učiteljske službe
Svjedočimo omalovažavanju škole i učiteljske službe u našem društvu. Izostanak i teškoće u suradnji s roditeljima za djelatnike odgoja i obrazovanja sve je zahtjevniji izazov. Ne možemo zatvarati oči pred stvarnošću odgojne zapuštenosti mnoge djece i, nažalost, često neuspjelog obiteljskog odgoja. Mnogi krizu odgoja stavljaju u korelaciju s izgubljenim ili poljuljanim autoritetom odraslih: roditelja, odgojitelja, učitelja, institucija. Svi koji odgajaju i obrazuju složit će se da je autoritet nužan u pedagoškom odnosu i to onaj koji uključuje povjerenje, iskrenost, naklonost, dosljednost, brigu za dijete i njegovu sigurnost. Djeci i mladima potrebni su uzori i oslonci koje će pronaći među odraslima. Trebaju odrasle koji će im dati životna i vrijednosna usmjerenja. Djeca i mladi u odraslima trebaju pronaći one koji će im biti potpora, koji će ispravljati i ukazivati na pogrješna ponašanja, izbore i odluke.
U nedostatku odgovarajuće društvene i roditeljske podrške učiteljima postoji opasnost izgaranja - burn-out - koji ukazuje na svu složenost i zahtjevnost učiteljskog i odgojiteljskog rada. Dobra volja, motivacija i želja da se pomogne djeci i mladima nije dovoljna. Potrebna je podrška, iskustvo i znanje. Naše škole vape za učiteljima koji će biti otvoreni, odgovorni, koji će imati vremena i umijeća za slušanje, dijalog i refleksiju; učiteljima koji će uspješno graditi odnose i suradnju s različitim društvenim institucijama.
U današnjem društvu naši učitelji se susreću s dvostrukim gubitkom autoriteta: prvo od strane društva koje učitelje ne podupire, nego kritizira i zahtijeva da ispravljaju sve odgojne nedostatke. Drugi gubitak autoriteta odnosi se na roditelje. Odnos roditelja i učitelja sve je bremenitiji i za učitelje često iscrpljujući. Umjesto potpore i priznanja, učitelji nerijetko od roditelja doživljavaju prijetnje, ponižavanja, prozivanja. U brojnim izgredima koji se događaju u školama, stječe se dojam kao da su učitelji uvijek dežurni krivci.
Učiteljsko zvanje puno je izazova i zapreka, ali i radosti. Prije svega, to je poslanje, a tek onda profesija. Poučavanje i odgajanje su čin ljubavi. Ne može se uspješno odgajati bez ljubavi i uvjerenja da se vrijednost djece »krije u njima samima, u životnom razdoblju koje proživljavaju, a ne samo s obzirom na ono što će u budućnosti moći dati obitelji, društvu, Crkvi ili državi«.[8]
U nedostatku odgovarajuće društvene i roditeljske podrške učiteljima postoji opasnost izgaranja - burn-out - koji ukazuje na svu složenost i zahtjevnost učiteljskog i odgojiteljskog rada. Dobra volja, motivacija i želja da se pomogne djeci i mladima nije dovoljna. Potrebna je podrška, iskustvo i znanje. Naše škole vape za učiteljima koji će biti otvoreni, odgovorni, koji će imati vremena i umijeća za slušanje, dijalog i refleksiju; učiteljima koji će uspješno graditi odnose i suradnju s različitim društvenim institucijama.
U današnjem društvu naši učitelji se susreću s dvostrukim gubitkom autoriteta: prvo od strane društva koje učitelje ne podupire, nego kritizira i zahtijeva da ispravljaju sve odgojne nedostatke. Drugi gubitak autoriteta odnosi se na roditelje. Odnos roditelja i učitelja sve je bremenitiji i za učitelje često iscrpljujući. Umjesto potpore i priznanja, učitelji nerijetko od roditelja doživljavaju prijetnje, ponižavanja, prozivanja. U brojnim izgredima koji se događaju u školama, stječe se dojam kao da su učitelji uvijek dežurni krivci.
Učiteljsko zvanje puno je izazova i zapreka, ali i radosti. Prije svega, to je poslanje, a tek onda profesija. Poučavanje i odgajanje su čin ljubavi. Ne može se uspješno odgajati bez ljubavi i uvjerenja da se vrijednost djece »krije u njima samima, u životnom razdoblju koje proživljavaju, a ne samo s obzirom na ono što će u budućnosti moći dati obitelji, društvu, Crkvi ili državi«.[8]
4. Odgojni savez u službi humaniziranog odgoja
Za uspješnu odgojnu socijalizaciju mladih generacija potreban je odgojni savez koji uključuje, priznaje i vrjednuje doprinos svih institucija u ostvarivanju odgojnog i obrazovnog dobra naše djece i mladih. Odgojni savez nudi novi pedagoški model koji je u stanju pokrenuti transformacijske procese i izgraditi odgojnu zajednicu u kojoj će se događati susret novih generacija i kulture i graditi novi humanizam. Budući da odgoj i obrazovanje djece spada u zajedničko i opće dobro, svi zajedno i svatko zasebno pozvani smo o njemu brinuti i u njemu sudjelovati: učenici, roditelji, učitelji, odgojitelji, društvene institucije, mediji, civilne udruge, Crkva i druge religijske zajednice.
Obrazovanje je pozvano ponovno izgraditi odgojni pakt koji je jedini u stanju izliječiti ili zatvoriti tri pukotine koje presijecaju odgojne procese i programe na različitim razinama: rascjep između odgoja i transcendencije, rascjep u odnosima s drugima/različitima i rascjep između prirode i društva, koji je izvor nejednakosti i novog siromaštva.[9] Brzi i nezaustavljivi razvoj društva mora pratiti odgovarajući odgojni proces. Odgoj koji će oblikovati osobe sposobne živjeti u društvu i za društvo; spremne i raspoložive staviti se u službu zajednice i bližnjih.
Odgoj je čin odgovornosti pred djetetom; pred njegovim potrebama, rastom i razvojem do pune ljudskosti i zrelosti. U odgoju valja poštovati kompleksnost i jedinstvenost svake osobe; njezinu cjelovitost koja uključuje sve dimenzije pa tako i onu duhovnu. Odgoj ne može biti uspješan i učinkovit ako se usmjeri samo na jednu dimenziju. Zato u odgoju treba koristiti različite jezike, metode i pomagala. Papa Franjo opetovano inzistira na odgoju koji se kreće u smjeru korištenju triju jezika: jezik glave, jezik srca i jezik ruku tako da »dijete i mlada osoba misli ono što osjeća i čini, osjeća ono što misli i čini i da čini ono što misli i osjeća«.[10]
Budući da su učitelji u mnogim slučajevima više s učenicima nego njihovi roditelji, važnu ulogu u odgoju i obrazovanju ima umijeće praćenja djece i učenika. U čemu se sastoji odgojno ili duhovno praćenje? Pratnju možemo definirati kao sposobnost slušanja i blizine, kao promišljenost, suosjećanje i besplatnost, umijeće čekanja, razumijevanja, pronalaženja prikladnih gesta i riječi, podržavanje odluka i upornost. Praćenje uključuje zajednički hod, blizinu, a nadasve slušanje „u kojem smo sposobni uživjeti se u svijet drugoga čovjeka i s njim suosjećati, moguće je pronaći putove koji vode do istinskog rasta«.[11]
Govoriti o odgoju znači dotaknuti jedno vrlo važno polazište, a to je kršćanska antropologija ili antropologija transcendencije. To je zapravo vrjednovanje i osvješćivanje čovjekovog bitka i temelja.
Papa Franjo upozorava da »nema gore antropologije od antropologije netranscendentnosti za koju razlike nema: istom mjerom kojom se mjeri bilo koji predmet može se mjeriti osoba.«[12] Sve se svodi na kupnju, prodavanje i trošenje. Logika takvog tržišta prevladava i u gradskim adventima.
Jedan od odgovora na redukcionizam je pedagogija harmonije koju papa Franjo rado ističe.[13] Riječ je o odgoju koji integrira intelekt, emocije i djelovanje (glavu, srce i ruke). Bez te usklađenosti u obrazovanju dolazi do rascjepkanog znanja - fragmenata koje učenici teško mogu objediniti u jednu cjelinu ili sintezu. Pedagogija harmonije je na tragu razmišljanja poznatih mislilaca kao što su Edgar Morin i Zygmunt Bauman koji se također suprotstavljaju fragmentizmu znanja i mišljenja. Zadaća poučavanja - piše Morin - nije prenošenje čistog znanja, već kulture koja omogućuje razumjeti vlastito stanje i pomaže živjeti.[14] Stoga potičem sve koji su u društvu odgovorni za odgoj i obrazovanje naše djece i mladih da udruže snage i zajedničkim zalaganjem im omoguće cjeloviti intelektualni, moralni, kulturni i duhovni razvoj.
Poštovane ravnateljice i ravnatelji, pred nama je svetkovina Kristova rođenja - to je blagdan u čijem je središtu dijete - Isus, blagdan kojemu se najviše raduju upravo djeca. Dovoljno je promatrati djecu kad se nađu pred jaslicama koliko su ushićena, zadivljena, radosna i znatiželjna. Otajstvo Božića uprizoreno u skromnim jaslama progovara malenima i bezazlenima - a to su djeca.
Dok vam zahvaljujem za vaš neprocjenjivi doprinos u vođenju i organiziranju odgoja i obrazovanja naše djece i mladih, u ovo predbožićno vrijeme želim vas zamoliti da ne uskratite našoj djeci i mladima da i u školskom ambijentu dožive ljepotu kršćanskih i hrvatskih božićnih običaja kroz pjesmu, uprizorenje jaslica, ukrašavanje božićnog drvca, paljenje svijeća, međusobno darivanje, solidarnost i dijeljenje, osobito s onima koji su zanemareni, siromašni i osamljeni.
U bogatoj hrvatskoj božićnoj glazbenoj baštini nalazimo pjesmu »Spavaj, mali Božiću, spavaj neba Kraljiću«. Božić nas priziva na malenost, poniznost, povjerenje, blagost i bliskost. Želim da svi vi osobno, vaše obitelji, vaša djeca i vaši učenici ovih dana doživite Božju malenost, dobrotu, blagost i blizinu. Neka naše darivanje, čestitanje, slavljenje, obiteljska molitva i blagovanje bude u ozračju radosti, zajedništva i zahvalnosti za Božju darovanost kojom nas je Bog u svojem Sinu, malenom djetetu, pohodio, uzljubio i zauvijek posinio.
Svima vama želim sretan i blagoslovljen Božić, a nova godina 2025. - Sveta jubilarna godina - neka bude ispunjena vjerom, nadom i ljubavlju.
Odgoj je čin odgovornosti pred djetetom; pred njegovim potrebama, rastom i razvojem do pune ljudskosti i zrelosti. U odgoju valja poštovati kompleksnost i jedinstvenost svake osobe; njezinu cjelovitost koja uključuje sve dimenzije pa tako i onu duhovnu. Odgoj ne može biti uspješan i učinkovit ako se usmjeri samo na jednu dimenziju. Zato u odgoju treba koristiti različite jezike, metode i pomagala. Papa Franjo opetovano inzistira na odgoju koji se kreće u smjeru korištenju triju jezika: jezik glave, jezik srca i jezik ruku tako da »dijete i mlada osoba misli ono što osjeća i čini, osjeća ono što misli i čini i da čini ono što misli i osjeća«.[10]
Budući da su učitelji u mnogim slučajevima više s učenicima nego njihovi roditelji, važnu ulogu u odgoju i obrazovanju ima umijeće praćenja djece i učenika. U čemu se sastoji odgojno ili duhovno praćenje? Pratnju možemo definirati kao sposobnost slušanja i blizine, kao promišljenost, suosjećanje i besplatnost, umijeće čekanja, razumijevanja, pronalaženja prikladnih gesta i riječi, podržavanje odluka i upornost. Praćenje uključuje zajednički hod, blizinu, a nadasve slušanje „u kojem smo sposobni uživjeti se u svijet drugoga čovjeka i s njim suosjećati, moguće je pronaći putove koji vode do istinskog rasta«.[11]
Govoriti o odgoju znači dotaknuti jedno vrlo važno polazište, a to je kršćanska antropologija ili antropologija transcendencije. To je zapravo vrjednovanje i osvješćivanje čovjekovog bitka i temelja.
Papa Franjo upozorava da »nema gore antropologije od antropologije netranscendentnosti za koju razlike nema: istom mjerom kojom se mjeri bilo koji predmet može se mjeriti osoba.«[12] Sve se svodi na kupnju, prodavanje i trošenje. Logika takvog tržišta prevladava i u gradskim adventima.
Jedan od odgovora na redukcionizam je pedagogija harmonije koju papa Franjo rado ističe.[13] Riječ je o odgoju koji integrira intelekt, emocije i djelovanje (glavu, srce i ruke). Bez te usklađenosti u obrazovanju dolazi do rascjepkanog znanja - fragmenata koje učenici teško mogu objediniti u jednu cjelinu ili sintezu. Pedagogija harmonije je na tragu razmišljanja poznatih mislilaca kao što su Edgar Morin i Zygmunt Bauman koji se također suprotstavljaju fragmentizmu znanja i mišljenja. Zadaća poučavanja - piše Morin - nije prenošenje čistog znanja, već kulture koja omogućuje razumjeti vlastito stanje i pomaže živjeti.[14] Stoga potičem sve koji su u društvu odgovorni za odgoj i obrazovanje naše djece i mladih da udruže snage i zajedničkim zalaganjem im omoguće cjeloviti intelektualni, moralni, kulturni i duhovni razvoj.
Poštovane ravnateljice i ravnatelji, pred nama je svetkovina Kristova rođenja - to je blagdan u čijem je središtu dijete - Isus, blagdan kojemu se najviše raduju upravo djeca. Dovoljno je promatrati djecu kad se nađu pred jaslicama koliko su ushićena, zadivljena, radosna i znatiželjna. Otajstvo Božića uprizoreno u skromnim jaslama progovara malenima i bezazlenima - a to su djeca.
Dok vam zahvaljujem za vaš neprocjenjivi doprinos u vođenju i organiziranju odgoja i obrazovanja naše djece i mladih, u ovo predbožićno vrijeme želim vas zamoliti da ne uskratite našoj djeci i mladima da i u školskom ambijentu dožive ljepotu kršćanskih i hrvatskih božićnih običaja kroz pjesmu, uprizorenje jaslica, ukrašavanje božićnog drvca, paljenje svijeća, međusobno darivanje, solidarnost i dijeljenje, osobito s onima koji su zanemareni, siromašni i osamljeni.
U bogatoj hrvatskoj božićnoj glazbenoj baštini nalazimo pjesmu »Spavaj, mali Božiću, spavaj neba Kraljiću«. Božić nas priziva na malenost, poniznost, povjerenje, blagost i bliskost. Želim da svi vi osobno, vaše obitelji, vaša djeca i vaši učenici ovih dana doživite Božju malenost, dobrotu, blagost i blizinu. Neka naše darivanje, čestitanje, slavljenje, obiteljska molitva i blagovanje bude u ozračju radosti, zajedništva i zahvalnosti za Božju darovanost kojom nas je Bog u svojem Sinu, malenom djetetu, pohodio, uzljubio i zauvijek posinio.
Svima vama želim sretan i blagoslovljen Božić, a nova godina 2025. - Sveta jubilarna godina - neka bude ispunjena vjerom, nadom i ljubavlju.
[1] Messaggio al Rettore Maggiore delle Società Salesiana don Pascual Chávez Villanuova in occasione del XXVI capitolo generale, 1° marzo 2008.
[2] Discorso del Santo Padre Benedetto XVI ai partecipanti alla plenaria della Congregazione per l'educazione cattolica (dei seminari e degli istituti di studio), 7 febbraio 2011.
[3] Usp. Francesco, Urgente un patto educativo tra famiglie, scuole e società, https://www.vaticannews.va/ it/papa/news/2024-11/papa-francesco-discorso-casa-editrice-la-scuola.html.
[4] Gravissiumus educationis, br. 1.
[5] Discorso del Santo padre Benedetto XVI all'assemblea generale della Conferenza Episcopale Italiana, Aula del Sinodo, giovedì 27 maggio 2010.
[6] Ricostruire il patto educativo globale, https://www.laciviltacattolica.it/articolo/ricostruire-il-patto-educativo-globale/.
[7] Ricostruire il patto….
[8] Franjo, Kirograf Svetog Oca o osnivanju Papinskog odbora za Svjetski dan djeteta, Vatikan, 20. studenoga 2024.
[9] Usp. D. Simone (ur.), Il Patto educativo globale. Una sfida peri il nostro tempo, Milano, 2023., str. 33.
[10] Francesco, Discorso ai partecipanti al Congresso mondiale promosso dalla Congregazione per l'Educazione Cattolica, Roma, 21 novembre 2015.,
[11] Evangelii gaudium, br. 171.
[12] Franjo, O odgoju, Split, 2025., str., 154.
[13] Usp. G. Milan, L'educazione „poliedrica“ di papa Francesco: „mente-cuore-mano“ per „uscire“ e incontrare il mondo (https://ojs.pensamultimedia.it/index.php/studium/article/view/2817/5776).
[14] Usp. E. Morin, La testa ben fatta. Riforma dell'insegnamento e riforma del pensiero, Milano, 1999., str. 3.