Zagrebačka nadbiskupija

 
a. Sve vâs, draga braćo i sestre, u radosnoj prisutnosti našega Gospodina srdačno pozdravljam u zajedništvu sa subraćom svećenicima: ponajprije s onima koji su vama ovdje u Kliničkoj bolnici Dubrava najbliži, to jest s vašim kapelanom fra Renatom (Galićem) i s gvardijanom fra Slavenom (Brekalom), zatim i s fra Antom (Crnčevićem), profesorom i prorektorom Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, te s braćom franjevačkim bogoslovima.

Na treću nedjelju došašća, nazvanu i nedjeljom Gaudete - Radujte se! ponovno sam došao k vama podijeliti molitveno, otajstveno zajedništvo u euharistijskome slavlju u ovoj kapeli koja je blagoslovljena prije dvadeset godina (17. prosinca 2004.).

Gledajući nas danas ovako sabrane, osjećam koliko su svježa sjećanja na slavlje Gospe Lurdske u veljači, kada smo ovaj dan gledali kao na budući susret. Stoga mi je drago da i u ovoj prigodi kao dionike slavlja mogu pozdraviti cijenjenoga gospodina ravnatelja Bolnice, prof. dr. sc. Ivicu Lukšića, te njegovu Zamjenicu, njegove pomoćnike i pomoćnice u Ravnateljstvu.

U radosti ove nedjelje radujemo se vama liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i svima koji donosite radost u živote pacijenata, svojih suradnika i suradnica, kao i posjetiteljima.
 
b. Na današnji se dan molitvom spominjemo ljudi koji su otvorenošću nadahnuću Božjega Duha i svojim zalaganjem pridonijeli da ovdje bude uređen ovaj liturgijski prostor. Bez obzira kako su ih i kamo vodili kasniji životni putovi, oni su dio rasta dobroga djela i dobrih plodova. Mislimo na tadašnje odgovorne u Bolnici i na svo bolničko osoblje koje je sebe ugradilo u život ovoga susretišta Boga i čovjeka; mislimo na bolničke kapelane: od fra Stjepana Bergovca, fra Zorana Senjaka, fra Draženka Tomića, do sadašnjega vašeg revnog suputnika fra Renata.

Svećenici ne mogu puno učiniti, ako su sami. Zbog toga je dragocjeno svećeničko zajedništvo i suradnja s vjernicima laicima, uvijek pazeći na evanđeosku srž koja je u predanosti bližnjima i u poniznosti. To povezuje živote ljudi koji nemaju samo zanimanje, nego žive svoje zvanje; takav je i svećenički i liječnički poziv.
Našemu se zajedništvu molitvom pridružuje naš zagrebački nadbiskup mons. Dražen (Kutleša), dok se spominjemo da je ovu kapelu prije dvadeset godina blagoslovio tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Prije par dana, u razgovoru s njime o svome dolasku k vama, zamolio me da vam prenesem i njegovu molitvenu blizinu i blagoslovne pozdrave.
 
c. Posebno je pak lijepo vidjeti snagu ovoga izvorišta koja se očituje i na plakatu za ovogodišnje došašće. Uz lik Majke Božje Lurdske iz našega zagrebačkoga Svetišta Gospe Lurdske (u Zvonimirovoj ulici), odakle dolazi fra Ante, nalaze se djelići duhovne brige, povezani s obljetnicom.

Uz mise zornice, jučer je bila duhovna obnova u Samostanu hercegovačkih franjevaca, a predviđeno je i slavlje sakramenta pomirenja, svete ispovijedi u tjednu u koji smo ušli ovom nedjeljom. Ipak, premda zadnji u nizu, u dnu, poput temelja, nalazi se naznaka puna ljubavi, da su svećenici pacijentima na raspolaganju u svako doba dana i noći - 24 sata!

Ta redovitost nosi i daje sigurnost. Znamo da su svagdani temelj radosti blagdana!

Tako je i s ovom nedjeljom, prvim i osmim danom naše redovitosti, početka kojim smo pozvani u život i vječnosti koju započinjemo živjeti u prolaznosti.

Ova kapela je lijepa zbog izvanjske privlačnosti, ali je još ljepša zbog nutarnje snage koja ne pripada zemaljskomu. Ovaj mali prostor sposoban je sažeti sve prostore naših života; ovaj trenutak slavlja sažima sva vremena i iskustva.
 
d. Ovo je djelo Krista Gospodina u kojemu smo pozvani biti ponizni i radosni dionici vječnoga dara, prinoseći svoje živote nebeskomu Ocu i moleći ga da nas milostivo pogleda, da u našemu srcu vidi iskreno kajanje za grijehe i želju za obraćenjem, te  nam oprosti i pripravi nas za slavlje ljubavi i mira.
 
   
1. K Ivanu Krstitelju dolazilo je puno različitih ljudi sa sličnim pitanjima. Ti su ljudi iz svih slojeva društva; rekli bismo: i obični i neobični. Prepoznali su u proroku Ivanu istinitost riječi i iskrenost stavova. Zbog toga mu i pristupaju iskrenim pitanjem koje je blisko svakomu čovjeku. Čujemo zapravo jednako pitanje mnoštva, carinika i vojnika. Evanđelist nas očito želi podsjetiti da postoji pitanje koje postavlja svaki čovjek.

Dakle, ne pitaju ga izravno o teološkim dvojbama; o složenim društvenim prilikama niti o moralnim okolnostima, nego o životu za koji znaju da se ne može svesti na posao, na brigu za hranu, na neki oblik zabave, pa zatim opet na odmor da bi se ponovno radilo. Njihovo je pitanje proizišlo iz potrage za smislom: Što nam je činiti?

Svaki čovjek osjeća da je otajstvo života samo djelomice u njemu, a da je ključ za njegovo razumijevanje izvan nas, život onkraj naših uvida, jer u sebi nosimo nemir traženja i čežnju za skladom.

Taj prorok koji viče u pustinji, koji poziva i doziva ljude, kao da zna nešto više o ljudskoj žeđi za srećom, o odlascima i bjegovima, o povratku i novim početcima. Ivana pitaju o svakidašnjici, jer način na koji se odnosimo prema ljudima očito se tiče i Boga; i način na koji se odnosimo prema Bogu odražava se i na ljudima.
 
2. Što nam je činiti? Krstitelj odgovara spominjući tri jednostavna pravila, provediva, svima bliska srcu i nadohvat ruke; pravila koja druge ljude uvode u moj svijet; samo što Prorok mijenja motrište: pogled s nas prebacuje na odnose oko nas.

Prvo pravilo tiče se - rekli bismo pučki - ruha i kruha, odjeće i hrane. Ivan Krstitelj koji ne nosi i ne jede nešto što bi se moglo zvati doličnom odjećom i hranom; zaogrnut devinom dlakom s okusom skakavaca i divljim medom u ustima kaže: Tko ima, neka podijeli s drugima.

To bi pravilo po sebi i danas bilo dovoljno da promijeni lice svijeta i da ublaži vapaj potrebitih. To pravilo kao istinito vide i ljudi izvan kršćanstva. Tako je Gandhi rekao: „Ono što posjedujete, a time se ne koristite, oduzeto je, ukradeno je drugim ljudima.“

Tako Ivan otvara put prema novoj zemlji: ako stavim na raspolaganje svoju odjeću i hranu, odmah ne mijenjam svijet i njegove nepravedne strukture, ali sam dao da živi istina da glad nije nepobjediva, da je bol drugih povezana sa mnom; da ne napuštam ljude koji su doživjeli brodolom; da je dijeljenje s drugima vlastitost ljudskosti.
 
3. Jednako su pitanje postavili carinici, to jest državni službenici koji obnašaju važnu ulogu u društvu i imaju vlast. Njima kaže: Ne utjerujte više nego što je određeno.

I to drugo pravilo je sasvim jednostavno, ostvarivo i primjenjivo u svakidašnjim okolnostima. Mogli bismo reći da je to neka vrsta pobune poštenih ljudi koji i sebi i drugima govore: Imate, doduše, položaj i mogućnosti, nemojte ga zlorabiti; nemojte krasti?!

To se tiče i vojnika koji dolaze pitati Ivana; pripadnici Herodovih snaga sigurnosti. Na svojoj strani imaju silu, mogu iznuđivati, ucjenjivati, zastrašivati i zarađivati.

Nalaze se u onim okolnostima koje nisu strane ni suvremenim društvima: oni koji govore da brane zakonitost, prilagođuju zakone po svojoj mjeri; tako naizgled braneći zakone, zakone krše.

Za njih vrijedi treće jednostavno pravilo da nikoga ne zlostavljaju i ne zlorabe silu da bi druge vrijeđali, ponižavali, osiromašivali.

Sažimljući, jasno vidimo da Ivan ne kaže: "Ostavi sve i pođi u pustinju", nego potiče na nešto što svatko može učiniti: ne gomilajte sebično, a ako i jeste, dijelite s drugima; ne oduzimajte od drugih i ne koristite se nikakvim nasiljem.
 
4. Evanđelje završava Krstiteljevim podignutim pogledom i njegovim očitovanjem da dolazi jači od njega koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem.

Dobro je također napomenuti da ime Krstitelju dolazi od riječi 'uranjati' (grč. baptizo). Mi smo ju na hrvatski preveli s 'krstiti', jer je obraćenje i čežnja za novim životom praćena i ostvarivana uranjanjem u vodu i izranjanjem iz vode, kao preporođenje, kao pri rađanju djeteta. Zato se u starini i krstilo pretežito uranjanjem.

Kada Ivan kaže da on krsti vodom, a da dolazi onaj koji krsti Duhom i ognjem, misli na tu puno znakovitiju gestu. Mi smo krštenjem uronjeni u djelovanje Božjega Duha, mi smo prožeti ognjem koji čisti, svijetli i grije.

Krist koji je došao i koji dolazi jači je, ali ne zbog toga što bi se nametao i pobjeđivao, nego zbog toga što je jedini koji dopire do dna bića, zahvaća i govori srcu. Pročistio je, rasvijetlio i utoplio bezbroj života i učinio ljude sretnima.
 
5. Draga vjernička zajednico! Danas u svakome čitanju treperi radost. Ona je izražena i riječima. Prorok Sefanija govori svome narodu: „Klikći od radosti,… viči od veselja… Veseli se i raduj se iz sveg srca!“ I više od toga; on kaže: „Bog tvoj će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav.“

Psalam je sav sročen od poziva na radost i pjesmu: „S radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja. Pjevajte Gospodinu jer stvori divote, neka je to znano po svoj zemlji! Kličite i radujte se!“

Nadalje, apostol Pavao inzistira: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ Iako se u Evanđelju radost izrijekom ne spominje, itekako smo osjetili da je ono uistinu radosna vijest o novosti, o preobrazbi, o punini.

Bog nam danas ne upućuje upozorenja, ne prigovara ni ne prijeti. On se raduje u plesu radosti. Predivna je ta slika raspjevane i rasplesane Božje ljubavi.

Bog u Bibliji redovito: govori, šapće poput lahora, javlja se nutarnjim glasom u čovjeku, očituje se u snovima; samo ovdje, samo iz ljubavi, Bog klikće od radosti. Prorok intonira pjesmu ljubavi koja jedina obnavlja život. Bog nam se raduje pun veselja; on svoju radost stavlja u naše živote!

Nezamislivo, nečuveno: nitko prije 'malog proroka' Sefanije nije naslutio ples nebesa; nije stavio tako smjele riječi u Božja usta koje izjavljuju: ti si moja radost.

S pravo će se svatko upitati: Baš ja? A ja sam mislio da sam zaprjeka, kočnica, poteškoća za kraljevstvo Božje; premalen, neznatan i nebitan. Umjesto toga, Gospodin me poziva na radosno pridruživanje mojih koraka na put novoga života.

Prorok oslikava lice sretnoga Boga koje će Isus objaviti u punini, uprisutniti među nama, darovati nama, navješćujući prenošenje radosti, jer je došao da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna (usp. Iv 15, 11).

 
6. U svemu što sam govorio, nisam nimalo zaboravio na ovu našu kapelu, staru dva desetljeća. Čini mi se da je i ovdje dobro poći od imena. Sve je u svijetu započelo Božjim stvaranjem i razlučivanjem, davanjem imena bićima i stvarima.

Zato naglašavam činjenicu koja živi u našoj riječi 'kapela', ali i u drugim jezicima: chapel; chapelle; Kapelle. Ta je riječ na latinskome umanjenica, deminutiv riječi 'cappa', što znači 'plašt', a budući da se radi o vojničkome plaštu, o kraćemu plaštu, koristi se umanjenica: cappella.

Kada je riječ o 'kapeli' kao prostoru, misli se na točno određeni plašt, najpoznatiji plašt u kršćanskoj kulturi, onaj, naime, koji je sveti Martin razrezao, da bi ga podijelio s promrzlim siromahom.

Taj je mali plašt, 'plaštić', cappella, postao dio zbirke relikvija Merovinškoga franačkoga dvora, a kasnije i Karolinga. U doba Karla Velikoga čuvan je u oratoriju carske palače u gradu Aquisgrana, koji se od tada na francuskome zove Aix la chapelle, a na njemačkome Aachen.

Dakle, od latinskoga pojma za relikviju plašta 'kapela' je počela označavati prostor u kojemu se taj plašt nalazio. Osobe koje su bile zadužene za čuvanje te uzvišene relikvije dobile su ime - kapelani. Tako svi kapelani, pa i naš fra Renato, odatle vuku ime svoje službe. Od tada sve crkvice, manji molitveni prostori nose ime kapele, a mi u hrvatskome imamo i deminutiv deminutiva, umanjenicu umanjenice u riječi - kapelica!

Možda izgleda da suvremene kapele i kapelani u raznim područjima (kao što su: bolnice, sveučilišta, studentski domovi, vojska, parlamenti, zatvori) nemaju više poveznice s tom relikvijom, ali baš i nije tako. Taj nas izvor vraća na bit kršćanstva, na ljubav prema bližnjemu iz Božje ljubavi prema nama i svakomu čovjeku; iz Božje slike koju gledamo u svakome ljudskom biću po Duhu Životvorcu u čovjeku; iz otajstva utjelovljenja Božjega Sina i njegova čovještva po kojemu smo neizmjerno vrijedni u Božjemu naumu.
 
7. I kao što vam je poznato puno je poveznica između kršćanske kulture, crkvenoga života i medicine. Tako ima još nešto dublje što povezuje kapelu, taj plašt, s brigom za nemoćne i bolesne, a to je palijativna skrb.

Riječi koje su povezane s 'palijativom' dolaze od latinske riječi pallium koja je također u rimskoj kulturi označavala 'plašt'. U kršćanstvu se ponovno misli na sv. Martina, na njegovu gestu koja je postala simbolom kršćanske duhovnosti koja: prihvaća, zaogrće, utopljuje i grli, poput plašta.

Kao mladi rimski časnik Martin je nosio vojnu uniformu iz 4. st. koja se sastojala od pravokutnoga ogrtača na koji se stavljao plašt podstavljen toplom podstavom, obično izrađenom od vune. Čini se da Martin nije jednostavno prerezao taj plašt, jer bi to bilo ozbiljno kršenje vojnih pravila, nego je napravio još velikodušniju gestu, odvojivši s njega vunenu podstavu, tako da je siromahu darovao najtopliji dio svoga plašta, svoje 'kapele', palija.

Osim toga, u Crkvi nadbiskupi koji su metropoliti, primaju od pape palij i nose ga kao znak svoje službe.

Mada je to danas tek vunena vrpca široka 6 centimetara, koja se stavlja oko vrata, na ramena, u podlozi je ideja toga plašta, a sadržaj je svetopisamski iz prispodobe o izgubljenoj ovci koju pastir - kada ju pronađe - spašava, za nju se brine, stavlja na ramena i vraća u stado.
 
8. Kako se samo lijepo susreću cappa, palij i kapela. U srcu svakoga našeg životnog ozračja potrebna je toplina i brižnost, potrebna je ljubav koja pruža svjetlo, koja grije, krijepi, liječi i nosi.

Radi toga postoji ova kapela; radi toga je blagoslovljen ovaj prostor, da bude poput topline plašta, utjehe i zagrljaja u iskustvima gladi za smislom, kušnje u bolestima, žalosti zbog osjećaja napuštenosti.

Ovdje je mjesto one 'vunene' prisutnosti koja je potrebna i bolesnicima i liječnicima, koju smo pozvani živjeti u svakidašnjim susretima.

Kapela je tu na ulazu, odnosno na izlazu. I kad prolazimo pokraj nje, možemo misliti na poštovanje koje dugujemo Bogu, ali on nam je objavio da mu je važnije i draže, ako ponesemo njegov plašt na jutarnje sastanke, u ambulante i ordinacije; ako jedan dio ponesemo u svoje domove, umorni od pomaganja potrebitima…

Jer, ne zaboravimo ni to: došašće je čudesno milosno vrijeme u kojemu poglavito Bog dolazi k nama. On nas, poput plašta prebacuje na svoja ramena; vraća nas u zajedništvu s drugima.
 
9. I na kraju još jedna misao. Ove se nedjelje u našoj Crkvi posebna pozornost usmjeruje prema Caritas-u, 'materinjemu jeziku Crkve'. Stoga je dobro i tu primijetiti poveznicu s današnjim Evanđeljem u kojemu je snažno istaknut glagol u kojemu se vidi što je temelj svijeta po mjeri kršćanske ljubavi, glagol koji gradi budućnost, glagol dati, dijeliti s drugima!

U Evanđelju se riječ 'voljeti' uvijek može prevesti glagolima darivanja i davanja. I svako obraćenje čovjeka, svaki susret s Bogom koji nas stubokom mijenja, započinje darivanjem.

Nerijetko nailazimo na prijedloge, na učenje da se sigurnost postiže gomilanjem, akumuliranjem; da je sreća u mogućnosti i u kupovanju još jednoga odijela, uz puno drugih koja već posjedujemo. Umjesto toga, Ivan Krstitelj u mehanizam svijeta, želeći ga 'zaglaviti', unosi istinu koju izražavaju glagoli: dijeliti, darivati, podariti, podijeliti s drugima.

To je zakon života: da bismo primili puninu, potrebna nam je sloboda, spremnost na darivanje. Najviše smo ljudi kada nastavljamo svijet prožimati mirisom i okusom zajedničkoga kruha, darovane topline plašta i blagosti, umjesto nasilja.

U ovoj kapeli, po svetima koji su nam pred očima, a osobito u zajedništvu Božje riječi i euharistijskoga dara, učimo biti proroci, bez obzira koliko neznatni izgledali, proroci koji naviještaju i svjedoče Boga koji pjeva i pleše od radosti gledajući krunu svoga stvaranja, čovjeka, govoreći svakoj i svakomu od nas: Pozvan si u moju radost; tvoja radost i mene raduje.

Amen.