Zagrebačka nadbiskupija

KARDINALOVA HOMILIJA NA MISI POSVETE ULJA

Katedrala, Veliki četvrtak, 5. travnja 2012.

Čitanja: Iz 61,1-3a.6a.8b-9; Otk 1,5-8; Lk 4,16-21;

Preuzvišeni Apostolski nuncije,

predraga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni,

dragi redovnici i časne sestre redovnice,

bogoslovi i sjemeništarci,

redovnički kandidati i kandidatice,

braćo i sestre u vjeri!

1. Sve vas, draga subraćo u svećeništvu i vas dragi vjernici, radosna srca pozdravljam u zajedništvu Presvetog Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga. Misa Posvete ulja koju upravo slavimo, u svoj svojoj duhovnoj ljepoti, za nas je milosni dar posebnog poticaja za dioništvo u zajedničkoj vjeri u Krista Isusa i za naše poslanje u službi Evanđelja. Ta ista vjera izvor je jedinstva koje obnavlja i očituje zajedništvo čitavog Prezbiterija, dapače svekolike Crkve oko svoga Pastira.

U vjeri nalazimo sigurnost da je s nama ovdje prisutan Onaj »koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha«; prisutan je Onaj koji »nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu«. Naša ga vjera prepoznaje i s radošću naviješta kao Onoga koji je »Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim«, kao »Alfa i Omega«, kao »Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar« (Otk 1, 5-8). U toj vjeri, ovdje, u ovom Prezbiteriju crpimo snagu da bismo s odgovornošću služili kršćanskom puku i svemu hrvatskom narodu.

2. Draga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni, kao vaš nadbiskup zahvaljujem Bogu, a vama odajem priznanje za vaše velikodušno i požrtvovno služenje u Crkvi zagrebačkoj. Ujedno vas potičem da u srcu uvijek čuvate i gajite zahvalnost za milost svetog Reda. Ovaj je dan velik za svakog kršćanina, a posebno, draga subraćo u svećeništvu, ovo je naš dan, kada se spominjemo ustanovljenja Euharistije i ministerijalnog svećeništva.

Zato se u ovom slavlju spominjemo svakog našeg svećenika dijecezanskog i redovničkog, a na poseban način one naše braće koja su najpotrebnija. Okupljeni oko Krista Dobrog Pastira, nosimo u molitvi svu našu subraću kako bismo u radosti svećeničkog služenja bili jedni drugima pomoć i potpora. Danas na poseban način molimo za našu braću koja iz različitih razloga sada nisu s nama, a osobito za onu braću koju je Bog pohodio kušnjom bolesti da strpljivo, u zajedništvu s Kristom, nose svoj križ. Molimo i za onu subraću koja se nalaze u različitim poteškoćama, i za onu koja su posustala na putu svećeničke službe te više nemaju snage obnavljati svoja svećenička obećanja.

U ovoj se Misi spominjemo i naše preminule subraće, a posebno one koju je Gospodar života pozvao k sebi nakon prošlog Velikog četvrtka. Oni su i sada s nama u zajedništvu, iako su smrću prešli s onu stranu praga nade, a to su: pater Jure Antunović SJ, župnik zagrebačke župe Presvetog Srca Isusova, mons. Ivan Vragović, vlč. Matija Duduković, vlč. Ljubomir Hađina i mons. Josip Klarić. Preporučujemo ih Božjem milosrđu.

3. Danas zahvaljujemo Bogu za osmoricu novih dijecezanskih svećenika, prošlogodišnjih mladomisnika: Milana Dančua, Dragutina Gerecija, Tomislava Hačka, Josipa Horvata, Nikolu Jurkovića, Maria Pavića, Jakova Rađu i Ivicu Šturlića, kao i za devetoricu redovničkih misnika, koje sam 18. lipnja prošle godine zajedno zaredio u našoj Katedrali.

Za svećeništvo se pripremaju dijecezanski đakoni Zagrebačke nadbiskupije: Renato Belčić, Kristijan Gatarić, Damir Ivanek, Tomislav Kasić, Vladimir Kerečeni, Tomislav Krajačić, Mirko Matasović i Nikola Platužić. S njima sam 3. prosinca 2011. godine zaredio i šestoricu đakona naših redovničkih zajednica: Tihomira Bazinu, Dalibora Milasa, Kristijana Kovačevića, Marka Neretljaka, Tomislava Vrsaljka i Željka Klarića. Njima se radujemo te ih na putu prema svećeništvu pratimo zajedništvom i molitvom.

U našoj su Prvostolnici od prošlog Velikog četvrtka zaređena i osmorica trajnih đakona: Božidar Hadaš, Đuro Matić, Slavko Milaković, Ilija Nikolić, Ratko Podvorac, Samson Štibohar, Božo Šutalo i Berislav Vrljić, tako da sada naša Nadbiskupija ima petnaest trajnih đakona. Zahvaljujući Bogu na tom daru, što je sazrio u sinodskom hodu Zagrebačke nadbiskupije, molimo Boga da đakonsko služenje bude prepoznatljivo u vjerničkim zajednicama naše Crkve.

4. Prošlog smo mjeseca komemorilari 10. obljetnicu smrti blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, te sam tom prigodom pokrenuo ispitivanje mogućnosti za pokretanje kanonskog postupka o njegovu životu i kršćanskim krijepostima. Imenovao sam mons. Jurja Batelju postulatorom u postupku za proglašenje blaženim kardinala Franje Kuharića. Mnoge od vas, dragi svećenici, blagopokojni je kardinal Kuharić zaredio za prezbitere, a mene za biskupa kao glavni zareditelj. Neka nas sakramentalna i molitvena povezanost s njime potakne na dublje življenje vjere i vjernosti Crkvi.

I ovom vas prigodom potičem da svoja svjedočanstva o blagopokojnom Kardinalu dostavljate napismeno na Ured postulature. Molimo Gospodina da nas, ako je to njegova sveta volja, obdari onim zagovornikom na oltaru, koji je oporučno zadužio »Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu Katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu«.

5. Misa krizme koju biskup zajednički slavi sa svojim Prezbiterijem, i u kojoj se posvećuje svetu krizmu te blagoslivlja bolesničko ulje, na jedinstven način očituje zajedništvo prezbitera s vlastitim biskupom. U ovoj Misi u posebnoj jasnoći sjaji pripadnost jednom te istom Prizbiteriju. Vjera nam govori kako je velika ta stvarnost; ovo je mjesto i trenutak u kojem se raspiruje dar milosti koju smo primili polaganjem biskupovih ruku. Prezbiterij je bogatstvo zajedništva osoba koje su povezane posebnim djelovanjem Duha Svetoga. On obuhvaća tolika muževna herojska predanja, pastoralnu izvrsnost, bogatstvo karizmi, istinsku svetost. Prezbiterij nije skupina brojeva, niti udruga građana. Tijelo je to koje nas obnavlja, obnavljajući istodobno i sebe. Prezbiterij je živo tijelo, konkretna stvarnost; Prezbiterij s biskupom ima milosnu pastoralnu odgovornost za biskupijsku Crkvu.

Osjećati i živjeti stvarnost pripadnosti jednom Prezbiteriju koji ima zadatak naviještati Evanđelje i izgrađivati kršćansku zajednicu ovdje i sada, daje postojanost i kontinuitet pastoralnim pothvatima. Istodobno i relativizira i podržava posebna zaduženja svakoga člana Prezbiterija, čineći da pojedinačno raste i poniznost i ozbiljnost, potiče da se oplođuju svi primljeni darovi, ohrabruje prihvaćanje novih pothvata u nadilaženju vlastitih interesa kako bi se otvorilo širim dimenzijama pastoralnih zajednica, župa, dekanata, arhiđakonata, pastoralnih regija, Nadbiskupije i čitave Crkve.

Draga braćo u svećeništvu, nastojmo svi zajedno i svatko pojedinačno oko toga da se nitko ne bi osjetio odbačenim, posebno u trenucima kušnji i poteškoća; da se nitko ne bi zatvorio u sebe umišljajući si da je dovoljan sam sebi, ili da se povuče u izoliranost. Vjera u Gospodina zna naći zreli oblik unutarnje slobode koja nas otvara za brižljivu i nenametljivu pozornost prema subraći, koja poznaje riječi opraštanja i koja se ne srami tražiti pomoć.

6. Osluškujući poticaje Duha i nadahnuća za novu evangelizaciju te ohrabreni iskustvom korizmene inicijative Misije u gradovima pripremamo se za Godinu vjere koju će Sveti Otac otvoriti 11. listopada ove godine. O predstojećoj Godini vjere govorili smo na Svećeničkom danu, 12. ožujka ove godine, a na sjednici Prezbiterskog vijeća, 26. ožujka 2012., posebna je točka bila vezana uz pastoralno planiranje Godine vjere. I ovogodišnji svećenički sastanci po dekanatima korone, koji se prema odluci donesenoj na posljednjoj sjednici Prezbiterskog vijeća trebaju održati do kraja lipnja, imat će u središtu tematiku Godine vjere. Stoga se želim i u ovoj Misi našega svećeništva kratko zadržati na razmatranju o vjeri, i to o našoj vjeri, o vjeri svećenika.

Vrijeme koje živimo, nastojanja i zahtjevi našega pastoralnog rada, radosti i kušnje svećeničkog života danas, stavljaju pred nas izazovna pitanja: jesmo li i postajemo li iz dana u dan sve više ljudi vjere? Koje mjesto ima naša vjera, to jest naš osobni odnos s Isusom Kristom, u crkvenom zajedništvu naše svakidašnjice – u našim stavovima i sudovima, u našim riječima, u našim međuljudskim odnosima? Koji se putovi, drevni i novi, traže od nas da bismo bili u službi vjere naše braće i sestara u Kristu? I kao da u temelju našeg preispitivanja stoji Isusovo krajnje izazovno i zastrašujuće pitanje: »Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18,8); ali i Isusov ohrabrujući poziv o moći vjere: »Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam!« (Mk 11,24).

Pitanje o našoj vjeri, o vjeri svećenika, temeljno je pitanje našega svećeničkog života. Pitanja kakvi smo mi svećenici u službi vjere drugih kojima smo poslani, pitanja o sudbini vjere na zemlji žurno se gomilaju s više strana. Ponekad se pitamo koji put treba slijediti, svjesni svoje neznatnosti, solidarni sa svima koji traže Boga i smisao svoga života, a pogotovo zahvalni za dar vjere i odgovorni u radosti kad učestvujemo u zajedništvu vjere.

7. Draga subraćo u svećeništvu, ovih smo dana u Časoslovu razmatrali ovaj odlomak iz poslanice Hebrejima: »Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjedi s desna prijestolja Božjega« (Heb 12, 1-2).

Vjera se rađa iz pogleda. Ne toliko našega koliko Isusovog. Gospodin Isus nas je prvi pogledao i pozvao. Povijest svakog poziva povijest je Božjieg pogleda. Znakovito je što Isusov poziv na molitvu, da nebeski Otac pošalje radnike u žetvu svoju, slijedi nakon što Isus vidje mnoštvo te mu se sažali nad njim (usp. Mt 9, 36-38). Stajati nadomak Isusova pogleda punog ljubavi i milosrđa, znači postojano držati pogled uprt u njega Početnika i Dovršitelja vjere. Sve to jest vjera i vjera je jednostavno to.

Okruženi smo tolikim oblakom svjedoka, kako kaže poslanica Hebrejima. A taj niz muževa i žena tijekom povijesti Crkve ne prestaje rasti. Mislimo na one koje je Crkva kanonizirala, ali i na ono mnoštvo nekanoniziranih svjedoka kršćanske povijesti, na te jednostavne i često nezapažene ljude koji su živjeli iz vjere i koji su pridonijeli da predaja vjere dođe do nas.

I naša Crkva zagrebačka blagoslovljena je brojnim svjedocima vjere, kako klera, tako i kršćanskoga puka. U tom nizu posebno nam svijetli lik blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka i mučenika vjere naših dana. Zahvaljujući Gospodinu za tu baštinu svjedočanstva vjere koja izaziva ganuće, zahvaljujem danas u ovoj Prvostolnici za svjedočanstvo vaše vjere, predraga subraćo u svećeništvu. Naime, svećenički poziv, svećenički život nalazi svoje polazište, razlog i smisao samo u vjeri.

8. U vjeri shvatili ste svoj život kao poziv u svećeništvo i predali se u službu koja ne obećaje uspjeh, bogatstvo, položaje i sigurnost, već se prije svega, zajedno s mnogim radostima i milostima, ostvaruje u žrtvi, naporu i nerazumijevanju.

U vjeri, draga subraćo, ustrajavate u različitim životnim okolnostima: i onda kad mnogi dolaze u crkvu i onda kad manje ljudi sudjeluje, kada Crkva uživa ugled i kad njezina prisutnost izaziva napetost, kada biti svećenik znači nalaziti se u središtu pozornosti, kao i onda kad se čini da je svećenik nevažan, preziran i izrugivan.

U vjeri ste, svećenici ove Crkve i ovog vremena, postojani u molitvi i naviještanju Evanđelja, i onda kad se čini da ljude malo zanima molitva i Evanđelje. U vjeri darujete svoje vrijeme i pažnju, materijalna sredstva i molitvu, posvećujući se brojnim osobama i ne tražeći ništa zauzvrat: brinete se za bolesne, odgajate djecu i mlade, podupirete slabe i starije.

U vjeri prihvaćate i poštujete siromahe koji kucaju na vaša vrata, opterećeni trpljenjem, izgubljenošću i zahtjevima. U vjeri preuzimate odgovornosti koje se traže od vas, posvećujući se zajedničkom pastoralu koji od vas traži da darove što ste ih primili podijelite s drugima na zajedničku korist i radost sviju.

U vjeri ste poslušni, razgovarate s biskupom o svojim pitanjima i prijedlozima, jer vjerujete da jedino Duh Sveti sve rasvjetljuje i vodi te čini od nas jedno srce i jednu dušu. U vjeri čuvate nadu i pouzdanje u Boga i onda kad se u vršenje službe uvlači obeshrabrenost zbog izostanka plodova.

U vjeri se znate radovati i biti zahvalni zbog »stostrukoga roda« koji vam Gospodin velikodušno daruje, često ostvarenog uz pomoć darežljivosti i raspoloživosti mnoge braće i sestara. U vjeri pružate utjehu i radost, dijelite Božji blagoslov te naviještate riječ nade, i onda kad se sami nađete u kušnji i žalosti.

U vjeri se radujete kršćanskom svjedočenju brojnih muškaraca i žena današnjice, osjećate njihovu naklonost, strpljivost i ohrabrenje njihovom blizinom. U vjeri živite mladenaštvo u hrabrosti konačnih izbora, a zrelo doba s raspoloživošću i odgovornošću koja ne pozna uzmicanja, godine pak starosti kao vrijeme molitve i mudrosti. U vjeri živite celibat kao radosni dar Gospodinu i Crkvi.

Draga braćo svećenici, lijepa je naša vjera. Lijepa, jer život čini lijepim i u njoj je izvor istinske radosti. Ljepota i radost vjere ne ovise u prvom redu od osjećaja. Istinski razlog ljepote i radosti života u svećeništvu po vjeri nalazi se u onoj dubokoj stvarnosti - biti sretan što sam svećenik, biti zahvaćen privlačnošću Gospodinove ljubavi i to živjeti iz dana u dan.

9. Draga subraćo u svećeništvu, u današnjem smo Evanđelju čuli da »Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega« (Lk 4,20). Trebamo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista, Početnika i Dovršitelja vjere, kako bismo odložili svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčali u borbu koja je pred nama. Vjerom ispitujmo svoj svakodnevni svećenički život.

Apostol Pavao traži od učenika Timoteja da teži vjeri istom onom postojanošću kojom je to činio kad je bio mlad. »Doživimo taj poziv kao da je upućen svakom od nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamjećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu. Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja«, kaže papa Benedikt XVI. u »Porta fidei« (br. 15).

Draga braćo i sestre u vjeri, povjerimo Presvetoj Bogorodici Mariji, koja je proglašena blaženom što je povjerovala, milosno vrijeme Godine vjere, kako bismo se svi ojačali vjerom, učvrstili nadom i osnažili svjedočanstvom ljubavi. Amen.