Zagrebačka nadbiskupija

 
 
 
Draga braćo i sestre,
okupili smo se na poziv Crkve kako bismo ovim euharistijskim slavljem započeli Jubilejsku godinu u našoj nadbiskupiji. Uputili smo se iz naše ranjene katedrale slijedeći križ i evanđelistar i noseći u hodočasničkoj povorci relikvije blaženog Alojzija Stepinca. Kristov križ, sidro spasenja i znak nade koja ne razočarava, te evanđelistar, škrinja žive Riječi Uskrsloga, stajali su na čelu naše hodočasničke povorke. Tu povorku, znak zajedništva Zagrebačke Crkve, osnažili smo znakovitom prisutnošću njezina zaslužnog pastira Alojzija. Rekao bih da ovo naše kratko hodočašće u sebi nosi dugu povijest Zagrebačke nadbiskupije i podsjeća nas na hodočašća kakva je poduzimao izabrani Božji narod slijedeći Božji glas na putu prema Obećanoj zemlji.
Sveti je Otac htio da Jubilejska godina u mjesnim Crkvama započne na svetkovinu Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa. Možemo reći da je to ponovljeni poziv na radostan i hrabar navještaj Evanđelja obitelji izrazito potreban današnjem svijetu.[1] Crkva se sve više oslanja na svjedočanstvo i doprinos kršćanskih obitelji kako bi ispunila svoje hitno poslanje. U Jubilejskoj godini to poslanje je u znaku poziva na svjedočenje nade. Ono će biti plodonosno ako se približimo otajstvu Svete Obitelji. Upravo u nazaretskoj školi svaka naša obitelj uči biti mjesto vjere, nade i ljubavi.

Promotrimo danas, u svjetlu Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa i nadahnuti primjerom blaženog Alojzija Stepinca, kako možemo živjeti poziv Crkve da budemo hodočasnici nade.
 
1. Hodočasnici nade
Želja je Svetog Oca da ovaj Jubilej za sve nas bude prilika za oživljavanje nade koja se rađa i temelji na ljubavi Srca Isusova probodenog na križu.[2] Čovjek koji u svome srcu ne nosi nadu u ostvarenje nekog dobra lišava se snage koja ga potiče da i usred najvećih nevolja korača naprijed. U dubinu ljudskog srca usađena je čežnja za vječnošću, za onim što ne može biti zadovoljeno prolaznim stvarima. Odakle toliki sukobi, nerazumijevanja i nesloga, ako ne iz toga što očekivanja i nade često polažemo u ono što ne može ispuniti ljudsko srce? Stvoreni smo za ljubav i za vječnost. Tu nam je ljubav na najsavršeniji način pokazao Krist na križu otvarajući svojom smrću put prema vječnosti. Svi koji u Krista vjeruju pozvani su biti svjedoci nade koja ne razočarava. Ta nada, kako nas uči sveti Pavao, počiva na sigurnosti da nas ništa i nitko ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu (usp. Rim 8,39). Sadržaj kršćanske nade ne može biti nikakva zemaljska stvarnost. Ona smjera na nebo, na vječnu sreću zajedništva s Bogom koji nas je tako ljubio da je „dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

Prije ulaska u ovaj bogoslužni prostor poklonili smo se križu, a potom smo se spomenuli svojih krsnih obećanja. Sve su to, dragi vjernici, snažni čini kojima nas Crkva podsjeća da smo ljubljena djeca Božja, nositelji dara odabranja koji smo primili krštenjem ukorijenivši se u Kristu koji je naš put, istina i život. Kada Crkva poziva na nadu u Božja obećanja, ona ne nudi varljivi izlaz iz nevolja koje nas pritišću niti bijeg od svijeta u neku nejasnu vječnost. Snaga kršćanske nade djelatna je ovdje i sada, u našem svakodnevnom životu. Ona se očituje u ljubavi koja nadvladava mržnju, u skromnosti koja nadjačava pohlepu, u mirotvorstvu koje zamjenjuje sukobe. Kršćanska nada poziva na hrabrost duha koji prepoznaje zamke različitih ideologija kojima je zajedničko zatvaranje ljudskog uma i srca za uzvišenost i ljepotu Božjega gospodstva nad ovim svijetom i nad našim životima.

Draga braćo i sestre, gotovo četrnaest stoljeća ponosimo se nadom koja ne postiđuje. To je nada u obećanje da će nam nagrada za vjernost biti sam Gospodin Isus. Ovaj Jubilej prilika je da se s ponosom prisjetimo trenutaka naše povijesti u kojima je bilo jasno da se bez Božje snage i zaštite ne bismo održali. Prilika je da se prisjetimo i zahvalimo za sve dobro koje smo primili, kako kao narod, tako i kao pojedinci. Ovaj Jubilej također je prilika da se iskreno pokajemo za sve propuste u ljubavi i za djela koja nisu bila na razini uzvišenog svjedočanstva kršćanskog poziva. Živimo u vremenu u kojem svjedočanstvo nade od nas traži veću odvažnost u svjedočenju dobra: zalaganjem za mir, ponajprije njegujući miran suživot u svojoj sredini; otvaranjem životu odgovornim majčinstvom i očinstvom kao i stvaranjem društvenih uvjeta za procvat života i demografski rast naše domovine; zalaganjem za bolje životne uvjete svojih bližnjih solidarnošću, opraštanjem i pokrivanjem dugova; zauzimanjem za sve koji su potrebni naše pomoći i skrbi, osobito za djecu, starije i nemoćne osobe.

Neka nam milosno vrijeme svete Jubilejske godine osnaži nadu. Budimo istinski hodočasnici nade koji će svojom vjerom i djelima oduševiti druge za Krista, istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka. S velikom ozbiljnošću primimo riječi Svetog Oca: „Svi krštenici, svaki sa svojom vlastitom karizmom i službom, dijele odgovornost kako bi mnogostruki znakovi nade mogli svjedočiti Božju prisutnost u svijetu.“[3]
 
2. Sveta Obitelj uzor hodočasnicima nade
Suočena s izazovima i prijetnjama koje opterećuju instituciju obitelji, Crkva je na pragu trećeg tisućljeća, pozvala obitelji „na veću duhovnu i apostolsku odvažnost, znajući da je obitelj pozvana biti 'znak jedinstva svijeta' i tako svjedočiti 'Kraljevstvo i mir Kristov, prema kojemu ide cijeli svijet'.“[4] Četvrt stoljeća kasnije, kršćanske obitelji i dalje su pozvane, kao kućna Crkva, biti svjetionici i izvori nadahnuća svim hodočasnicima nade. Najbolju pouku o tome kako ostvariti taj poziv nalazimo u školi Svete nazaretske obitelji. Isus, Marija i Josip prošli su svoje zemaljsko putovanje kroz oskudicu, nerazumijevanje, bijeg pred prijetnjom silnika, izloženost sumnjama i kritikama - sve do Isusove osude i smrti na križu. Usprkos svemu, Sveta Obitelj bila je prožeta nadom i čvrstim pouzdanjem u Božju pomoć i utjehu.

Činjenica da je Isus veći dio svog života proveo u skrovitosti svog nazaretskog doma govori sama za sebe. To nas poziva da prema obitelji gajimo duboko poštovanje i budemo spremni ulagati trud u izgradnju zdravih obiteljskih odnosa, temeljenih na međusobnom poštovanju i strpljivosti. Upravo iz obitelji nosimo vedar ili tmuran pogled na život. U obitelji se rađa „želja mladih da rađaju nove sinove i kćeri, kao izraz plodnosti svoje ljubavi.“[5] Ta želja daje budućnost svakom društvu i zato je izraz nade.

Kršćanska obitelj svoju snagu crpi iz uzajamne ljubavi između muškarca i žene. Taj odnos, potvrđen ženidbenom privolom, Crkva po božanskom utemeljenju drži sakramentom, jer ženidba postaje vidljiv znak neumorne „vjernosti Božje i vjernosti Isusa Krista prema svim ljudima, prema svakom čovjeku.“[6] Ustrajna vjernost kršćanskih supružnika time postaje znak nade za cijeli svijet.

Obitelj je pozvana biti mjesto gdje se njeguju odnosi ispunjeni brigom i ljubavlju, gdje su odrasli pozvani služiti životu, svakodnevno darujući sebe jedni drugima i djeci, plodovima njihove ljubavi. „Obitelj je škola potpunije čovječnosti“ (GS 52). Ako je obiteljski život ugrožen, ugroženo je samo društvo. Sveta Osbitelj Isusa, Marije i Josipa poučava nas da nema duboke radosti bez spremnosti na žrtvu. Nijedna obitelj ne može biti “sveta obitelj” bez žrtava. Isto tako, nijedna obitelj ne može biti sretna obitelj ako ne počiva na svetosti žrtve koja zahtijeva darivanje sebe drugima i za druge.
 
3. Blaženi Alojzije uzorni hodočasnik nade
Zahvalni smo papi Franji koji nas je u pozivu na otvaranje Jubileja potaknuo da mučenike prepoznamo kao uzore koji nam pružaju najvjerodostojnije svjedočanstvo nade u vječni život, jer su se „nepokolebljivi u vjeri u uskrsloga Krista, znali odreći i ovozemaljskog života samo da ne izdaju svoga Gospodina.“[7] S radošću smo primili poziv Crkve na čuvanje svjedočanstva naših mučenika kako bi naša nada bila plodonosna. Mučenici su, kaže Papa, „sjeme jedinstva jer je u njima uosobljen ekumenizam krvi“.[8]

Ponosni smo stoga što smo danas u našoj hodočasničkoj povorci imali priliku ponijeti relikvije našeg blaženog mučenika Alojzija Stepinca na javno štovanje u ovom bogoslužnom prostoru. Njegova prisutnost među nama znak je prisutnosti i svih proglašenih i neproglašenih svetaca i blaženika koji su svoje živote ugradili u ovu mjesnu Crkvu. Njegovo je mučeništvo nama poticaj na rast u vjeri, nadi i ljubavi. Život blaženog Alojzija obiluje snažnim svjedočanstvima nade. Možemo izdvojiti svjedočanstvo čiste savjesti, strpljivosti i ustrajnosti.

Svjedočanstvo čiste savjesti. U vremenu u kojemu je živio i djelovao blaženi Alojzije nije bilo lako sačuvati svjedočanstvo čiste savjesti. Neprestana progonstva i krive optužbe kulminirali su montiranim procesom u kojem su odjeknule njegove riječi: „Jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti.“ Te riječi može izreći samo onaj tko je svu svoju nadu stavio u Boga i u njegov konačni sud. Izložen neprestanim udarima protivnih vjetrova blaženi je Alojzije ostao uspravan do kraja jer je živio iz vjere. Njegove su riječi: „Iz vjere ćemo crpsti snagu, da uzmognemo podnijeti sve patnje današnjeg života.“[9]

Svjedočanstvo strpljivosti. Drugo važno svjedočanstvo blaženog Alojzija povezano s nadom jest njegovo strpljenje. „Nada koja se vidi nije nada. (…) Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo“ riječi su poslanice Rimljanima. Blaženi Alojzije nije se nadao pravednom ishodu sudskog procesa, ali je bio uvjeren da će mu jednoga dana povijest dati za pravo. Mi smo tomu svjedoci.

Svjedočanstvo ustrajnosti. „Na čemu se ima temeljiti naša nada?“ upitao je blaženi Alojzije u jednoj propovijedi, a zatim odgovorio: „Na Božjoj vjernosti, jer Bog ne laže. Na Božjem sveznanju, kojemu ništa ne izmakne. Na Božjoj svemoći, koja je uvijek gospodar situacije.“[10] Kada se, dragi vjernici, čini da su u svijetu sretniji oni koji ne vode računa o Bogu i vječnosti, sjetimo se ovih riječi. Stavimo svoju nadu u Boga kojem pripada konačni sud povijesti. S njegovom je pomoću i njegovim konačnim sudom računao blaženi Alojzije kad je za svoje biskupsko geslo uzeo riječi: „U Tebe se Gospodine uzdam!“ Uzdignimo i mi svoja srca k Bogu i uzdajmo se u njega usred naših životnih kušnji i križeva. Cilj našeg života jest sreća - ne površno veselje, već punina Božje ljubavi koja će trijumfirati u času konačnog Suda.[11]

Dragi vjernici, otvorimo svoja srca nadi i dopustimo da preko nas ta nada dopre do onih koji za njom žude. Svjedočimo svojim životom da se uzdamo u Gospodina, čiji dolazak u slavi radosno iščekujemo. Neka nam u tome pomogne zagovor blaženog Alojzija Stepinca dok neumorno molimo da ova Jubilejska godina donese radosnu vijest njegova proglašenja svetim. Neka nam zasja njegova svetost i podsjeti nas da nada ne razočarava. Amen.