Zagrebačka nadbiskupija

 
U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Na prethodnoj audijenciji govorili smo o djeci. I danas ćemo govoriti o djeci. Prošli tjedan smo se usredotočili na to kako je Isus, u svom djelovanju, opetovano govorio o važnosti zaštite, prihvaćanja i ljubavi prema malenima.

No, i danas u svijetu stotine milijuna djece, iako nisu u dobi da mogu na sebe preuzeti obaveza odraslih, prisiljeni su raditi i mnogi su od njih izloženi posebno opasnim poslovima. A da ne govorimo o dječacima i djevojčicama koji su robovi trgovine ljudima radi prostitucije ili pornografije, kao i prisilnih brakova. I to je gorka istina. U našim društvima, nažalost, djecu se na mnoge načine zlostavlja i s njom se loše postupa. Zlostavljanje maloljetnika, kakve god prirode da bilo, prijezira je vrijedan i okrutan čina. To nije jednostavno rak rana društva, ne, to je zločin. To je vrlo teško kršenje Božjih zapovijedi. Nijedno dijete ne bi smjelo biti zlostavljano. Čak i samo jedan slučaj je previše. Potrebno je, dakle, probuditi naše savjesti, pokazati na djelu blizinu i konkretnu solidarnost sa zlostavljanom djecom i mladima i, istodobno, graditi povjerenje i sinergije između onih koji se zalažu za to da im se pruži prilika i sigurna mjesta u kojima će mirno odrastati. Znam jednu zemlju u Latinskoj Americi, gdje raste posebno, vrlo posebno voće, koje se zove arandano [vrsta borovnice]. Za berbu tog arandana potrebne su male ručice pa se djecu tjera da to rade, porobljuje ih se dok su još mali za berbu.

Raširena siromaštva, nedostatak socijalnih instrumenata za potporu obiteljima, marginalizacija koja bilježi porast posljednjih godina, zajedno s nezaposlenošću i nesigurnošću posla faktori su čiji teret pada najviše na najmlađe i oni plaćaju najveću cijenu. U velegradovima, gdje „ujedaju“ društveni jaz i moralno srozavanje, ima djece koja su uključena u raspačavanje droge i u najrazličitije nezakonite radnje. Koliko smo samo puta vidjeli da se tu djecu žrtvuje za određene ciljeve! Ponekad ih se, i to je prava tragedija, natjera da budu „krvnici“ svojih vršnjaka, te da naškode samima sebi, vlastitom dostojanstvu i ljudskosti. A ipak, kad na ulici, u četvrti župe, ugledamo te izgubljene živote, često okrećemo glavu na drugu stranu.

Bio je također jedan slučaj u mojoj zemlji, jedan dječak, zvao se Leon, bio je otet i ne zna se gdje je. Jedna je od pretpostavki da je odveden negdje da mu se izvade organi, radi presađivanja organa. I to se radi, znate to dobro. To se radi! Neki se vrate sa ožiljcima, drugi umru. Zato želim danas spomenuti tog dječaka Loana.

Teško nam je prepoznati socijalnu nepravdu koja dvoje djece, koja možda čak stanuju u istoj četvrti ili stambenoj zgradi, tjera na dijametralno suprotne putove ili sudbine, jer je jedno od njih rođeno u siromašnoj obitelji. To je nedopustivi slom u ljudima i društvu: između onih koji mogu sanjati i oni koji moraju podleći. Ali Isus želi da svi budemo slobodni i sretni; i ako On ljubi svakog muškarca i svaku ženu kao vlastitog sina ili kći, voli malene svom nježnošću svoga srca. Zato traži od nas da zastanemo i poslušamo patnju onih čiji se glas ne može čuti, onih koji su lišeni obrazovanja. Boriti se protiv izrabljivanja, posebno izrabljivanja djece, glavni je put za izgradnju bolje budućnosti za sve. Neke su zemlje mudro napravile što su napravile popis dječjih prava. Djeca imaju prava. Potražite sami na internetu koja su prava djeteta.

Možemo se, dakle, zapitati: što ja mogu učiniti? Prije svega morali bismo prepoznati da, ako želimo iskorijeniti dječji rad, ne smijemo sudjelovati u tome. A kad to činimo? Činimo to kad, na primjer, kupujemo proizvode koji su rezultat dječjeg rada. Kako mogu jesti i odijevati se znajući da iza te hrane ili te odjeće stoje izrabljivana djeca, koja rade umjesto da idu u školu? Svijest o tome što kupujemo prvo je što možemo učiniti da ne budemo dijelom toga. Gledati odakle dolaze ti proizvodi. Netko će reći da, kao pojedinci, ne možemo učiniti mnogo. To je istina, ali svatko od nas može biti kap koja, zajedno s mnogim drugim kapima, može postati more. No, treba također institucije, uključujući crkvene, i poduzeća podsjetiti na njihove odgovornosti: oni mogu dovesti do promjene preusmjeravanjem svojih ulaganja prema poduzećima koja ne koriste i ne dopuštaju dječji rad. Mnoge države i međunarodne organizacije već su donijele zakone i smjernice protiv dječjeg rada, ali može se učiniti više. Pozivam također novinare - ovdje su neki novinari - da odrade svoj dio posla: mogu pridonijeti tome da se ljude upozna s tim problemom i pomoći u pronalaženju rješenja. Ne bojte se, upozoravajte, prokazujte te stvari.

Zahvaljujem svima onima koji ne okreću glavu na drugu stranu kad vide djecu koja su prisiljena prerano postati odraslima. Uvijek imajmo na umu Isusove riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40). Sveta Terezija iz Kolkate, radosna radnica u vinogradu Gospodnje, bila je majka najsiromašnijih i zaboravljenih djevojčica i dječaka. Nježnošću i pažnjom svoga pogleda, ona nas može pratiti kako bismo vidjeli tu nevidljivu djecu, mnogobrojne robove svijeta koje ne smijemo prepustiti njegovim nepravdama. Jer sreća najslabijih gradi mir svih. I pustimo da nam preko Majke Terezije djeca progovore:
 
Hvala.

—————————————-

Pozdrav poljskim vjernicima

Pozdrav Poljacima. Želim zahvaliti malim Pjevačima misionarima koji ovih dana idu od kuće do kuće pjevajući božićne pjesme kako bi prikupili sredstva za siromašnu djecu u misijskim zemljama. Dobro pjevaju i traže dobro, sjajni su! Zahvaljujući tom zalaganju, mnogim vašim vršnjacima, također u zaraćenim zemljama, osigurana je hrana, obrazovanje i zdravstvena skrb. Od srca vas blagoslivljam!

U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima

[…] Potičem sve da velikodušno svjedoče vjeru u Krista, koja osvjetljava put života.

Sve vas blagoslivljam!