Zagrebačka nadbiskupija

Gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo predvodio je misno slavlje otvaranja redovite Jubilejske godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu, obilježavanja 33. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i prve srijede Velike pobožnosti svetom Josipu u srijedu 15. siječnja 2025. godine. Na misnom slavlju sudjelovali su mnogi hrvatski branitelji, kao i obitelji poginulih i preminulih branitelja, predvođeni ministrom branitelja i potpredsjednikom Vlade RH Tomom Medvedom, karlovačkom županicom Martinom Furdek Hajdin i karlovačkim gradonačelnikom Damirom Mandićem. Brojne hodočasnike predvodili su župljani Župe svetog Franje Ksaverskog sa Švarče sa svojim župnikom vlč. Dujom Kurtovićem. Pjevanje su animirali članovi policijske klape "Sveti Mihovil". Vjeru u Boga posvjedočio je hrvatski branitelj Srečko Karić koji je u Domovinskom ratu više puta bio ranjen te na čudesan način uz jaku volju i pouzdanje u Boga ponovno prohodao. Svi okupljeni na kraju su izmolili molitvu Jubileja koju je sastavio papa Franjo i tako simbolično započeli jubilejsko hodočašće nade.

U pozdravnom govoru rektor Josipa svetišta mons. Antun Sente kazao je: "Zahvalni smo što je vođenje ovog misnog slavlja prihvatio mons. Marko Medo, gospićko-senjski biskup, kao jednu od prvih svojih pastirskih aktivnosti izvan svoje biskupije. Dok Vam kličem dobro došli, u Vama, dragi biskupe Marko, prepoznajemo cijeli hrvatski episkopat, koji u ovom Nacionalnom svetištu zaštitnika domovine Hrvatske ima svoje posebno mjesto."

U prigodnoj homiliji biskup Medo kazao je kako na prvu srijedu pobožnosti svetom Josipu, zaštitniku hrvatskoga naroda u Nacionalnom svetištu koje je posvećeno njemu, "prisjećamo se i Bogu zahvaljujemo na trideset i trećoj godišnjici priznanja hrvatske države." Dodao je kako mu je teško povjerovati u slučajnost da Velika devetnica sv. Josipu započinje baš na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. "Više želim vjerovati u ono što nam naš nebeski zaštitnik želi poručiti. Jedna od mnogih poruka za naš život je i ova - naučiti od svetog Josipa sposobnost oslanjanja našeg života na Boga kako bi bili sposobni prepoznati bližnjega u potrebi. Kako je važna ova poruka za naš život! Vidimo kako svijet bez Boga i protiv Boga nije donio mirniji, slobodniji i sretniji svijet, nego svijet koji je porobljen i zarobljen. Donio je iskustvo praznine, nezadovoljstva i očaja. Tamo gdje je Bog odsutan, Bog s ljudskim licem Isusa Krista, ne nalazi se odgovor na egzistencijalna pitanja čovjeka."

Biskup je istaknuo kako je vrijeme "da više mislimo na Boga. Prije trideset i tri godine naše su oči bile uprte prema Bogu od koga nam je dolazila pomoć i svaki blagoslov. Jesmo li tako brzo zaboravili na Boga i sve ostalo što nas zadesilo, žrtvu naših branitelja, stradanja, svu nemoć našega naroda? Jesmo li zaboravili onaj žar devedesetih i zajedništvo, pune crkve, cjelonoćna bdjenja? Prorok Izaija u velikim previranjima i krizama izraelskog naroda ponudio je odgovor. Taj odgovor vrijedi i za nas. Ako se ne oslonite na Gospodina, održati se nećete. Vjerujem da ćemo i mi u današnjim izazovima i kušnjama koji su drugačiji od onih prije trideset godina pronaći načina da sačuvamo svoju vjernost i pripadnost Bogu koja nas je sačuvala tijekom povijesti. Toliko se puta pokazala istinita tvrdnja "s Bogom se nikada ne gubi". Koliko nam je samo danas potreban Bog da bi otkrili dublji smisao života i bili osjetljivi na potrebe bližnjega. Bez Boga bit ćemo trajno nezadovoljni i izgubljeni. Bog je jedina nada u ovom vremenu beznađa kako naglašava ova Jubilejska godina koju smo ovih dana započeli", kazao je biskup Medo.

"Josipovo ponašanje velika je lekcija i za nas. Što nas uči Josipov život? Josip u evanđelju ne govori. Ne spominje se niti jedna njegova riječ. Josip sluša, on zna slušati. Sposobnost slušanja izuzetno je važna. Naše je doba pak iznjedrilo ljude koji više ne znaju slušati. Ni Boga ni bližnjega. Zbog toga danas toliko ljudi pati od samoće. To je bolest našega vremena. Sami usred mnoštva jer nitko više ne zna komunicirati sa svojim bratom i sestrom. Majka Terezija iz Kalkute izjavila je da najteža bolest koja pogađa današnjeg čovjeka indiferentnost i nesposobnost uživljavanja u situaciju i patnju drugoga, bližnjega. Koliko ljudi danas pati jer nemaju nikoga", dodao je Biskup.

Naglasio je kako je očito "da slušanje u društvu u kojem nitko nema vremena za drugoga predstavlja veliki dar i važnu poruku. Danas u svijetu tehnike i materijalizma riskiramo da budemo usamljeni u mnoštvu rastresenih i na sebe usmjerenih ljudi. Svijet je pun usamljenih ljudi, pogotovo starih i nemoćnih, daleko od naših očiju koji često umiru sami. Sveti Josip bio je čovjek slušanja. Učimo od njega sposobnost obraćanja pažnje na Boga kako bismo obraćali pažnju na Božju djecu, odnosno na naše bližnje. Sveti Josip bio je čovjek koji se s velikim povjerenjem prepuštao Božjem vodstvu. Kako su rijetki takvi ljudi! Toliko ljudi, čak i ako to ne kažu, praktički su ateisti. Žive potpuno ignorirajući Boga. Ali Bog je temelj koji drži krov ljudskoga života. Ako krovu uklonite temelj, krov se urušava."

Zaključio je homiliju riječima: "Sveti Josip bio je jednostavan radnik. Nije bio bogataš, nije bio posjednik, nije bio netko tko je živio u obilju i bogatstvu. Upravo suprotno. I Bog ga je zbog toga izabrao. To je jasna poruka koja nam govori da upravo bogatstvo nije u onome što posjedujemo kao što mnogi danas misle. Pravo bogatstvo leži u onome što jesmo. Prepustimo se i mi Božjem odgoju, Božjem vodstvu dok iz prve ruke vidimo da mnogi životi odvojeni od Boga postaju ništa. Primjer svetog Josipa pokazuje nam drugačiji put. Ljudski, ljepši i mudriji i zbog toga sretniji."

Pri kraju misnog slavlja svoje svjedočanstvo vjere podijelio je hrvatski branitelj Srećko Karić. "Hrvatski sam branitelj, dragovoljac Domovinskog rata, koji je s osamnaest godina otišao u rat bez odsluženog vojnog roka. Pripadnik sam Prve gardijske brigade "Tigrovi" i ovdje prisutan general Tomo Medved moj je zapovjednik. Prošao sam gotovo sva hrvatska ratišta. Tri puta sam i teško ranjavan tijekom Domovinskog rata. U zadnjoj akciji "Una 95" teško sam ranjen. I danas u sebi nosim tri gelera u plućima, dva metka u lijevoj ruci, dva gelera u glavi, četiri gelera u nozi i ne vidim na jedno oko. Pet godina sam se liječio. Bilo je stvarno teško, mislio sam da neću moći izdržati. Bilo je pitanje hoću li ikada više hodati, koristiti ruku, hoću li ikada vidjeti? Mislio sam na trenutke da neće ići. No, Gospodin je u svemu tome velik. Evo, danas stojim ovdje pred vama! Drago mi je da se ne vidi ta moja muka."

Govoreći o svom oporavku kazao je kako je dulje vrijeme bio nepokretan. "Bio sam u invalidskim kolicima otprilike godinu i pol dana. Imao sam šezdeset i dvije kile. Trinaest teških operacija iza sebe. Mislio sam stvarno da će to biti jako teško. No, počeo sam vježbati. Meni je sport kao profesionalnom vojniku dio života. Nisam se uhvatio cigareta, alkohola ili nekih drugih poroka, nego sam si rekao "Hajde, idem nešto probati napraviti sa sobom". Tako sam počeo vježbati pa sam došao na štake, a onda sam otišao u fitnes centar i nastavio vježbati i natukao sam dvadesetak kilograma mišića. Ljudi su mi počeli dolaziti i tražiti da im budem trener, komentirajući: "Ti se digao od mrtvih", a ja sam im uzvratio da nisam završio te škole. Rekli su da nema veze, da žele da ih ja treniram i tako sam se pronašao u novoj karijeri. Kao invalid, koliko sam mogao, rane od ranjavanja sam zakrpao, osmislio sam i neke svoje nove vježbe. Danas o tome i govorim. Nakon toga je došla i ona kreativna strana: kada čovjek vježba, onda se nekako i mozak razvija. Uvijek sam bio umjetnička duša pa sam se uhvatio i pisanja scenarija. Snimio sam i dokumentarne filmove za Hrvatsku televiziju, pa sam skladao pjesme posvećene Domovinskom ratu jer jednom branitelj je uvijek branitelj. Evo promičem vrijednosti iz Domovinskog rata i dalje."

Dodao je kako dolazi iz ranjene obitelji: "odrastao sam bez roditelja, majka na jednoj strani, otac na drugoj, a moj djed je bio oficir JNA. Nije se štovao Gospodin, nije se slavio Božić. Boga nisam upoznao do osamnaeste godine. Moj prvi doticaj s Gospodinom zapravo je bio prvi dan Domovinskog rata. Kada sam došao u kamion, još nisam imao ni uniformu, trebao sam zadužiti pušku i uniformu. Sjedio sam među dečkima koji su duplo stariji od mene, neki su već imali trideset, a jedan od njih je imao krunicu oko vrata i dao mi je krunicu i rekao "Prijatelju, ovo ti je najjače oružje i možda jedino oružje koje će ti trebati. Oko tri mjeseca nosio sam krunicu, iako tada nisam znao ništa, ni što je Bog. Iako mi se krunica više puta pokidala, uvijek sam nabavljao novu i tako tri mjeseca. Zatim sam nabavio molitvenik pa sam počeo malo po malo moliti, ali nisam tada znao što stoji iza toga. Drugi suborac rekao mi je možda možeš čitati Bibliju. Prvo sam čitao Novi zavjet. Nisam imao ni sve sakramente. Bio sam samo kršten, ali sam ubrzo uvidio da kad god smo išli u bitku, da smo imali posebnu snagu ako smo se prije toga zajedno pomolili. Uistinu smo osjećali veliku snagu. Sjećam se da kad sam dolazio onakav krvav s terena, otišao bih na misu, mnoštvo je ljudi na mene stavljalo ruke i zahvaljivalo što sam dao svoju žrtvu, za njih, za našu Hrvatsku. Uistinu sam snažno osjećao njihovu zahvalu."

Podijelio je i jednu situaciju s liječnikom. "Naime, kada sam tako ranjen sjedio u kolicima, kaže mi liječnik: "Čuj, mi smo sve napravili što je u našoj moći. Sada samo neka ti se dragi Bog smiluje." Ja sam već tada poznavao svoju vjeru i stvarno sam osjetio da kada je čovjek na rubu snaga, točno vidite do kuda liječnik može doći. Nakon toga, dođe to predanje, ali predanje kada se baciš na koljena i zavapiš Gospodinu. Znam do kuda crni može doći i dalje ne ide. I svu tu svoju nečistoću i bijes i ljutnju kada donesem pred ispovjedaonicu točno vidim kakav je to lijek. Skoro svaki dan sam na misi. Kakva je to molitva, to je kao da vježbam, kao da sam u teretani, boravak u teretani je isto tako i molitva - ujutro se ne hvatam mobitela, nego Biblije. Kad me netko pita kako sam, odgovaram da nisam dobro. Mene nonstop boli, ali držim glavu iznad vode samo zahvaljujući vjeri i molitvi."

"Tijekom rada osjetio sam kolika je snaga molitve. Skupi se nas deset, jedna desetina, prije ulaska u neprijateljsku liniju, poput "Una 95". Prije same bitke svi smo se pomolili, pa i za one koji se neće vratiti, za sve naše duše i neka to Gospodin sve vodi. Tada još nisam spoznavao da treba moliti za postojeće stanje. Često sam molio: "Bože, ozdravi me, ali nikada nisam blagoslivljao stanje u kojem jesam. I onda shvatim koliko je teška naša vjera, koliko je ozbiljna. Danas znam moliti i kažem "Sveti Josipe, hvala ti na ovome, hvala ti na mom ranjavanju." Prošlost ne mogu promijeniti, budućnosti se mogu nadati, ali samo sadašnjost mogu živjeti. Da proklinjem ovo svoje stanje ili da ga blagoslivljam? Meni je to lijek i zbog toga je moje predanje uvijek jako."

"Razmišljajući o tome što znači biti branitelj uvijek gledam ono duhovno. Isus nam je ostavio branitelja Duha Svetoga, a što je hrvatski branitelj? To je čovjek preko kojeg se prelio Duh Sveti da nas izbavi iz svih ovih problema, da na kraju imamo svoju Domovinu. Silina je to, koju valja i duhovno gledati. Nemojmo branitelja promatrati po tome što je bio prije ili poslije rata. Branitelja gledajmo u duhu Domovinskog rata. Nesebičan sam bio upravo u vrijeme rata. Danas sam i grešan i vide me svakakvog, upravo zato zahvaljujem što sam branitelj i trudim se svoj sadašnji put ispuniti molitvom kako bi i danas, poput onog braniteljskog vremena, bio što bolji. Cijeli naš put je težak i put prema Bogu. Ipak, na kraju postaja križnog puta stoji uskrsnuće", zaključio je ranjeni hrvatski branitelj Srećko Karić.

Na kraju mu je zahvalu uputio ministar branitelja Tomo Medved, rekavši kako je bilo dirljivo čuti Srećka. "Toliko sličnih priča svakodnevno čujem, stoga je posebno važno da hrvatski branitelji imaju priliku ispričati svoju istinu i prenijeti ju na naše mlade. Važno je da se ne zaboravi istina o Domovinskom ratu, istina o hrabrosti, o žrtvi. U ovom današnjem svijetu gledamo oko sebe toliko nesigurnosti, ratova, toliko stradanja, toliko težnji za slobodom. Mi tu slobodu imamo zahvaljujući našim hrvatskim braniteljima. Čuvajmo ju da se ne zaboravi", kazao je ministar Medved.

Nakon misnog slavlja nastavljen je prigodni program u Velikoj dvorani Nacionalnog svetišta svetog Josipa u kojem su prigodnu riječ kazali potpredsjednik Vlade RH i ministar branitelja Tomo Medved, karlovačka županica Martina Furdek Hajdin i karlovački gradonačelnik Damir Mandić te predsjednica Dokumentacijsko-memorijalnog centra Višnja Mihalić-Mikuljan. Obilježavanje 33. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske već tradicionalno organizira Dokumentacijsko-memorijalni centar hrvatskih branitelja "Damir Pintar", a pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja RH, Karlovačke županije i grada Karlovaca.