Zagrebačka nadbiskupija

Svečanim misnim slavljem, molitvom za Domovinu sa svijećama pred Gospinim likom te predstavljanjem zbornika »Mnogolikost vjere. Različiti pristupi istoj stvarnosti« održan je u Rimu proljetni susret hrvatskih rimskih studenata što ga je organizirao rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima msgr. Jure Bogdan.

Proljetni susret hrvatskih studenata održan je u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu u nedjelju 13. svibnja u prigodi slavlja hrvatskih velikana svetog Leopolda Bogdana Mandića i blaženog Ivana Merza.

Misno slavlje predvodio je student i profesor na Papinskome salezijanskome Sveučilištu u Rimu svećenik salezijanac don Josip Krpić u koncelebraciji rektora msgr. Bogdana te četrdesetak hrvatskih svećenika koji se nalaze na studiju ili vrše službe u crkvenim ustanovama ili na fakultetima u Rimu. Liturgijsko pjevanje animirao je studentski zbor crkve sv. Jeronima pod ravnanjem vicerektora don Željka Majića.

Proslavi je nazočio veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Filip Vučak. Sabrani na misnom slavlju kako bismo postavili temelje svojoj svetosti, don Josip Krpić govorio je u homiliji o primjeru sv. Leopolda Bogdana Mandića i bl. Ivana Merza kao svjetiljkama koje su izgarale svojim životom dopuštajući da se po njima proslavlja Bog. Promatrajući život dvojice svjedoka vjere, don Josip je iznio mnoge različitosti koje se mogu iščitati iz njihovih života. »Na prvi pogled vrlo različiti, ali u nečemu jedinstveni. Jedinstveni u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Zanimljivo je pogledati njihove životopise, tako različite, a opet usmjerene prema istome cilju, prema Bogu. Upravo zbog toga što su voljeli Krista, svatko je od njih prošao svoju kalvariju«, rekao je don Krpić.

I sv. Leopold Mandić i bl. Ivan Merz svjedoče nam duboku vjeru i pouzdanje u Božju ljubav i Božje milosrđe unatoč njihovim nesavršenostima. »Leopoldu vjerojatno nije bilo lako kad je shvatio da neće nikada biti viši od svojih 135 cm. Vjerojatno je bio svjestan svakog pogleda kojim su ga ljudi gledali čudom se čudeći. Nije mogao biti indiferentan. Trebalo je puno snage da se podnese zadirkivanje i šale na račun njegovih fizičkih karakteristika. Neki su ga gledali s prijezirom, neki s podsmijehom, drugi sa sažaljenjem, kao da je on bio taj koji je izabrao svoj stas. No Leopold je imao Isusa. U ljudskim je očima mogao biti čudak, jadnik, ali je u očima Božjim bio gorostas duha. Dobrodušni div koji je svud oko sebe sipao dobrotu, oproštenje i utjehu. Penitente, koji bi bili obeshrabreni svojom slabošću, hrabrio bi pozivajući ih da sve svoje teškoće stave na njegova pleća pa je on tako umjesto njih molio, postio, činio dobra djela. Slabo Božje, jače je od ljudske snage i to Bog iz dana u dan pokazuje«, rekao je don Josip.

Sveti Leopold poznat je kao veliki ispovjednik koji je svojom dobrotom privlačio mnoge, a često je nailazio na prigovaranja da je previše popustljiv u ispovjedi. U tom kontekstu je don Josip iznio svjedočanstvo profesora Enzia Franceschinija sveučilišnog profesora u Padovi, a kasnije i rektora Katoličkog sveučilišta u Milanu, koji je bio Leopoldov penitent te se sjećao koliko je žalostan bio Leopold zbog tih predbacivanja da je popustljiv prema penitentima. «Jednom mu se povjerio: „Kažu da sam previše popustljiv i da olako dajem odrješenje, čak i onima koji i nemaju pravu nakanu.“ Šireći ruke dodao je: „Pogledajte me, gospodine, mislite li možda da se grješnik baca na koljena preda mnom ili je to zapravo radi Gospodina Boga?“ Leopold je, poput Pavla koji se rado hvalio svojim slabostima da se u njemu nastani snaga Kristova, rano shvatio da je ljudska nesavršenost, kad ju se prihvati s vjerom i kao volju Božju, izvrstan put koji vodi prema Bogu i savršenstvu blaženstva«.

Blaženi Ivan Merz nam na drugačiji način otkriva snagu vjere i pouzdanja u Boga: «kao mladić, koji je trebao biti u naponu snage, a pritisnut bolešću, shvatio je da ta bolest nije tu zato da njega slomi, nego da pomogne drugima da se učvrste u vjeri«, rekao je don Josip nadodavši kako »ničiji život nije lagan jer to onda, zapravo, i nije život, nije ljudski život. Po teškoćama znamo da smo živi. Po nadilaženju tih teškoća znamo da smo na pravom putu. Po prihvaćanju tih teškoća osjećamo da smo Božji jer je i Njegov sin, Gospodin naš Isus Krist, prihvatio da nam postane u svemu jednak, osim u grijehu, pa je tako prihvatio ljudsku sudbinu koja u sebi uključuje patnju i smrt, ali nam je u isto vrijeme ostavio nadu Uskrsnuća«.

Osvrćući se na sadašnje poslanje svećenika i vjernika don Josip je poručio kako iz primjera sv. Leopolda i sv. Ivana itekako imamo što naučiti. »I Leopold i Ivan upravo su odgovorili tom Kristovom evanđeoskom pozivu. U potpunosti, tako da su vjernici pojedinačno kao i čitava Crkva prepoznali njihovu svetost i njihov uzor. Još im je nešto zajedničko. Ivan Pavao II. i sam blaženik, čemu smo i mi svjedočili prije godinu dana, jednoga je proglasio svetim, a drugoga blaženim. Koje li Božje dobrote i milosti na jednome mjestu. Zbog toga je naša Crkva, institucija vjere i nade, a ne skandala. Iako su zloupotrebe i skandali vidljiviji, ipak ono što nosi nadu ovome svijetu jest svetost njezinih članova i svijest da je Bog taj koji čini da živimo u boljem svijetu.

Ja, osobno, duboko vjerujem, da u ovom svijetu, kojeg mnogi nazivaju i paklom, unatoč svih problema, ljudske slabosti i opakosti; ljudskih interesa i sebičnosti; ljudskog straha i izdaje, ipak ima puno više Božje snage i ljubavi, altruizma i nesebičnost, neustrašivosti i vjernosti jer da nema, da nije Bog taj koji po krivim crtama ravno piše, odavno za ovaj svijet ne bi bilo nade. A mi, što ćemo mi? Danas je naš red da se odazovemo, da na svoj način zauzmemo Leopoldovo i Ivanovo mjesto u Crkvi«.

Nakon misnog slavlja svećenici koncelebranti zajedno s vjernicima uputili su se u procesiji s upaljenim svijećama do pokrajnog oltara u crkvi sv. Jeronima do slike Gospe od Zvijezde »Maddona della Stella« kako bi uputili molitvu za Domovinu. Molitvu je predvodio rektor Zavoda msgr. Jure Bogdan a kao uvod u molitvu je rekao: «“Kada vam otmu sve ostat će vam dvije ruke; sklopite ih na molitvu pa ćete biti najjači“ riječi su bl. Alojzija kardinala Stepinca. Uoči početka rasprave žalbenog vijeća u Hagu, mi ćemo večeras, ujedinjeni s mnogim našim sunarodnjacima Crkve u Hrvata, s upaljenim svijećama, pred Gospinim likom moliti za naše generale u Hagu i sve naše duhovne i tjelesne potrebe«. Nakon izrečene molitve pred slikom Gospe svaki svećenik i vjernik položio je upaljenu svijeću pred slikom Gospe.

Nakon liturgijskog slavlja i molitve za Domovinu slijedilo je predstavljanje zbornika radova hrvatskih rimskih studenata »Mnogolikost vjere. Različiti pristupi istoj stvarnosti«. Pod vodstvom vicerektora don Željka Majića četrnaest hrvatskih studenata izradili su u ovoj akademskoj godini svoje pismene priloge na temu i u prigodi skorašnjeg proglašenja Godine vjere. Nakon pozdrava rektora Zavoda govorio je o motu propriju Porta fidei i Godini vjere mons. Henryk M. Jagodziński iz Državnog tajništva Svete Stolice, a potom je vlč. Josip Vrančić predstavio Zbornik u kontekstu radova i izdanja hrvatskih rimskih studenata. Program je vodila s. Marina Perić a svećenički zbor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima otpjevao je pod vodstvom don Željka Majića pjesme: Alta Trinita, Bože moj i Neka rekne.

Mons. Jagodziński zadržao se u svom izlaganju promišljanjem dvaju temeljnih dokumenata za Godinu vjere: motu proprija Porta fidei, od 11. listopada 2011. godine kojom nas je Sveti Otac Benedikt XVI pozvao na slavlje Godine vjere i nad Pastoralnim smjernicama Kongregacije za nauk vjere od 6. siječnja ove godine, kako bi odgovorio na nekoliko temeljnih pitanja: Što je Godina vjere? Zašto Godina vjere? Kako se suočiti sa sadašnjim stanjem? Kako konkretno odgovoriti na poziv Svetoga Oca?

Na kraju svoga promišljanja mons. Jagodziński na samopostavljeno pitanje: kada završava Godina vjere? rekao je: «Prema motupropriju Godina vjere završava 24. studenoga 2013., slavljem svetkovine Krista Kralja svega svijeta. U stvarnosti Godina vjere ne završava nikada. Jer ne možemo se odmarati i nakon ovoga napora vratiti životu od prije. Sveti Otac u t. 15, piše: Došavši do kraja života, apostol Pavao tražio je od učenika Timoteja da „teži za vjerom“ (usp. 2 Tim 2,22) istom postojanošću kao kad je bio mladić (usp. 2 Tim 3,15). Poslušajmo ovaj poziv upućen svakomu od nas, kako nitko ne bi postao lijen u vjeri. Svaki dan, do posljednjega daha, trebamo ustrajati u traženju vjere i u svakom trenutku odgovoriti na ovaj poziv kojim nam se sam Gospodin obraća«.

Nakon mons. Henryka M. Jagodzińskog o Zborniku je govorio svećenik i student vlč. Josip Vrančić koji je i autor jednog od članaka. Govoreći o nastanku Zbornika vlč. Vrančić pojasnio je kako »za razliku od prethodnih zbornika koji su bili plod susreta nas studenata, našega promišljanja o zadanoj temi, okruglih stolova, ovaj je zbornik nastao kao uvod u najavljenu godinu vjere koja će započeti 11. listopada ove godine, na pedesetu obljetnicu otvaranja II. Vatikanskog sabora i dvadesetu godišnjicu od objavljivanja KKC a završit će na blagdan Krista Kralja, 24. studenoga 2013.«. Govoreći o odnosu vjere i nastanka Zbornika, vlč. Vrančić rekao je kako »vjera nije nikako statična nego izuzetno dinamična stvarnost. O tome svjedoči i grafičko uređenje zbornika: mozaik vjere nikada nije dovršen, svako ponaosob, ploveći pučinom života, ima obvezu nastaviti započeti niz i polako davati obličje savršenoj slici vjere koja će u svom svome sjaju zasjati vjerojatno tek onda kada Bog bude sve u svemu! Isto kao što i članci ovoga zbornika uistinu govore o mnogolikosti vjere, jer je svatko od autora: Željko Majić, Pavle Mijović, Branko Murić, Tomislav Zečević, Mile Vidić, Marijo Buljević, Josip Vrančić, Snježana Mališa, Gordana Igrec, Krunoslav Novak, Josip Krpić, Ana Uložnik, Tadija Crnjak, Josip Bošnjaković, pristupajući otajstvu vjere sa stanovišta znanstvenog područja kojega proučava, išao i na koncu i došao do iste stvarnosti vjere koja izgrađuje i na koncu spašava! I to ne samo nas nego i sve ono što nas okružuje jer vjernik rastući u svojoj vjeri, vjeri Crkve, mijenjajući sebe, na neki način čisti, posvećuje na koncu i obožanstvenjuje i okristovljuje svu stvarnost!«.

Zbornik radova hrvatskih rimskih studenata „Mnogolikost vjere: različiti pristupi istoj stvarnosti.“ je po redu dvanaesta knjiga u nizu Colectanea Croatico-Hieronymiana de Urbe. Na početku Zbornika nalazi se Motu proprij pape Benedikta XVI »Vrata vjere« kojim najavljuje Godinu vjere. Uvod u Zbornik napisao je vicerektor don Željko Majić koji je vodio ovaj projekt. Nakon uvoda nalazi se trinaest članaka hrvatskih studenata koji s različitih aspekata govore o vjeri, a kako dodatak nalazi se članak psihologa i svećenika vlč. Josipa Bošnjakovića na temu »Dati glas maloljetnim osobama što pretrpješe seksualno iskorištavanje „unutar Crkve“«. Izdavač Zbornika je Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Zbornik je izdan u nakladi Zavoda i Glasa Koncila. Urednici zbornika su don Željko Majić i Božo Goluža. Grafičku obradu izradila je Dragana Zovko i Crkva na Kamenu iz Mostara, a omot je uredio vlč. Krunoslav Novak. Nakon predstavljanja svi prisutni su primili na dar Zbornik.

Tekst: vlč. Željko Faltak

Foto: vlč. Nađelo Maly